Zapis

Davor Šišmanović: Zahvaljujem svima. Jako mi je drago što smo se uspjeli skupit u ovako dičnom sastavu. Namjera ovog događanja, ne znam kako bih ga nazvao – tribina ili okrugli stol, ali neka vrsta prisjećanja... jest da se malo, povodom 20. Dana hrvatskoga filma prisjetimo kako je to bilo.... Jučer Hribar na otvaranju veli da kako je moguće, ako je počelo 1992. da je 2011. dvadeseti, ali jest. Ovo što budemo ovdje govorili, snima se tonski, pa ćemo pokušati iz toga napraviti nekakav tekst za neki od časopisa koji se bave filmom ili ovako nešto, pa možda jednom čak i za monografiju ako bude. Nisam ja sjeo ovdje da budem neki konferansje itd. nego zato da krenemo u temu i da počnemo s ovim... Neki od pozvanih kolega su se ispričali. Posebno mi je žao što nema profesora Škrabala, koji se ispričao da nije u stanju doći. Mnogi će to bolje znati nego ja da on jest jedna od ključnih osoba u cijeloj ovoj priči oko Dana hrvatskog filma. Možda ovo može biti i mjesto gdje će se nešto reći kako bi sve ovo skupa trebalo izgledati dalje u nekim budućim godinama, na koji način itd.. ali mislim da ne bi blo loše da se malo prisjetimo kako je to i zašto bilo. Zapravo ne znam koga da zamolim da prvi kaže kako je to bilo. Ja moram priznati da sam ja došao tek na druge Dane. Ovdje imam bilten sa prvih dana... Evo, Hrvoje će...

20. dani hrvatskog filma u studentskom

HRVOJE TURKOVIĆ: Ja jesam možda najstariji, ali činjenica je da sam baš usko surađivao sa Škrabalom oko toga. Naime, zapravo je ideja pokretanja jednog jedinstvenog festivala proizvodnje u Hrvatskoj je Škrabalova. On je onda bio pomoćnik pokojnog Vlatka Pavletića koji je bio Ministar kulture, i po svojem zanimanju on je bio zadužen, odnosno njegova obaveza je bio film. Situacija u to rano vrijeme je bila otprilike ovakva: prije rata postojali su nacionalni festivali, pri tom se misli na festivale filmove koji nastaju u državi, u državnim granicama, a to je bila Jugoslavija. Postojala su dva festivala na kojima se predstavljala godišnja proizvodnja. To je bila Pula na kojoj je bio igrani film i postojao je festival kratkog filma u Beogradu, s time da je posljednjih godina beogradski  festival imao selecioniranu reprizu u dvorani zagrebačke Kinoteke, ali se odigravao u Beogradu. E sad, raskidom Jugoslavije, ratom, naravno da su prekinuti... Pula je bila odbustavljena i nije se odigravala, a kratki film je ostao u Beogradu i mislim da se čak nastavio organizirati, samo više nije bio općejugoslavenski, nego novojugoslavenski. Jedna od zadaća koju je Škrabalo preuzeo jest da se osnuje, ponovo godišnji pregled proizvodnje hrvatskog filma, odnosno filma koji se sad proizvodi u Hrvatskoj, zamislio je da to budu Dani hrvatskog filma, zamislio je da to bude objedinjeni festival svih tipova filmova koji se proizvode u Hrvatskoj, dakle i dugometražnog i kratkometražnog filma, i još je jednu zamisao imao u pričuvi za Pulu, samo za budućnost. Budući da je najzgodnije mjesto za održavanje takvog jednog festivala bio Zagreb, kao centralni grad i relativno najsigurniji u ratnoj situaciji po periferiji Hrvatske, odnosno na dobrom dijelu hrvatskog teritorija, onda je Pula zapravo ostala bez festivala, onda je on smislio da bi Pula mogla nakon nekog vremena postati internacionalni festival. On je imao ideju Adruija-Baltik-Croatia festiava, kao vertikalni potez, ali je to bilo u  nadi, a ono što je on mogao izvest, mogao je potaknut i osigurat da se organiziraju Dani hrvatskog filma. Druga zamisao, uz to da to bude jedinstven festival na kojem će se prikazati sve, što je bilo logično jer mala produkcija igranih filmova bolje je pristajala uz kratkometražni film, nego da bude odvojen festival koji je bio, kao što je i bio, bizaran, festival od pet-šest filmova. Druga ideja mu je bila da izbjegne problem žiriranja koji su jugoslavenski festivali imali, a problem je bio u tome da su ti žiriji uvijek bili sastavljeni od predstavnika različitih republika, da je uvijek postojao tzv. nacionalni ključ, da su se morali pomiriti interesi različitih republika, često puta su u tim žirijima bili politički nabrijani ljudi koji su mogli provest neke političke ideje pa utjecati, ili su to bili ljudi koji su zastupali pojedine producentske, a ne samo nacionalne, interese, tako da je pulski žiri, a i ovaj u Beogradu, uvijek imao problema – nacionalnih natezanja, nadmetanja, interesnih sukoba, zakulisnih igara itd., tako da je taj model žiriranja bio dosta ozloglašen. I on je zapravo htio izbjeć da Dani hrvatskog filma imaju taj model na koji se može utjecat političkim kanalima, privatno-producentskim kanalima i gdje, recimo, jedan autoritet može prevladat ostale manje autoritete u žiriju, dakle, da to bude nekakav žiri koji je uvijek osuđen na kompromise, premda to varira od žirija do žirija, i onda je on smislio da bi bilo najzgodnije da na tim Danima hrvatskog filma kako ih je on zamislio i nazvao, jer je prihvaćen njegov naziv, da budu predstavnici žirija, odnosno predstavnici kritičara koji su prisutni na festivalu, koji će onda individualno ocjenjivati filmove po skali od jedan do pet, onda će se zbrojit, podijelit na broj žiranata, dobit ukupna, odnosno srednja ocjena filma, napravit hijerarhija filmova po vrijednosti, po bodovima, i najbolji će dobit nagradu. To je bila polazna zamisao. E da bi on ostvario tu zamisao, onda je on odlučio, prvo, da se osnuje društvo kritičara, pa da ono preuzme organizaciju kritičara koji će tako ocjenjivat na Danima hrvatskog filma, a ujedno je zamislio da to društvo bude jedno od inicijatora u organizaciji Dana hrvatskog filma. I to je otprilike bilo tako. On je, koliko se ja sjećam, zadužio Alemku Lisinski i Dražena Movrea da skupe kritičare, da se organizira osnivačka skupština... Prvi korak je bio osnivanje Društva kritičara. I onda sam na toj skupštini ja izabran kao predsjednik društva, Škrabalo je bio u Upravnom odboru i više se ne sjećam tko je još bio. Mi smo registrirali to društvo i mi smo na neki način, naravno uz sudjelovanje Škrabala, zamislili strukturu Dana hrvatskog filma, a to je da ima klasične rodove koji su već postojali u Puli i u Beogradu, a jedna kategorija bude igrani film, druga kategorija kratki igrani film, treća kategorija dokumentarni i četvrta animirani film, ali ono što se raščistilo u razgovorima među kritičarima jest da bi trebalo obuhvatit svu proizvodnju a ne samo privilegiranu, umjetničku i da bi trebali imat posebnu kategoriju za eksperimentalni film, koji je doduše prikazivan u Beogradu ali nikada nije posebno nagrađivan jer to je bila usputna kategorija, tako da eksperimentalni film bude posebna kategorija, onda da posebna kategorija budu namjenski filmovi – ti namjenski filmovi su isto bili prisutni u Beogradu, ali su tretirani kao dokumentarni i obično su isto bili mimoilaženi... I onda smo još, kako je u to vrijeme zadominirali videospotovi, odnosno postali prisutni kao svojevrsni rod, odlučili da i oni dobiju svoju kategoriju,  s time da onda nagrade koje društvo kritičara izglasava i ocjenjuje bi išle za svaku kategoriju posebno, tj. u svakoj kategoriji bi se uspostavila hijerarhija i svaka kategorija bi dobila svoju nagradu, s time da smo u sklopu kritičara odlučili da ta nagrada dobije ime Oktavijana Miletića, i kad je onda Škrabalo kao pomoćnik ministra inicirao da se pristupi organizaciji festivala, mislim da je Studentski centar izabran kao mjesto gdje bi se to odigravalo, da je društvo kritičara ušlo u savjet koji će koncipirat i vodit festival, i onda su mislim društvo redatelja i ne sjećam se koje još institucije s tog područja ušle u Savjet... i onda je Savjet preuzeo koncepciju festivala. To je bio originalni početak.

