„Piše Hund, al' piše i Mile“, rečenica iz Vuka samotnjaka (1972) Obrada Gluščevića, nije poznata samo zagriženim hrvatskim filmofilima, nego vjerojatno svakom Hrvatu koji se ikada i najpovršnije zanimao za film. Duhovito osmišljena i izvrsno izgovorena od jedanaestogodišnjeg tumača glavne uloge Slavka Štimca, tada debitanta, naturščika koji će nastupima u nizu filmova tijekom sljedećih godina „odrastati pred kamerama“ i postati najomiljenijim dječjim glumcem kinematografije nekadašnje SFRJ, a uspješnu glumačku karijeru nastaviti i kao odrastao čovjek, „Piše Hund, al' piše i Mile“ do danas se održala kao jedna od najprepoznatljivijih replika iz nekoga hrvatskog filma. Najljući su joj konkurenti bili „Japa-topo, lipi-tipi, pljuni pa prilipi“ koju u istom filmu također izgovara mali Ranko u Štimčevoj izvedbi, zatim „Idem ja prek kod Žnidaršića, bumo se malo pospominali o Abesiniji“ i „Idem u Abesiniju za avijatičara“ iz usta Franje Majetića u ulozi Franje Šafraneka u Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika te „Za mnom braćo tifusari – preko vode do slobode!“ (Fabijan Šovagović kao ludi Boško) iz Bitke na Neretvi (1969) Veljka Bulajića i niz „Sad ću da te karam!/Sad ćeš da vidiš kako Srbin jebe!/Karat ću te izistinski!/Karat ću te do zore u cugu!“ (Bata Živojinović kao Trokrilni) iz Štefice Cvek u raljama života (1984) Rajka Grlića, da bi 1996. primat popularnosti preuzeo poziv Matije Prskalo „Aleksa, vrati se doma! Skuvala san ti paštašutu!“ iz ratne komedije Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana.
Film za djecu u kojem – a to nije samo fraza – uživaju i odrasli, Vuk samotnjak nezastario je klasik hrvatske kinematografije. I, bez domoljubnog pretjerivanja, djelo koje po mnogočemu pripada u sam vrh ostvarenja svoje kategorije i u svjetskim razmjerima. Ponajprije zato što ga resi vrlina da je napravljen ozbiljno, kao „pravi film za odrasle“. Jer, radeći filmove toga tipa, mnogi filmotvorci kao da samima sebi kažu: „Ma, to je samo za djecu!“ te si tako, neopravdano, daju dozvolu za površan pristup koji ciljana, dječja, publika neće zapaziti i kojoj on neće zasmetati. Možda i jest istina da malim gledateljima sitni i manje sitni izvedbeni propusti nisu osobito važni, no raditi film, kako se kaže, lijevom rukom, jednako je neopravdano bio on namijenjen djeci ili odraslima.
Vuk samotnjak premijerno je prikazan na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli 1972, gdje je nagrađen Velikom srebrnom Arenom te nagradom publike Jelen. Jednostavan, promišljeno oblikovan celuloidni biser koji su u kasnijim osvrtima neki kritičari reinterpretirali kao političku alegoriju, šarmantna je pripovijest smještena u Liku neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, o prijateljstvu dječačića Ranka s policijskim psom vučjakom, zaostalim za njemačkom vojskom, za kojeg Rankovi suseljani misle da je opasan vuk.
Među sudionicima na snimanju filma u Sloveniji koja je glumila Liku u kojoj u zimi 1971. nije bilo za radnju prijeko potrebnog snijega, bila je i Maja Gluščević. Supruga scenarista i redatelja Obrada Gluščevića bila je skripterica, odnosno sekretarica režije, a sudjelovala je i u traženju glavnih glumaca, dječaka i psa.
Kasnije, 1980-ih godina, nakon smrti supruga s kojim je surađivala i u drugim filmskim i televizijskim projektima kao što su Čovik od svita iz 1964, Goli čovik iz 1966, Kapetan Mikula Mali iz 1975 i serija Jelenko iz 1980, Maja Gluščević postala je plodna autorica romana i priča za djecu i mlade čiji su glavni junaci mahom životinje. Po njezinim će predlošcima ili scenarijima 1996. biti snimljene drame s temama iz Domovinskoga rata Prepoznavanje Snježane Tribuson te Anđele moj dragi Tomislava Radića, nastao prema predlošku romana Bijeg u košari u čiju je konačnu verziju, kako veli Radić, uz njegovu suglasnost uključen i dobar dio preinaka koje je on napravio prilagođavajući neobjavljeni roman za svoj budući film. Sredinom 1990-ih je kao svoj posljednji, nikad dovršeni projekt, film prema romanu Maje Gluščević Klopka za medvjediće započeo pripremati Krešo Golik.
Nekoliko će, pak, romana Maje Gluščević nastati i svojevrsnim obratnim postupkom, odnosno prenošenjem filmskog ostvarenja u književno. Tako su 1980-ih u ukoričene pisane zgode pretvoreni serija Jelenko i film Vuk samotnjak. Tišina, snima se! također je usko vezana uz film Vuk samotnjak, no ovdje nije riječ o pismenom prepričavanju sadržaja, nego o romansiranim doživljajima sa snimanja. Kako kaže u predgovoru, spisateljicu su na taj potez naveli susreti s njezinim malim čitateljima koji su je redovito, i nekoliko desetaka godina nakon premijere Vuka samotnjaka, zapitkivali da im priča kako je bilo na snimanju, kako su pronašli dječaka koji glumi Ranka, kako su pronašli Hunda, je li pas bio oštar, pametan, poslušan...
