Posljednjeg svibanjskog vikenda i ove su se godine na 19. hrvatskom festivalu jednominutnih filmova u Požegi okupili filmofili različitih generacija i iz svih krajeva svijeta. Tijekom trodnevnog boravka u Zlatnoj dolini umjetnici različitih senzibiliteta te tematskih i stilskih preokupacija, amateri baš kao i oni koji se profesionalno bave filmom, još su jednom u najvećem broju demonstrirali promišljenost, zrelost i spretnost u koncipiranju celuloidnih minijatura koje su redovito imponirale idejnim bogatstvom, duhom, iskazanim smislom za detalje i nenametljivim angažmanom. Premda su se odabrani naslovi i ove godine odlikovali inteligentnim, često anegdotalnim i obično duhovitim pristupima odabranim temama, od dominantnih egzistencijalnih motiva preko nimalo nostalgična prisjećanja na život iza željezne zavjese do uočavanja crnohumornih i(li) bizarnih detalja u našem svakodnevnom okruženju, ipak valja biti pošten i reći da je 60 filmova uvrštenih u konkurenciju ovaj put u cjelini ostavilo ponešto slabiji kvalitativni dojam. Unatoč impresivnom podatku da je i na 19. Crominute stiglo više od 300 prijavljenih ostvarenja iz 40 zemalja diljem svijeta, od Benina, Šri Lanke i Kine preko Brazila, Tajvana i Kanade do Belgije, Rumunjske i Slovačke, te da se u nadmetanju za nagrade našlo čak trinaest razmjerno nekritički selektiranih hrvatskih minuta, u usporedbi s lanjskim festivalom generalni je dojam o nešto nižem kvalitativnom prosjeku prikazanih filmova. Ako se tomu dodaju već dulje primjetna rutina i entuzijazam u opadanju u organizaciji i odvijanju festivala, kao i činjenica da se u samu gradu jedva moglo zapaziti da se u njemu održava kulturna manifestacija svjetskog predznaka, nameće se zaključak da bi za jubilarni 20. festival svakako bilo poželjno poraditi na njegovu osvježenju i popularno kazano rebrandingu. Naime, nekadašnji aduti šarma, simpatične malenosti i svojevrsne samoizabrane marginalnosti već su godinama nedovoljni i prijete time da umjesto širenja i popularizacije festival počne jesti sama sebe, što bi uistinu bila velika šteta.
Jer, unatoč spomenutim prigovorima ambiciozniji su filmofili i ove godine mogli uživati u nizu vrlo dobrih i odličnih, pa i ponekom sjajnom jednominutnom ostvarenju. Posljednji epitet svakako zaslužuju filmovi požeškoj publici znana beninskog autora Séraphina Zounyekpea, koji je nakon lanjska tri ove godine u konkurenciji bio zastupljen čak četirima, socijalnim i etničkim motivima naglašeno obilježenim naslovima, te je naposljetku za film L´autre côte (The Other Side) osvojio treću nagradu. Ako se potpisnika ovog teksta pita, iznimno daroviti Zounyekpe zaslužio je i Grand Prix, jer je njegovo ostvarenje, realizirano kao ubrzani dokumentarac s eksperimentalnim tendencijama, duhovit, zabavan i efektno empatičan zapis o trima ženskim osobama različitih dobi snimljenima sleđa koje pokušavaju prijeći vrlo prometnu cestu. Dok starija žena usporenih kretnji stoji pored prometnice i, s asocijacijama na Pinka Panthera iz jedne epizode kultnog animiranog serijala, po svemu sudeći uzaludno čeka da se promet smanji i da prijeđe na drugu stranu, do nje staje mlađa majka s djevojčicom, znatno energičnija žena koja će iskoristiti prvu prigodu i s curicom pretrčati cestu. Humor u prikazanoj zgodi ne izvire iz ismijavanja nečije dobi i(li) nespretnosti, već iz trenutaka u kojima se starija žena pomalo nelagodno počinje vrpoljiti i okretati kao da postaje svjesna da prometnicu nikada neće prijeći. Oslikavajući svakodnevni detalj autor tako daje efektan kroki društvene kompetitivnosti u kojoj su nejednaki izgledi za uspjeh uvjetovani dobnim razlikama. Podjednako odlične rezultate Zounyekpe je polučio i preostalim trima filmovima, sugestivnim i slikovitim dokumentarcima Branchages=Extincteur (Branches=Extingusher), A la carrière (Quarry) i L´eau (Water), čijem se osvajanju festivalskih nagrada baš ništa ne bi moglo prigovoriti.