ŠIŠMANOVIĆ: Evo, gospodin Midžić bi želio nešto reći.

Dvorana studentskog centra

MIDŽIĆ: To je jedan lijepi pregled, međutim, postoji jedna čisto druga dimenzija ove priče. Sjećat će se kolega Čikeš, a i Fahro je ovdje... Naime, nije to samo filmska priča. Vukovar je pao u studenom, nama su poginule četiri kolege, bili smo u ratu, klima je bila dosta tugaljiva, da ne kažem tužna, bio je mrak. Škrabalo nije jedan od utemeljitelja; Škrabalo je idejni otac toga, i zapravo samo on postoji u toj priči, svi ostali smo se priključili. Taj organizacijski odbor, a ja sam bio, koliko se sjećam, predsjednik OO na prvim i drugim Danima, činili su utemeljitelji: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Društvo kritičara, Hrvatska televizija i Studenski centar. To su podaci. A onda smo se priključili kao suorganizatori Adria film, Akademija pa sve ostale tada postojeće producentske kuće....Jadran film je bio unutra, svi smo bili unutra. To je zaista bila smotra koja je trebala podignuti i osokoliti duh u Zagrebu, to je bila manifstacija koja je trebala pokazat da mi živimo i dalje i da se znamo boriti na različite načine, a ne samo filmska priča koja je trebala supstituirati Pulu koja nije održana ili supstituirati nedostatak... Mislim da je to bila u to vrijeme puno važnija komponenta, a sve ove stručno-filmske stvari su se razvile na drugim, trećim i kasnijim danima filma koji su se širili. Ja mislim da je ta ratna priča zapravo bila najznačajnija u organizaciji prvih Dana hrvatskoga filma. Evo, ovdje kaže Škrabalo: „Kad grme topovi, muze možda načas i zašute, ali kamere zuje.“ Vidite, kamere su zujale u to doba, naši kolege su bili na frontu, snimali su, pogibali su i događale su se stvari koje su se događale. Škrabalu treba odati počast da je on to stvorio. U šta su se razvili Dani hrvatskoga filma, to je sad jedna druga priča. Meni je apsolutno zanimljiva i danas kao što je bila i prvih dana, ali ne smijemo zaboraviti da to nije priča o filmu, to je priča o Hrvatskoj, o ratu u Hrvatskoj i situaciji u kojoj su se tada nalazili Zagreb i Hrvatska. Ono što je zanimljivo, da je istodobno kao jedna druga vrsta manifestacije u Zagrebu, koja je isto trebala podignuti klimu, da je na dan kada smo imali otvaranje prvih Dana hrvatskoga filma, u susjednoj Ciboni se igrao tenis meč, ne znam više između koga i s kim, i mi smo očekivali da će predsjednik Tuđman doći kod nas, međutim, otišao je na tenis meč. Međutim, mi smo dobili Vlatka Pavletića i drugi dio ove priče.

