Peta knjiga hrvatskog filmskog redatelja i kritičara Petra Krelje (1940), ostvarenje je razmjerno neobična koncepta u kojem se autorovi prethodno objavljeni tekstovi izmjenjuju, odnosno nadopunjuju svježe dopisanim poglavljima naglašeno autobiografskog karaktera.
Knjiga Oči Mildred Pierce – Ogledi iz kino-nostalgije Petra Krelje sastavljena je od šest podugačkih ispovjedno-meditativnih eseja načelno filmske tematike, što su u razdoblju od 1995. do 2012. objavljivani mahom u časopisu Hrvatski filmski ljetopis, pod egidom Ogledi iz nostalgije, te od jednako toliko novoispisanih dionica istovjetnoga stila, duha i pristupa, no snažnijeg ulaska u vlastitu osobnu povijest, onu koja nije nužno i tijesno vezana uz autorove izravne dodire i susrete s područjem filma. No posve je jasno da u životu tako plodnog filmaša, stvaraoca, i ustrajnog kritičara, tumača, kao što je Krelja – iza kojeg je čak 260 filmskih djela, obrazovnih, dokumentarnih i igranih, te neizbrojiva količina članaka o filmu objavljenih tijekom više od pola stoljeća neumornog interpretativnog propitivanja i kroničarstva – gotovo i ne postoji nešto što ne bi bilo vezano uz film, nešto što se na ovaj ili onaj način, makar i sasvim implicitno, na koncu neće preoblikovati u kakvo slikopisno ili pismeno očitovanje. Iako tako nešto ne formulira kao tezu, Krelja, ne sumnjamo, i sam smatra da je baš svaka, pa i najneznatnija sitnica, a osobito događaji što mu se dublje utisnuše u sjećanje, u biće, odnosno oni koji su ga snažnije zaokupili, građa nadahnuća od koje su sazdani njegovi filmovi, na kojoj počiva njegov umjetničko-stvaralački rad. Ponavljamo li, naglašavamo li notorno i banalno? Moguće, no ne treba smetnuti s uma da od vremena do vremena valja nanovo osvijetliti i općepoznato, koje se upravo zbog svoje tzv. općepoznatosti gubi iz vida i uzima zdravo za gotovo.
Ovom prigodom na to potiče sam sadržaj Kreljine autobiografsko-esejističke knjige. Čitajući je, kadšto se možemo zapitati zašto autor uopće opisuje neko ne naročito uzbudljivo ni posebno, pa na kraju ni osobito poentirano poznanstvo, prijateljstvo, događaj, situaciju, a istodobno te odsječke gutamo s velikim zanimanjem i nemamo dojam da je riječ o suvišnim zastranicama. I u konačnici, taj splet izravnofilmskih razmišljanja i zapažanja s razglabanjima o kriškama svakodnevice, naoko nepovezanima sa slikopisnim pozivom, tvori na svoj način hirovito štivo urešeno mnoštvom neočekivanih izbojaka, no ipak skladno umreženo djelo u kojem je ostvaren sklad cijeloga s dijelovima i dijelova s cijelim.
Prepustivši se zovu poniranja u samoga sebe, odnosno u povijest svoga života, privatnoga i profesionalnoga, Krelja zdušno, živo i temperamentno skače s teme na temu, predajući se, bit će, intuiciji, osluškujući unutarnji glas, ignorirajući eventualna upozorenja o tome kako bi trebalo formirati knjigu toga tipa, vjerujući, pouzdajući se, nadajući se, da će budućem štiocu biti zanimljivo isto ono što je zanimljivo i njemu kao piscu, ne kalkulirajući pritom o pisanim i nepisanim pravilima i propisima ni o prokušanim ili navodnim taktikama i strategijama svidljivosti.
Zato i jest, pretpostavljamo, sklon pozabaviti se pojedinostima koje bi kakav stručni, visokoprofesionalni redaktor proglasio nevažnima, no koje je autor ipak uvrstio jer su ga, s ovog ili s onog razloga u doba pisanja zaokupile. Ako piše o sebi, onda je pravi sadržaj baš ono na što mu misli navraćaju i gdje se zadržavaju, bez obzira na to bila riječ o važnome ili nevažnome, golemome ili sitnome, prijelomnome ili nezamjetnome, olujnome ili lahornome.
Kombinirajući, dakle, olomke i krupnež iz banalnog svagdana s promišljanjima o tuđim filmovima, s intimnim nedoumicama vezanima uz njedrenje vlastitih slikopisa te s pripovijestima i anegdotama iz onog odsječka ovdašnjeg svijeta kinematografije u kojem se tijekom polastoljetne karijere kretao, Krelja strasno, a nenametljivo, riše portret jednog filmskog autora i kritičara. Istodobno i prepoznatljivo običnog građanina naše domaje – nekoć SFRJ, a potom Hrvatske – te vječnog filmofilskog entuzijasta za kojeg i danas, u osmome desetljeću života, poklič: Idemo u kino! ima mistično zavodljivu moć te o tome veli: "...zaista ne mogu pojmiti kakav bi to bio svijet koji bi se preko noći odrekao kina i nastavio mirno dalje živjeti kao da se ništa nije dogodilo!"
Golemog stvaralačkog iskustva, Krelja ne nastupa s pozicije mudrog starine kojemu je više-manje sve jasno i poznato, već s gledišta zarazno znatiželjnog duha iznovičnog čuđenja nad svijetom i životom, uz pomirljivo i nenazlobno prihvaćanje mnogih očitih nepravica s kojima se suočavao i kojima je svjedočio. Pojave s kojima se susretao i susreće, samom sebi nastoji objasniti s mnogo literarnog žara, humorno, osjećajno, empatično i žustrim vitalizmom. U pogledu izravnijeg bavljenja područjem filmskoga potanko će, primjerice, opisati svoj prvi praktični susret s filmskom režijom 1969. kada je debitirao kratkim dokumentarcem Ponude pod broj..., zatim nastanak također dokumentarnog filma Povratak (1975), blisku suradnju s Antom Peterlićem i Zoranom Tadićem za realizacije Peterlićeva jedinog kinematografskog filmskog djela Slučajni život (1969), dugogodišnje druženje sa skupinom filmoljubaca okupljenih oko tzv. Vladekova stola, tj. onu kojoj je neokrunjeni kralj bio prodičeni filmski kritičar Vladimir Vuković, iznijet će razmišljanja o hrvatskoj kinematografiji 1990-ih u povodom neugodnog mu boravka na filmskom festivalu u Puli 1999...
Riječ je o zanimljivom i lijepo pisanom, humanošću prožetom svjedočanstvu čovjeka do grla ogrezlog u filmu, a koje će i nasmijati, i poučiti, i slikovito predočiti mnoge okolnosti te sličnosti i razlike života ovoga podneblja u prijašnjem i današnjem društvenom uređenju.