Ništa se ne može prigovoriti ni odluci ocjenjivačkog suda u sastavu Diego Zucchi, Alen Drljević, Martina Validžić, Zvonimir Rumbolt i Zvonimir Karakatić da Grand Prix dodijeli filmu What Virgin Means Britanca Michaela Daviesa. Posrijedi je duhovita i s ironijskim odmakom predočena arhetipska situacija iz obiteljske svakodnevice, u kojoj znatiželjna djevojčica, dok joj majka pripravlja ručak, postavi neočekivano i neugodno pitanje što znači riječ djevičansko. Dok se majka dovija kako curici bez laganja na dovoljno jasan, a opet ne eksplicitan način seksualni čin objasniti riječima o očevoj stvari koju majka stavlja na posebno mjesto (ne, nije Worchester) da bi poslije devet mjeseci stigla prinova u obitelj, njezin se puls i ritam rada vidno ubrzavaju, a kad usitnjavanje povrća doživi klimaks, uslijedi kćerino pitanje što onda znači ekstradjevičansko. Dakako, znatiželja klinke potaknuta je čitanjem etikete na boci ulja na stolu pred njom, a majci je, kao i odraslima općenito u skladu s Freudovim tezama, uvijek na pameti ponajprije seks, a ne recimo začin ili otočka skupina odgovarajućeg naziva.
Prva nagrada žirija dodijeljena je sjajnom crtiću The Happy Life Belgijanca Berta Dombrechta, inventivnoj te sjetom i elementima satire protkanom storijom o starijem muškarcu koji izrezivanjem fotografija i tekstova iz novina na zidovima stana stvara kolaž stvarnog ili tek zamišljenog sretnog života. Dok čovjek izrezuje novinske sadržaje, u mislima on kao mladić kupuje čudesan stroj nalik perilici iz kojeg će mu ubrzo na pritisak gumba iskočiti savršena žena koja će roditi dvoje podjednako idealne djece, da bi klinac naposljetku udarcem u stroj obiteljski sklad upotpunio kućnim ljubimcem psom. Dok pretpostavljam tendenciozno ostaje nejasno sjeća li se čovjek vlastite prošlosti ili pak mašta o neostvarenoj obiteljskoj sreći (ili sreći), gledateljima pred oči dolaze kadrovi iz Vukotićeva oskarovca Surogat s kojim taj film pored okvirne teme dijeli i subverzivno vedar ton s kritikom konzumerizma i tehnološkog napretka. U tek 60 sekundi u Dombrechtov je film doslovce stao čitav jedan život, bez obzira bio stvaran ili fiktivan, uistinu sretan ili tek sjetan.
Druga nagrada uglavnom je zasluženo pripala naslovu Rolls of Identity Poljaka Jakuba Paczeka, razmjernom trivijalnošću i pretjeranom doslovnošću (što osobito smeta pri višekratnim gledanjima) opterećenoj, no neosporno zgodnoj dosjetki da se težak život u nekadašnjoj komunističkoj Poljskoj ukratko predoči kroz storiju o toaletnom papiru. Naime, da bi prosječan Poljak prije pada Berlinskog zida došao do jedne role nekvalitetnog toaletnog papira, prethodno je morao prikupiti pet kilograma novinskog i inog papira za recikliranje. Dok se ekranom kotrljaju raznobojne role današnjeg kvalitetnog i tadašnjega grubog toaletnog papira, koji autorov glas u offu uspoređuje s brusnim papirom, nekovrsni epilog filma kaže da njegovu priču ne mogu razumjeti oni koji takav ponižavajući život nisu iskusili. Iako nekadašnjim nesvrstanim Jugoslavenima neprijeporno jest bilo lakše, neki autor iz Hrvatske i susjednih država sličan bi film mogao snimiti na temu nestašica kave, banana, deterdženata i dječjih pelena.