VELJKO KRULČIĆ: Dobar dan svima. Bez obzira na uvažene profesore, Turkovića i Midžića, ima, nažalost, i treća dimenzija priče koja je puno jednostavnija i puno praktičnija od svih ovih teoretskih elaboracija. Ideja o Danima hrvatskoga filma je potekla od gospodina Zrinka Ogreste i Veljka Krulčića, tj. mene. Naime, u ljeto 1991. godine, pulski filmski festival nije održan. I kad nije održan, došlo je u pitanje koji će film iz Jugoslavije predstavljati Jugoslaviju za nagradu Felix. I u tom trenutku, ja kao novinar koji sam radio u tjedniku odabranih priloga i bio sam suradnik Nedjeljne Dalmacije, neću reći da sam proveo neku akciju, ali sam inicirao da bi zavrijedio film Zrnika Ogreste Krhotine i o tome sam bio napisao nekoliko članaka koji su odjeknuli na ex-jugoslavenskom prostoru i u tom trenutku sam se na neki način približio sa Zrinkom, jer sam napravio i intervju, i u svim tim pričama mi do razmišljanja da kad nema Pule, da bi trebalo nešto napraviti u Zagrebu. I tako smo Zrinko i ja se uputili kod gospodina Škrabala, koji je bio pomoćnik ministra kulture. Naravno, Ivo je istog trenutka rekao: Dečki, napravite koncepciju i mi smo napravili tu koncepciju, koja je njemu bila predana, i to se sve odigravalo u listopadu 1991., dakle u vrijeme kad je Zagreb bio pod uzbunama, kad su se vodili ratni sukobi. I u prvom trenutku bila je ideja da se napravi smotra, revija, festival igranih filmova i najprije smo bili otišli u Kinematografe Zagreb, u koje je u tom trenutku došao novi direktor, umjesto Hadžiabdića je došao gospodin Kovačević koji baš nije pokazao neki veliki interes, i onda smo se Zrinko Ogresta i ja uputili do gospodina Kulenovića koji je odmah prihvatio ideju i tu se odmah priključio i gospodin Čikeš koji je došao raditi u tom trenutku u Studentski centar i ti Dani su napravljeni u rasponu od nekih tri mjeseca, a naravno da je gospodin Škrabalo dao i cijeli softver i hardver i da je dao podršku, ali operativno tko je to radio prije svega je Studentski centar, gospodin Kulenović, gospodin Čikeš, ja i još neki ljudi koji smo morali u iznimno kratkom vremenu, bez ijedne kune, napraviti... Tako sam ja, na primjer, angažirao svog prijatelja Borisa Maleševića da napravi vizual Dana i sve ostalo i onda su se uključivali i društvo filmskih kritičara, redatelja i svi ostali, i onda nas je netko počeo voditi gore u ministarstvo. Evo to je bila ta pretpovijest koju sam htio uključiti...

Ivo Škrabalo, utemeljitelj DHF-a

FAHRO KULENOVIĆ: Ja bih samo htio dodati nešto što je, rekao bih, anegdotalnog karaktera. Šta je bila pretpostavka da stvarno se dese Dani hrvatskoga filma? Mnogi od vas su vjerojatno bili te 1991. godine na pokušaju organiziranja Pule. Održana je, koliko se sjećam, prva večer, u biti je samo bio domjenak i na taj domjenak je došao gospodin Vrdoljak i otkazao Pulu. On je, indirektno naravno, najzaslužniji da su se desili Dani hrvatskog filma. ZaŠto? Jer zbog potrebe predikatizacije filmova, odnosno javnog prikazivanja da bi se izvršila predikatizacija filmova, onda je bilo puno filmova koji nisu prikazani u Puli, a to su bili svi filmovi osim Čaruge. Čaruga je godinu dana prije premijerno prikazan u Studentskom centru i to je jedini film koji je bio javno prikazan. Dakle, jedan od razloga, a tako je Veljko meni tada tumačio, je bila ta potreba da se filmovi javno prikažu da bi se mogli dofinancirati oni filmovi koji su još bili u tom krugu. To je bio početak formalnih pretpostavki.... Znači, imali smo de facto šest premijernih filmova koji nisu još nigdje javno prikazani. I sad bih još dodao jedan zgodan detalj. Koliko je bio snažan interes za prve Dane hrvatskoga filma u Ministarstvu kulture. Mnogi se sjećaju da smo imali Press centar koji je bio organiziran ovdje u ovoj zgradi gdje nam je uprava, to su vodili pokojni kolega Šembera i kolege... Noć prije početka DHF, 27. veljače, gospodin Vlatko Pavletić je osobno došao da provjeri kakvo je stanje, u kojoj smo fazi s pripremama i td. S nama je proveo vrlo ugodnih sat-dva vremena pokušavajući nam pomoći ako je eventualno što potrebno. Meni je to vrlo indikativan pokazatelj koliko je snažna bila podrška od strane Ministarstva. Naravno, tu je g. Škrabalo imao beskrajnu podršku g. Pavletića u pogledu svih onih aktivnosti koje su trebale rezultirati Danima hrvatskog filma. Evo, ovo su neke pikanterije, a pokazuju što se tada dešavalo. I još bih jednu stvar spomenuo. Kad je Veljko spomenuo Zrinka Ogrestu, koji je prvi dobitnik „Oktavijana“ na Danima sa „Krhotinama“, kad je bila milenijska anketa među kulturnim radnicima koji je događaj desetljeća?, on je proglasio prve Dane hrvatskoga filma, smatrajući da je to apsolutno najjači kulturni događaj u tom desetljeću. To je mene jako impresionirala i bio sam jako zadovoljan.

KRULČIĆ: Samo jednu rečenicu... Zrinko se, nažalost, morao povući iz tog organizacijskog
odbora onog trenutka kad je bio svjestan da će imati film. Al' on je isto u početku, mjesec, mjesec i pol dana intenzivno tu radio i dolazio, ali bez Fahre ...