Uobličen kao roman za djecu, Tišina, snima se! odgovara na ta pitanja. Pisana djelomično iz gledišta autorice koja iznosi uspomene na snimanje, djelomično iz zamišljenog gledišta sama psa te potkrijepljena izvacima iz autoričina dnevnika – za koje, doduše, nismo sigurni jesu li autentični ili izmišljeni – knjiga nedvojbeno ispunjava svoju osnovnu ulogu zanimljiva, dobrodušnog i optimistična dječjega romana koji se može čitati i kao par filmu i kao samostalno djelo.
U njemu ćemo, među ostalim, saznati kako je Slavko Štimac filmašima za oko zapeo na prvi pogled, kako je filmski Hund bio nedresirani pas Grom, u običnom životu nastanjen u Zagrebu kod dobroćudnog vlasnika koji nije bio sklon izvoditi ga u šetnju i za njega se brinuti više no što je nužno, premda su se čovjek i pas uzajamno voljeli. Štimac i Grom odlično su se slagali, a pas je bio nestašan i veseo, no podatan glumac, sve dok zbog snimanja prizora u kojoj mu je šapa uhvaćena u klopci nije morao biti privremeno uspavan, nakon čega je postao agresivan, ljutit i razdražljiv. Situaciji nije pomogla ni činjenica što mu je gospodar završio u bolnici te pas pored sebe na snimanju nije imao osobu od povjerenja. Među malobrojnima koji nakon privremenog uspavljivanja nisu bili na Gromovoj crnoj listi bila je upravo Maja Gluščević, koja je o njemu vodila brigu tijekom nekoliko posljednjih dana snimanja.
Što je od navedenoga obrađeno uz više umjetničke slobode, a što uz težnju ka vjerodostojnosti, na koncu ostaje nejasno. No kako je riječ o romanesknom, a ne dokumentarističnom osvrtanju na stvarna zbivanja, pravo autorice da zahtjevima pripovijedanja dade prednost nad autentičnošću sasvim je legitimno. A takvo je usmjerenje implicitno dodatno sugerirano napomenom kako su osim imena redatelja Obrada Gluščevića, snimatelja Nenada Jovičića i glavnog glumca Slavka Štimca, sva imena likova u romanu izmišljena.
Najveća je, međutim, šteta što tekst u cjelini ne ostavlja dojam da ga je pisao netko tko je izravno upoznao što je i kako je biti članom filmske ekipe. Tišina, snima se! mogao je napisati i netko tko je o svemu navedenome čuo iz druge ruke, jer cjelini prenaglašeno nedostaje onaj sudionički uvid, znalački opis za snimanje filma prilično specifična ugođaja mješavine naizgledne kaotičnosti i besprijekorne organiziranosti, stvaralačke napetosti, radne užurbanosti, vremenske stiske, neizbježnih tehničkih zapinjanja, kreativne usredotočenosti i svega onoga što čini atmosferu na filmskom setu.
Tišina, snima se!, dakle, nije uspio postići ono što je postigao njegov predložak, Vuk samotnjak – različito od filma, knjiga neće biti osobito zanimljiva odraslom čitatelju. Tome unatoč, ovo djelo neobičnoga, u nas dosad neviđenoga pristupa literarnog zagledanja u svijet filma, simpatičan je i dobrodošao prilog hrvatskoj filmskoj biblioteci.
Uz priču „iza kulisa“, Tišina, snima se! donosi i kratak sadržaj filma, a opremljena je pomalo kičastim ilustracijama Aleksandra Žiljka, fotogramima iz filma, intervjuićem sa Slavkom Štimcem, razmjerno opširnima biografijom i bibliografijom Maje Gluščević te isto takvim pogovorom urednice Miroslave Vučić. Osobito je zanimljiv sa sadržajem ugodno sljubljen didaktički dodatak u kojem se uz pomoć fusnota i zasebnoga, na kraju knjige smještena malog filmskog leksikona, odnosno rječnika filmskih pojmova, mališani mogu usputno upoznati s terminologijom koja im je, pretpostavlja se, dotad bila nepoznata te se tako dodatno zainteresirati za tajne filmske proizvodnje i razviti svijest o tome kako je filmsko djelo umjetnička tvorevina, a ne zabilješka stvarnosti. U vezi s time donekle je, doduše, dvojbena odluka da se izrazi kao što su direktor filma, vođa snimanja, proba teksta, ili scenski radnici objašnjavaju u više navrata, odnosno svaki put kada se ponovno pojave u tekstu, no možemo povjerovati kako je takav pristup utemeljen na valjanom razlogu.
Kad smo već kod spoja književnog animalizma i kinematografije, spomenimo usput da je u hrvatskom prijevodu odnedavno dostupno još jedno izdanje koje čaroliju sedme umjetnosti sagledava iz perspektive životinje-glumca, knjiga Ja, Cheeta (VBZ, 2009) Jamesa Levera, tzv. autobiografija majmuna Cheete, najpoznatijega po nastupima u filmovima o Tarzanu.