Nagrada pokrovitelja festivala UNICA-e posve je opravdano dodijeljena naslovu Pripravit´, odistit (Prepare, Release) Slovaka Martina Hube, najangažiranijem filmu festivalske konkurencije. Posrijedi je ostvarenje čiji se autor na inteligentan, sugestivan, jasan i zaokružen, ali i filmski iznimno pismen te koliko je moguće emotivan način bavi religijskim predrasudama samih gledatelja, konkretno onima o islamu. Paralelnom montažom prikazujući sredovječnog muškarca islamske vjeroispovjesti u molitvi te skupinu do zuba naoružanih specijalaca koji se pripremaju na upad u jedan stan, Huba vješto zavodi gledatelja sugeriranjem povezanosti zbivanja, na način na koji su gledatelje navikle slične scene iz mnoštva holivudskih filmova. No kad razdraganom čovjeku na kraju molitve u zagrljaj poleti veselo dijete, a specijalci upadnu u stan narkodilera, redatelj publici otvoreno postavi pitanje „očekivali ste nešto drugo?“. Da, jesmo, jer i mi nažalost robujemo ksenofobnim predrasudama i kolektivnim stereotipima prema kojima je islam na filmu istoznačnica za teror i nasilje.
Napokon, nagrada publike dobrano je očekivano pripala duhovitoj subverzivnoj horor-parodiji Izađi hrvatskog autora Darka Bizjaka, političko-kritički intoniranom djelcu koje bi neka nevladina udruga mogla iskoristiti u međuizbornoj akciji za sređivanje biračkih popisa. Nakon što je na posljednjih nekoliko izbora zabilježen veliki odziv pokojnih birača, te nakon što se nitko zbog toga nije pretjerano uzbudio (a stvar miriše na horor, recimo nekakav Izborni dan živih mrtvaca Georgea A. Romera, i uzbudljiva je sama po sebi), autor je odlučio igrani kratkiš proširiti isječcima spota za hit Thriller Michaela Jacksona i Johna Landisa te složiti bizarnu makabričnu zafrkanciju namijenjenu animiranju upravo neživih glasača. U njoj jedan zombi tako ustaje iz groba i stiže na biralište,gdje uz asistenciju za to zaduženih službenika uspješno zaokružuje najbolje, a dok se on rukuje s nadzornikom glasovanja, pri čemu mu odlomljena ruka ostaje u nadzornikovoj šaci, ekranom promiče poziv svim pokojnicima da iziđu na birališta. Pred nama su skori izbori, pa možda ovaj film u tom kontekstu ipak ne ostane neiskorišten.
 |
 |
| Zvono |
Kutija |
Od spomenutih trinaest nedovoljno kritički izabranih hrvatskih filmova pored navedenog Izađi u gornji dom svakako pripadaju eksperimentalni Aleluja Ivane Rupić, autobiografski Sjećanja Milana Bukovca, kolaž autorovih porodičnih fotografija, nadrealna Linija Aleksandra Muharemovića i Damira Tomića, dokumentarac Zvono Sonje Tarokić, animirani Kutija Josipa Žuvana i u određenoj mjeri Shi(f)t Hrvoja Seleca, također naslov s toaletnim papirom u glavnoj ulozi, da ne kažem roli. Filmovi kojima uz strožu selekciju na festivalu ne bi bilo mjesta su I ja bih Dušana Vugrineca-Vugija, ni po čemu zanimljiv snimak utapanja pčele u čaši, potom Bik koji sjedi Saše Zeca, slabom računalnom animacijom realiziran skraćeni život jednog bika te nedorečeni San Miroslava Ružića. Ipak, kada bi se na temelju jednominutnih ostvarenja mogla procjenjivati budućnost hrvatskog filma, ona bi bila dostatno optimistična i prilično šarena.