ČURIĆ: Zapravo, više ljudi više zna, ali je dobro nakon dvadeset godina, makar bi korisnije bilo da se u raspravu uključe oni koji su se uključili u Dane prije deset ili pet godina, jer će jednoga dani oni ovo vodit pa bi bilo korisnije da čuju. Ali je još korisnije da mi, koji smo prvih dana nešto tu sudjelovali, da upotpunimo sliku ovog mozaika. Naravno, ovo uopće nije polemika, jer imamo različite spoznaje i različita iskustva s raznih strana, koja su korisni i sada vidim potrebni da se ta slika popuni. Ivo je tada bio direktor festivala, zamjenik ministra sa Prosperovim Novakom, i zajedno smo morali ići, morali na neki  način, u Beograd na Fest, u drugom mjesecu 1991, jer je bilo – ono – razbija se Jugoslavija, evo i to je dokaz da vi prekidate, da vi razbijate. I onda se htjelo na sve moguće načine dokazat da se apsolutno sve radi normalno, a da politika radi svoj posao i sve što se dešava da je žalosno, ali da se sve priprema....Kako sam ja iz Pule i na neki način netko tko predstavlja Pulu, trebao sam bit neka vrsta dokaza da i Pula sudjeluje u pripremi tog 37. festivala, a Ivo kao direktor festivala i zamjenik ministra predstavlja i tu stranu., a Ivo kao direktor festivala i zamjenik ministra predstavlja i tu stranu. Sreća, u tom momentu, je bila da je u tom momentu bio pokojni Nebojša Đukelić, kao direktor FEST-a, gospodin koji je shvaćao situaciju, trudio se da se na što bolji način prezentira to da postoji jedna... čekat ćemo, pa ćemo vidjeti što će biti do sedmog mjeseca. Znamo da su pripreme sve, jer bez njih ne bi bilo ni onih pet dana festivala. Ja sam preuzeo bilten i dali su mi još niz poslova, i tako, razgovarajući na putu za Beograd i nazad, Ivo je cijelo vrijeme govorio....ako nam budu rekli, evo, nećete primit ni FEST, znate da su samo Zagreb i Pula imali reprize FEST-a, ja ću im ponudit nešto da ide dalje i Pula kao festival, znači mi, ali imamo ideju ABC, pa ćemo uključiti i druge. Onda, gubi se MAFAF, šta ćemo tu? On kaže, moramo nać neko rješenje, treba sad nešto smislit, a rat je, nema prilike, nema sredstava... Tko će čekat sedmi mjesec, previše je to sadržaja, ne bi to išlo, tu se mora nešto napravit...To je bilo otprilike ovako u jednom razmišljanju, ništa definirano, ništa definitivno, ali se radilo na pripremi te 37. Pule. Svi kažu nije održana. Bilten je napravljen, prikazane su Krhotine, bila je krcata dvorana Istarskog kazališta, gosti i svi su već došli,...hoteli puni... Održana je projekcija, ja sam napisao kritiku i kod sebe u novinama, ali sam je objavio i u Biltenu, sa svim izjavama i svim reakcijama, tako da taj prvi broj biltena i drugi, sa svim odlukama koje su donesene, jer je bila konferencija na kojoj je rečeno da zbog opasnosti, prijetnje bombom, čak ozbiljnih dojava da bi se u Areni moglo nešto desit, Vrdoljak koji je tada bio povjerenik je rekao da se ta odluka jednostavno preteška da bi se izišlo s 10.000 ljudi... Ne treba govorit kakva je situacija bila okolo, da li je baš stvarno bilo doslovno tako, možda nisam ni siguran, ali ipak, bilo je rizično preuzet 10.000 ljudi, jer je već prethodne 1990. godine, s promjenom redoslijeda himni – najprije „Lijepa naša“, pa „Hej Slaveni“ – već bilo dosta protesta, gađanja kamenjem, prijetnji i sl. To je zapravo činjenica. E, sad, bilo je dosta toga što je osim Krhotina bilo snimljeno, pa se dalje radilo na tome u sljedećim mjesecima. Znam da su se na MAFAF-u prvi put tada pojavili videospotovi pa se postavljalo pitanje što s njima. Branisla Štrboja je bio selektor, pa je to uvršteno, prvi put su se pojavili. Namjenski filmovi su bili u Portorožu zapravo, ono što smo zvali namjenskim filmom, reklamni flmovi i tamo se dodjeljivala Zlatna ruža i to...Sad se sve to trebalo skupiti i bilo je dovoljno materijala i logički je bilo da je onda jedna dobra ideja u tom kontekstu svega ovoga urodila plodom i da je onda u drugom mjesecu i ponuđeno nešto što je po meni, ne spasilo – mi danas imamo generaciju o kojoj govorimo kao o srednjoj, uspješnoj, vrlo uspješnoj, značajnoj... upravo da nije bilo ovoga, sumnjam da bi se ovo postiglo.

ŠIŠMANOVIĆ: Meni se čini da, ako ništa drugo, većina današnjih najdejelatnijih autora, zapravo su skrenuli pozornost na sebe upravo na Danima.

KRULČIĆ: Ja bih samo htio podsjetiti o kojim je igranim filmovima bilo riječ. Dakle, tu su spomenute Krhotine Zrnika Ogreste, Čaruga Rajka Grlića, ali novi, neprikazani filmovi bili su još: Priče iz Hrvatske Krste Papića, Đuka Begović Branka Schmidta, Luka Tomislava Radića i Školjka šumi Mira Međimorca. I uglavnom, Miro Međimorec i Slobodan Praljak su došli iz Slunja u svojim uniformama na projekciju.

ŠIŠMANOVIĆ: Možda bi se gospođa Carmen mogla prisjetiti kako je to bilo.

CARMEN LHOTKA: Pa, ja se osobno baš ne mogu prisjetiti, jer ja nisam bila od samog početka u Danima, međutim, Hrvatska kinoteka je jedan od suorganizatora i osnivača Dana hrvatskog filma. Dr Mato Kukuljica, dugogodišnji pročelnik Kinoteke je bio u prvom organizacijskom odboru, a ono što je nama posebno drago je to da je film Lisinski, koji je dugo dugo bio zabranjivan, prvi put prikazan upravo na prvim Danima hrvatskog filma. U svakom slučaju, svi retrospektivni programi i svi popratni programi svih ovih dvadeset godina su redovito dolazili iz Hrvatske kinoteke, a ono što je meni posebno drago to je da smo se Davor i ja prije godinu dana dogovorili da filmovi koji su došli, pa su ušli ili nisu ušli u selekciju DHF, da se i oni pohrane u Kinoteci, kako bi i oni bili dostupni

ŠIŠMANOVIĆ...: ... makar je to samo zadnih sedam godina, jer su filmovi ranije bili i drugačije selektirani, sjećam se da je žiri zajedno gledao u MM centru sve pristigle filmove, kad je uopće ustanovljena selekcija, jer je u početku, koliko ja znam nije  ni bilo.. Evo, molim Hrvatski filmski savez i Veru Robić da nam nešto kažu.

