Nagrađivani filmski redatelj i donedavni umjetnički savjetnik za dokumentarni film u Hrvatskom audiovizualnom centru, Tomislav Mršić, uz pomoć svojih stručnih suradnika snimatelja Alana Stankovića i montažera Hrvoja Mršića, vodi radionicu dokumentarnog filma na 18. Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Polaznici imaju prilike u malim grupama učiti teoriju i praksu od filmskih profesionalaca u intenzivnom desetodnevnom obrazovnom programu, a rezultat dokumentarne radionice su filmske vježbe koje će biti objavljene i na DVD-u te će služiti budućim polaznicima u njihovom radu.
Kako je biti mentorom u Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić?
Bez demagogije, stvarno mi je gušt i čast biti dio te ekipe. Sve što sam godinama slušao o Školi, doista je više nego točno - odlična ekipa, u odličnom ambijentu, okupljena oko filma. Tko može poželjeti više?
Kakav pristup imate u radu s polaznicima?
Pristupam svakom polazniku kao da će u budućnosti biti moj kolega i jednostavno, pokušavam im prenijeti sve što znam. A prije svega, trudim se potaknuti polaznike da što više razmišljaju o onome što rade, tj. što žele napraviti. Mislim da je dobro promišljanje ishodište svega. Možda je to zbog toga što užasno patim na logiku i preciznost, pa me ponekad pomalo ljuti kada brzopletost upropasti odlične teme.
Koja je glavna tema ovogodišnje radionice?
Ako otkrijem temu, bojim se da sam sam je upropastio. Da se ne šalim, vidjet ćete kad pogledate vježbu. Protekle dvije sezone bavili smo se, recimo to tako, mogućnostima manipulacije u dokumentarnom filmu. Ono što mogu otkriti jest da će i ove godine biti nešto na tom tragu. Pokušavam kao zadatak postaviti neke probleme koje doživljavam ključnim za autora dokumentarnog filma, a jedna od njih je svakako pitanje odgovornosti redatelja.
Ako se želiš baviti istinom, nemoj se baviti filmom – koliko je ta sintagma točna?
Ne bih bio baš tako odrješit, ali načelno se slažem. Iako istini treba težiti, ona je vrlo diskutabilan pojam pa joj pretpostavljam etiku koja je puno konkretnija. Bitno je da znaš da nisi namjerno zloupotrijebio svoju moć i poziciju redatelja naspram ljudi ili događaja koje snimate.
Spomenuli ste da volite sve svoje protagoniste volite. Koliko je bitno za autora imati taj afirmativni stav?
To povjerenje između autora i protagonista je užasno bitno i nikad mi nije palo na pamet zloupotrijebiti ga. Nikada ne radim filmove s figom u džepu. Iako sam ponekad snimao i vrlo teške teme, nikada se nisam postavljao kao sudac i ljudi to osjećaju. Vodim se onom, ako im ne možete pomoći, probajte barem ne odmoći.
Koliko je bitna dobra priprema u dokumentarnom filmu i što kad ne ide sve prema planu?
Priprema je, uz ostalo, i jedna vrsta treninga, i njome autor dobiva na samopouzdanju, pa na samom snimanju opuštenije, a samim time i bolje reagira na nepredviđene situacije. Često se usred snimanja mnogošta posve promijeni i tad treba improvizirati, ali i ta improvizacija opet mora imati temelje od kojih ne odstupaš. Naravno da ne postoji priprema kao u igranom filmu gdje je praktički sve zadano, ali ta neizvjesnost kod dokumentarnog filma je nešto što me i veseli.
Koliko je bitan scenarij u dokumentarnom filmu?
Naravno da je scenarij bitan, pa makar on, da malo karikiram, sadržavao samo jednu rečenicu. Scenarij ovisi o vrsti dokumentarca, a mislim da je poenta u tome da se kroz scenarij treba prepoznati dobra ideja i namjera autora kako tu ideju misli pretočiti u priču tj. film. Osim toga, jako mi se dopala definicija koju sam svojedobno čuo i koje se pridržavam, da je scenarij radni nalog i da iz njega svakom članu ekipe mora biti jasno što radi. Naravno, kod igranih filmova to je puno konkretnije, ali svakako se može primijeniti i kod dokumentaraca.
Što će konkretno polaznici vaše radionice moći naučiti kroz vježbe?
Bez obzira na to radi li se o nastavnicima ili polaznicima koji jednog dana misle biti autori, mislim da se najbolje uči kada ih bacite u vatru. Pokušavamo, naravno, proći sve faze rada, ali mislim da je presudno da autor nauči komunicirati sa suradnicima. Imaju na raspolaganju odlične suradnike i tehniku, ali ako ne nauče precizno iznijeti svoju ideju rezultat neće biti dobar.
Možete li nam dati primjer jedne vježbe? Postoji li neka koju posebno pamtite i zašto?
Pa s obzirom na to da sam u Školi tek treću sezonu, s ponosom mogu izjaviti da se sjećam skoro svih vježbi. Ipak, prva mi se nekako najviše urezala u pamćenje. A i u srce. Prije svega zbog iznimne žene koja je bila tema naše vježbe, Ankice Kolačko, spremačice u dvorcu Trakošćan. Već dugo neka osoba nije na mene ostavila takav dojam, jer Ankica je esencija dobra. Nadam se da se dio tog njezinog karaktera može iščitati i iz filma Živi duh koji smo snimili o njoj. Počeli smo raditi vježbu u kojoj bi o potpuno istoj temi snimili tri različita filma, s tri različite dokumentarne tehnike i vidjeli hoće li različiti pristup ostaviti i različite dojmove kod publike. I tako, krenuli smo tražiti temu, a našli smo Ankicu.
Što Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić nudi, odnosno postoje li određene prednosti Škole naspram drugih obrazovnih programa s kojima ste se susreli?
Kada s nekim pričam o Školi, najčešće ističem ljude koji ondje predaju i podučavaju. Ne mislim na ljude u onom patetičnom smislu, nego doista na profesionalce, teoretičare i praktičare, koje imate prigodu sresti i od njih nešto naučiti jedino tamo. Znate, obično ljudi koji dosta rade u praksi, nemaju vremena držati i predavanja. No ovdje, zahvaljujući etabliranosti i dobroj strategiji Škole, a možda i zbog dobrog termina njenog održavanja, tijekom tih desetak dana doista na jednom mjestu možete naći izniman skup filmskih i medijskih profesionalaca koji vam na raspolaganju stoje gotovo 24 sata na dan.