VERA: Vera Robić nema baš puno reći. Ja sam slušala sve vas ovdje. S jedne strane imamo one koji su sudjelovali u organizaciji i jako im je stalo da im ime bude zabilježeno, i oni imaju na to pravo. Međutim, mislim da to danas ne bi trebala biti glavna stvar ovde, jer se sve to može iščitati iz kataloga i možda je trebalo za ovih 20 godina i pripremiti sva ta imena koja jesu sudjelovala u organizaciji, sva imena koja su sudjelovala u prosudbi pojedinih programa, pa da onda manje trošimo na to vrijeme. Ono što je mene, recimo, sada fasciniralo kad sam ponovo uzela ovaj katalog, ti prvi Dani su stvarno bili Dani hrvatskog filma. Nije to bila samo prilika za cjelovečernju produkciju nakon raspada jugoslavenskog festivala igranog filma u Puli i međuklupskog festivala amaterskog filma u Puli, nego je to naprosto bilo prikazati sve ono što se u Hrvatskoj u to vrijeme stvaralo, kroz redovite programe, gdje je naravno prioritet imala profesionalna produkcija, ali i kroz prateće programe, od dječjeg filmskog stvaralaštva do ratnog stvaralaštva, jer, meni je drago, ja sam mislila da na Danima to nikad nije ni prikazano – ovdje imate Pismo iz Hrvatske, jedan ratni materijal koji je Savez radio u svojoj produkciji, koji je obuhvatio od Vukovara do Dubrovnika, kroz našu amatersku mrežu onoga ratnog događanja na tim područjima, i ratni materijal koji je zapravo još 1991. poslan na sve adrese međunarodne s kojima smo tada raspolagali putem Fonda za kulturu kojem je tada na čelu bio, ako se dobro sjećam, Biškupić. Znači, hrvatski filmski dani za mene su prije svega sadržaj i ono što se ovdje prikazivalo, sa potpunim uvažavanjem onoga što je struka htjela napraviti, o čemu je doktor Turković govorio, i ono radi čega to ima poseban nacionalni značaj u ratnim vremenima, ono o čemu je govorio profesor Midžić. A ovo, tko je sve sudjelovao u organizaciji, mislim da je to u onim vremenima na neki način bila i naša obaveza. Hvala. Ovdje su prisutni autori koji su u to vrijeme bili na ratištu. To vam je ovdje Boris Poljak i Zdravko Mustać.

ŠIŠMANOVIĆ: Možda gospodin Gregl da se malo prisjeti. Ja se još sjeća... Ispričavam se, gospodin Čikeš kao kućedomaćin, kad smo već tu....

ČIKEŠ: Evo, ja sam ovdje jedini čovjek koji nije čovjek filma, ali sam stvarno bio onaj koji se bio našao, ili slučajno ili bilo kako, u funkciji upravitelja sektora kulture i kad su mi kolege iz samog sektora ovdje prisutni došli ja sam to zaista od srca prihvatio jer smatrao sam da Studentski centar je i trebao bi biti jedna velika kuća, otvorena kuća kulture. I mogu samo iskreno se zahvaliti kolegama s koliko volje i ljubavi su prigrlili i prišli tom poslu koji je doista bio obilan i obiman. Ono što je sigurno, ja moram potvrditi mišljenje profesora Midžića, ne ulazeći u ove detalje tko, što, kako, kamo, kud itd., jest činjenica entuzijazma s kojim se pristupilo u onim tvrdim, teškim danima mraka, pucnjave, ubijanja i tako dalje. I ta činjenica je ovdje urodila ogromnim entuzijazmom i zanosom, tako da je u studentskom centru još stvorena i jedna druga ideja, oprostite mi što to moram reći, a to je ideja Pasionske baštine, koja također ima dvadesetu obljetnicu. Mi smo se svi skupa tome veselili, jednostavno zbog činjenice što su to bile u novoj stvarnosti nove dvije kulturne manifestacije, a prisjećam se i jedne i druge vrlo dobro, i mraka i svega, i isto tako Pasionske baštine i dana kad smo to otvorili, gdje su dva autobusa pučkih pjevača iz Splita došli ovamo zaobilaznim putem, čak se na njih i pucalo i tako dalje... Došli su s maslinovim grančicama u ruci. To su nekakvi sentimentalni elementi ili sjećanja, ali ponavljam, pridružujem se u potpunosti profesoru Midžiću, da su to bli veliki trenuci prkosa: evo, možete nam sve razoriti, sve ubiti, ali ne možete nam dušu ubit, ne možete nam kulturu ubit, ne možete nam ubiti memoriju. Evo, toliko s moje strane. Hvala vam lijepa.

ŠIŠMANOVIĆ: Gospodin Gregl od početka je brinuo da sve na platnu izgleda onako kako treba.

GREGL: Ja mogu isto reći iz svoga stručnog okruženja da je to bilo doba, što kaže gospodin Čikeš, silnog entuzijazma mladih i filmaša koji su htjeli pokazati tradiciju filma i silnu energiju u to doba koje je stvarno bilo vrlo nestabilno i nije se znalo šta će biti. Međutim, mi smo ipak htjeli da pokažemo tu našu duhu hrvatsku filmsku tradiciju, i zato je to bio veliki zanos. Međutim, ne smijemo zaboraviti i neke entuzijaste koji više nisu među nama, a to su bili isto silni motori, pokretači: pokojni Mato Kukuljica, Ante Peterlić i Zoran Tadić, s kojima sam usko surađivao. Lijepo se prisjetiti tog vremena i naprosto mi nije jasno da je proletjelo već dvadeset godina. Hvala.

ŠIŠMANOVIĆ: Kad smo kod ljudi koji su nažalost preminuli onda... tada je bio dosta aktivan filmski kritičar Dražen Movre... No, možda nam netko može reći tko se sjetio Oktavijana kao imena za nagradu?

TURKOVIĆ: Zapravo ovako: ono što je strašno zanimljivo ovdje reći... Naravno, čovjek se sjeća najbolje onog djela gdje je bio aktivan, gdje si bio poduzetan, tako da mi je bilo otkriće ovo što je rekao Veljko, jer, recimo, nisam znao o toj prethistoriji, tako da mi je to onako mutno  i to je baš izvrsno: mozaički elementi se sklapaju i svatko se individualno vrlo selektivno sjeća, tako da su to zapravo zgodne kombinacije koje upotpunjuju zapravo cijelu sliku. Ono što bih htio reći jest važnost dana, ono što je Enes rekao, jest bila reaktivna. Trebalo je demonstrirat da postojimo, demonstrirat da tu postoji aktivnost i doista je to bilo s velikim entuzijazmom, sa sjajnom atmosferom koja je okruživala te prve dane i čak niti Pavletićev nastup kojeg se sjećam, koji je otvorio Dane, ali je najavio da druge godine možda neće biti filma jer više nama love, nije uspio smanjit taj entuzijazam. Međutim, ono što je bilo jako važno, ono što je resilo Ivu Škrabala, nije bilo samo to da uoči dobru inicijativu, da ju blagoslovi, podrži, i da zna koju će vrijednost – političku, moralnu i kulturnu – imat ta inicijativa – sve je to bilo, sve je to on vidio i podržao – nego, on je uvijek mislio perspektivno. Ja sam govorio o stvarima u kojima se artikulirala ova dugoročna perspektiva koja bi trebala funkcionirati po načelima koja je on smatrao optimalnim ili koja smo zajedno smatrali optimalnim. Tako da je ovo što je Fahro rekao, da je Pavletić rekao da su to prvi Dani najavljujući tradiciju koja će bit uspostavljena, to je zapravo ono u što smo mi vjerovali. Mi smo bili uvjereni, kad smo razgovarali sa Škrabalom, da stvaramo budućnosnu perspektivu. I zapravo je Škrabalo imao cijeli niz ideja koje nisu odmah bile prisutne, koje su bile iznimno plodne. Recimo, jedna od njegovih ideja koja se dosta rano javila, a koja je kasnije preuzeta i razrađivana, je bila ideja Fonda, posebnog fonda koji će odvojen od Ministarstva brinuti o kulturnoj politici na području filma, kinematografije. To je nešto što je on lansirao, to je društvo redatelja preuzelo, i onda smo se mnogi uključili u to dok nije realizirano. Recimo, sljedeća perspektivna ideja Škrabala, koji kad više nije bio pomoćnik i izvisio je kao kandidat za gradonačelnika Zagreba, je bila da se pokrene časopis. To je bio Hrvatski filmski ljetopis. On je to kod Viteza izposlovao da se pokrene. On je tom časopisu dao naslov Ljetopis, računajući da, u nedostatku dokumentacijskog centra, taj časopis treba biti onaj koji dokumentira film, koji na neki način postaje dokumentacijski centar. Tako da je on zapravo imao stalno na umu ne samo pozicioniranje u trenutačnom stanju i pothranjivanju samopouzdanja i entuzijazma, nego budućnosnog raztvitka kinematografije. I to je zapravo jako velika stvar.

ŠIŠMANOVIĆ: Nadam se da se profesoru Škrabalu ne štuca... Evo, tu je s nama i Ivan Ladislav Galeta, tada voditelj MM centra, koji je kako svi dobro znamo, tada kada još nije bilo toliko dvorana u kojima su se takve stvari mogle prikazivati, dio povijesti kako hrvatske kinematografije, tako i Dana hrvatskoga filma.

GALETA: Htio bih se vratiti... Mislim da je u Beogradu postojala kategorija eksperimentalnog filma i nagrade su se dodjeljivale u toj kategoriji, koliko se ja sjećam. To je dosta bitno što se tiče eksperimentalnog filma, jer on je uvijek bio negdje tamo sa strane, niti je bio u amaterizmu niti na profesionalnoj strani, on je uvijek bio sa strane i tu je MM centar na neki način pokušao odigrati jednu ulogu da se daje dostojanstvo i toj kategoriji, da ona dobije svoje mjesto, izuzetno bitno mjesto, s time da se ne omalovažava niti jedna niti druga. Jer, znate čim je eksperimentalni film u pitanju, automatski idu određeni stavovi prema tome. Zato smo mi u tom programu zaista nastojali da radimo tu vezu sa svijetom i na neki način i da isto tako izdignemo amaterizam kao takav, pogotovo u onim vremenima kada je on bio zaista sa svojim nazivom potisnut. U vrijeme GEFF-a, 1963. godine, kada su nastala izueztno značajna filmska ostvarenja za hrvatsku kinematografiju, a mi sami znamo kako su završila jer su se prikazivali u originalu i oni su poprilično.... dok nije došlo do toga da treba to blago na neki način sačuvati i uvesti ga u ravnopravnu kategoriju kao i sva druga filmska djela. E sad, ja se ne sjećam kako su filmski dani tretirali tu kategoriju. Da li je postojala ta kategorija kao takva?

ŠIŠMANOVIĆ: Kao zasebna nije.

TURKOVIĆ: Ja bih sad to trebao provjerit. Međutim, kategorija eksperimentalnog filma je odmah bila prisutna i ona se odmah izdvajala. E sad, ne znam da li se odvojeno prikazivala, jer je bilo različitih koncepcija kako prikazivat. Povremeno se prikazivao miješani program, a onda se odlučilo da će se kategorije razdvojit, onda se opet pomiješalo pa se opet razdvojilo, tako da bilo pitanje kako prikazivat a da dobiješ gledatelje a da ne kvariš gleatelju doživljaj. To se stalno mijenjalo, tako da ja ne znam kakva je bila prikazivačka situacija na tim prvim Danima. Trebalo bi baš vidjeti konkretan program po danima. Međutim, činjenica je da je bila posebna kategorija i da su kritičari trebali glasat u toj kategoriji. Glavni problem s kojim smo se suočili – to Diana vrlo dobro zna – je bio taj da većina kritičara nije bila pripremljena za eksperimentalne filmove jer ih nije uopće pratila, nije imala nikakvu ideju osim možda o Peteku ili o Martincu, nisu uopće imali predodžbe tko uopće radi eksperimentalne filmove, tako da prva glasanja za eksperimentalne fimove, a ja mislim da su programi eksperimenlnog filma na prvih nekoliki Dana bili prosječno najkvaliteteniji programi. Tu su bili doista filmovi koji su se mogli mjerit sa svjetskim eksperimentalnim filmom, a većina kritičara, osim nekoliko izuzetaka, zapravo nisu imali pojma o toj kategoriji i davali su nulu, tako da bez obzira što smo nas nekoliko davali petice, četvorke tim filmovima, statistika je učinila da su ti filmovi bili zapravo ispod donje razine koja je bila potrebna da bi se dobio prosjek za Oktavija i na nekim Danima nagrada za eksperimentalni film, premda je bila sjajna produkcija, mislim da su to bili Vlado Zrnić, Mustać, Narath, Kuduz, Tatjana Tikulin, tu je bilo baš sjajnih filmova, oni su ostajali bez nagrada zato jer kritičari nisu bili spremni za to. I činjenica da je postojao poseban program i da su ljudi bili izloženi učinilo da su postupno počeli razlikovati dobre od loših, da su artikulirali neke afinitete među autorima i da su počeli zapravo ocjenjivat.

ŠIŠMANOVIĆ: Evo Diana ima nešto reći.

NENADIĆ: Ja nisam pratila prve Dane. Bila sam tada u Splitu i bilo mi je teško putovat, ali jesam sve poslije, osim 2003. godine, tako da nema cjelinu događanja u glavi. Ovo je jako važno što je rekao Hrvoje – da su Dani odgojili kritičare za neke kategorije, ali ja bih rekla ne samo za eksperimentalni film, jer većina nas uopće nije bila svjesna da je kinematografija i nešto drugo osim cjelovečernjeg igranog filma i dokumentarnog film koji smo mogli vidjeti na Hrvatskoj televiziji, ako smo ga mogli vidjeti. Upravo zbog ove disperzije prikazivačke, putem festivala – dakle, dokumetnarni film je putovao u Beograd, eksperimentalni se vrtio na MAFAF-u, animacija, ako je prošla strogu selekciju na Animafestu. Sad je sve to bilo na jednom mjestu i sad smo odjednom vidjeli da kinematografija nije samo cjelovečernji film, pa ni one vrste koje znamo, nego je tu još došao i namjenski film i glazbeni spot i tako dalje. Međutim, ono što je jako važno, a ja sad govorim sa stajališta i u obranu svoga ceha – kritičarskog, a to je – ne samo da su nas Dani odgajali, nego smo isto tako mi odgajali Dane, odnosno, mi smo odgajali i hrvatsku kinematografiju. Svi smo govorili o entuzijazmu prvih Dana. Istina, entuzijazam je bio velik. Međutim, već na drugim Danima nije bio takav. Očekivalo se od filma puno više nego da to bude odgovor, reakcija na rat i ratne prilike. Dakle, mi smo očekivali da se ta kinematografija na neki način razvija, da odgovara na svoje vrijeme i na drugi način a ne samo na rat kao takav. Kritičari su, koliko god se negodovalo na njihove reakcije, a bilo je svakakvih reakcija, i svađa, tenzija između kritičara i redatelja itd. ali oni su u to vrijeme – rekla bih do polovice 1990-ih, bili zapravo jedina publika kratkoga filma. Igrani su se gledali, Studentski centar je bio pun, ali na kratkom filmu su sjedili mahom kritičari i to velika količina kritičara, po petnaest-dvadeset ljudi, koji su o tome razgovarali, koji su se i šalili na račun filmova, ali su o njima dosta i pisali. I recimo, sjećam se naslova tipa „Filmovi kojima nedostaje kinematografija“. Dakle, taj program je bio slika stanja kinematografije, mi smo upozoravali da ta kinematografija nije na dobrim nogama, da ne postoji ili da bi trebala drukčije izgledati. I ukazivali smo na potrebu drukčijeg kratkog filma, osobito je to bilo za kratki film koji se tek 2000. godine počeo normalno ponovno financirati, jer do tada je čak i dokumentarni film bio izbačen iz sustava državnog financiranja. Dakle, taj kritičarski ceh je ipak odigrao ulogu, i možda danas Dani ne izgledaju onako kako bi mi htjeli, jer su se druge stvari dogodile u međuvremenu, ali da smo se međusobno odgajali.

TURKOVIĆ: Da dopunim: zapravo su Dani bili vrlo demokratično smišljeni. Recimo, na Dane je mogao doći bilo koji film, ispočetka su svi koji su prijavljeni bili prikazivani, a kasnije, budući da je ponuda postajala vrlo velika, a osobito kad je televizija otkrila da Dani mogu postat mjesto gdje mogu plasirat i pokazat svoje proizvode, onda je naravno trebalo napraviti nekakvu selekciju, ali kroz tu selekciju su prolazili amaterski filmovi koji su legitimno prikazivani na Danima, eksperimentalni filmovi su dobili svoju selekciju i to bez obzira gdje su proizvedeni i pod kojim uvjetima su proizvedeni, i ta otvorenost prema televiziji, a time i prema videu, koji je vrlo brzo postao zapravo jedini format ili najčešći format na kojemu se radilo jer nije bilo love za drugo, tako da su Dani imali probleme zbog toga, bio je problem procijenit što od televizije prihvatit, a šta ne, bilo je dilema u kojem formatu prikazivati filmove, a u kojem ne, međutim, uglavnom su pragmatički kriteriji prevladali tako da su Dani doista bili, mislim da je Diana dobro to rekla, oni su na neki način i uspijevali donekle profilirat i kriterije i predodžbu o produkciji.

GALETA: Malo smo pričali o povijesti. Sve je to lijepo, a gdje smo danas? Ja napominjem tehničke uvjete i kvalitetu prikazivanja, programske uvjete – gdje i kako mi možemo vidjeti od onoga što smo nekada gledali, To su temeljni problemi ove naše kulture i izgleda ne marimo baš previše za njih. Pogledajte što nam radi televizija, kako nam istežu i rastežu slike, Tu je sad profesor Midžić pa pitam koja je to estetika komponiranja kadra kad imate istegnutu sliku, da vam usred antologijskog filma prostački ubace unutra reklamu i to ne bilo koja televizija. I nitko ne reagira. To su stvari o kojima moramo itekako povest računa sada Ova kultura nikada nije imala prilike vidjeti autentičnu filmsku projekciju nijemog filma na 18 sličica u sekundi. Nikada. Tamo u Filmoteci 16 smo imali male 35 mm projektore gdje smo vrtili njemački film za koji su isključivo tražili stručnjaci da mora bit odvrćen u normalnoj brzini. Tamo smo ga dolje u rupi vrtili. Oprostite, ali situacija zaista nije baš sjajna. Sve je to lijepo što mi govorimo. Ono što je problem danas je pristup originalnoj filmskoj projekciji. Ako je nešto nastalo na filmskoj vrpci, gdje i na koji način mi danas gledamo ta umjetnička djela za koje su autori dali sve od sebe da to izvedu onako kako bi trebalo biti izvedeno, a onda to gledamo u uvjetima koji su, najblaže rečeno, čudni uvjeti, i zvučni i slikovni i uvjeti zamračenja.

NENADIĆ: Ja sam samo htjela replicirati Ivanu. Naime, činjenica je da veliki broj autora, gotovo svi koji drže do sebe i do svojih filmova, prijavljuju filmove na Dane i da ne prigovaraju zbog uvjeta njihova prikazivanja i da to nije temeljni problem. Problem je bio do sada hoće li ti Dani opstati s obzirom na golemu količinu festivala koji su pokrenuti zadnjih deset godina, a mnogi su se ugurali u termine Dana, izgurali ih iz kasnog zimskog u proljetni termin, što po meni, nije dobro. Drugo, preuzeli su jedan dio programa koji se inače vrti na Danima, tako da se ti filmovi mogu vidjeti i prije i na neki način su ugrozili Dane. Međutim, ovo jučer ohrabruje, ova količina ljudi koja se skupila tu. Ja pratim sve festivale, i u Zagrebu i šire, a Dani su mi jako važni jer smatram da bi bilo nepristojno baviti se filmom, a ne baviti se vlastitom kinematografijom, da je to za nas najvažnije.

GALETA: Ne slažem se sa Dianom jer  ne smiju prigovarati. Autori ne smiju prigovarati i ne bi trebali prigovarati, jer je naša dužnost da ih prikažemo onako kako nalažu današnji svjetski standardi. Dakle, ne možemo autora ni dovest u to da posumnja u to. Druga stvar je: gdje nam je arhiva?Gdje nam je uvid u arhivu? Ja sam profesor na Akademiji likovnih umejtnosti gdje dajem u zadatak nekome da istraži kratke filmove Antuna Babaje. Gdje ih može vidjeti, gdje su mu dostupni? Istog tog trenutka kad ja to dam u zadatak, on bi morao drugi dan znati gdje je i na kojem mjestu dostupan taj materijal, barem informativno. Nema ga nigdje. Dakle, 500 naslova Zagrebačke škole crtanog filma, od kojih desetak samo znamo da postoji. Imali smo priliku vidjeti ih. Nema ih nigdje. Dužnost je ove kulture da to omogući i da da barem informativni uvid u to.

ŠIŠMANOVIĆ: Na Danima hrvatskog filma prikazuju se filmovi u onom formatu u kojem su ga autori donijeli. Ako donesu 35-icu mi ga prikažemo s 35 mm. To sam samo htio reći.

VERA ROBIĆ:  Ja bih samo replicirati kolegi Galeti. On je potpuno u pravu. Filmska baština hrvatske kinematografije nije onakva kako bi mi željeli da bude, ali nije istina da se na tom polju nije napravilo nešto. Ne samo da se nije napravilo nešto nego mislim da sa onim sredstvima koje ova država izdvaja za to područje, da smo napravili više nego dovoljno. Naravno da bi trebalo biti daleko više. Što se tiče prikazivanja filmova, naravno da svako djelo zaslužuje da bude prikazano na onakav način na koji bi to autor želio, odnosno kako je to pripremljeno. Danas me pri ulasku u Studentski centar Poljo pitao imaju li oni HD. Ja velim: Zaboravi, nemaju. Filmovi iz produkcije Saveza su rađeni na HD-u, ovdje se projiciraju na beti. Međutim, ne bih htjela da ovi problemi zasjene Dane. Htjela sam samo na neki način nastaviti ono što je kolegica Diana Nenadić rekla. Hrvatski filmski dani jesu i trebali bi ostati mjesto gdje se može pogledati kompletna produkcija kratkog metra hrvatske i mislim da nam je do toga svima stalo i mislim da samo trebamo težiti da to organizacijski poboljšamo, da poboljšamo tehničke uvjete, da možda malo spretnije radimo programe pa da ne ispadnu na otvorenju neki filmovi koji ne bi trebali biti na otorenju itd. itd. Zapravo, treba težiti da svake godine budemo što bolji, jer mislim da u ovom mladoj generaciji, od studentskih filmova pa dalje, da se ima što pokazati, da se ima što gledati, da se ima u čemu uživati.