Bastion je četrdeset peti film Zdravka Mustaća, a ove će godine, kako sam kaže, obilježiti dvadeset godina od nastanka prvih videoradova. Naime, dok su nekada videoradovi bili odvojeni od onih filmskih, prije svega materijalom i medijskom teksturom, danas se i oni ubrajaju među filmove, zajedno s onima nastalim na filmskoj vrpci. No, Mustać je od samih svojih umjetničkih početaka zapravo bio alternativni filmski autor. To znači: autor drugog i drukčijeg filma... Alternativa glavnim trendovima... Opcija pomaknutoga naspram srednje struje. Konačno, filmofil u poziciji da i sam stvara ono što bi želio vidjeti. Pa i onda kada je digitalna struktura videa bila njegova sirova podloga. Kako jednom napomenuh, Mustać je bio »eksperimentator u koži videoartista«.
|
| Bastion, Zdravko Mustać, 2007 |
Bastion je ponajbolji film dosadašnjega njegova opusa. Tematski i stilski nadovezuje se na dva prethodnika. Nigredo (2001) i Planktoni (2005) nagovijestili su Mustaća kao autora koji na rubu eksperimenta gradi narativne etide o osamljenosti i čežnji za ljubavlju. Bastion je, moram odmah prejudicirati, dosad najuspjelije djelo u navlastito autorski uspostavljenoj trilogiji. Mustać u njemu posve prevladava sve nedoumice i sumnju spram naracije, koje su se povremeno pojavljivale u dva prethodna rada. Svjesnom autorskom odlukom postao je pouzdani pripovjedač. I upravo je to dimenzija koja kvalitativno nadograđuje njegovu meditaciju. Odlukom da film utemelji na naraciji i sve ostale njegove sposobnosti više dolaze do izražaja. A to su, ponajprije, poetska meditatativnost, vizualna profinjenost i namjera da se gledatelju baš sve ne razjasni, nego da mu se omogući samostalno tumačenje pojedinih ostvarenja i ’filmskih plovidba’.
Bastion je priča o strastvenoj ljubavnoj vezi između dvije djevojke. Mustać naraciju razvija u deset kadrova-sekvenci. Tih deset sekvenci čine zasebne, svojevrsne tableaux, svaki s navlastitom vizualnom i emotivnom težinom. Prvi je tablo duga sekvenca u kojoj desetak ljudi čeka tramvaj. Nakon što svi uđu, ostaju samo protagonistice. Već nas sljedeći tablo prebacuje u sekvencu njihove igre na Cmroku, da bi treći nastavio erotskom strasti u krevetu. Nepomični gornji rakurs u toj sekvenci zloguko stješnjuje protagonistice, uz eros navješćujući thanatos. Lom u pripovijesti naznačuje sekvenca silovanja, koja čini središnji dio Bastiona. Nepovratno narušena početna ljubav pretvara se u jake emotivne gestikulacije obiju djevojaka. Mustaćev smisao za vizualnu atrakciju posebice je sugestivan u maksimirskoj sekvenci. Ovdje veza objema djevojkama postaje i doslovnim okovom oko ruku. Zajednički bijeg kroz šumu zaustavlja se kraj jezera, uz ponovno slutnju tragičnoga kraja. Isti će uslijediti u završnom tablou partyja. Nikada ne preboljevši traumu koju je izazvao nasilni čin, jedna od protagonistica presijeca čvor sada već nemoguće veze, sama okončavši u kadi punoj bijele vode. Ta je bjelina, inače, dio izvrsne filmske špice, da bi bila uokvirena u konačnom smiraju neizbježne tragedije.
Protagonistice Bastiona ne komuniciraju jezikom. Njihova je međusobna privlačnost animalna. Ljubav se razmjenjuje dodirima, smijehom, kricima. Nakon tragičnoga prijeloma u pripovijesti... ostaju tek krici i grimase koje vidljivo ocrtavaju patnju. Čak ni komunikacija telefonom ne artikulira smisao. Nedostaju riječi sa značenjem, ostaju tek tragovi kodirana jezika.
Upravo tako strukturiranom semantikom, Mustać postiže maksimalni emotivni učinak. Strast je jača od svake izgovorene rečenice. Patnja jednako tako! Svaki kadar Bastiona traje dovoljno dugo da bi održao maksimalni intenzitet emocije. Svaka sekvenca sublimira najveću moguću prezasićenost osjećaja.
Kamera Borisa Poljaka ponovno je, kao i u prethodnim Planktonima, izuzetna. Zvučna podloga sugestivno miješa šumove, nemušte glasove, krikove i smijeh.
No, ono što ostaje najdragocjenijom popudbinom filma njegova je artistička osviještenost. Mustać nam vizualizira najtamnije dubine strasti i ljubavi, a istodobno je i dalje jednostavan u prikazu. Njegove se glumice, Barbara Prpić i Ivana Roščić, upravo sjajne... i to u rasponu od osebujna fizičkog teatra do grimasa na licima.
Svojevrsnu trilogiju o ’kavezima duša’ bez govora Mustać je doveo do dosljedna završetka. U svijetu zlosilja, osjećajnost se ili sama pretvara u nasilje, ili se bespovratno gasi u smrti.
Bastion je filmska cjelina kojoj bi se teško mogle pronaći mane. Djelo je to navlastitoga filmskog navigatora koji zna svoje odredište. Ipak, Mustać radije izabire nepregledno more i nemire nemušte podsvijesti negoli mirnu luku jezika kao utočišta.
Posve sigurno, ovim je ostvarenjem ispisao jednu od najvažnijih stranica svog umjetničkog putešestvija.
***
 |
| Tulum, Nika Radić, 2007 |
Desetominutni uradak Tulum (2007), prvi je film likovne umjetnice Nike Radić. Multimedijalni karakter njezina dotadašnjega rada prirodno ju je usmjerio filmu. Proširenje medijskog interesa, ipak, nije odmah i zalog kreativnosti. Tulum je djelce koje to i nije (naime, ’djelce’), barem svojim pretenzijama. Čini se, više je bilo u njegovoj namjeri. Iza minimalističkog formalnog oruđa filma krije se filozofska namjera.
Dakle, dvoje uvjetnih protagonista u Tulumu verbalno se pokušava dovinuti do smisla, značenja, subjekta. Pitanja identiteta komunikativnosti izvodi se supostavljeno uz multijezični mozaik u kojemu statisti podloge filma govore o nerazumijevanju i nemogućnosti prave komunikacije. Na neki način autorica pokušava progovoriti o semantičkom potencijalu komunikacije. Likovi zatečeni na tulumu u predvorju kina Tuškanac plešu, pijuckaju... naoko, zabavljaju se. (BTW, ipak se previše vidi da su umorni i da za potrebe kamere fingiraju party.) No, tek kad progovore, vidi se da među njima nema razumijevanja. Autorica, koristeći se višejezičnim replikama, pokušava dati univerzalniju dimenziju svojem filmskom eseju. Multi-kulti postmodernizam u podlozi je poruke Tuluma. Ipak, citati iz Niklasa Luhmanna što ih izgovaraju dvoje protagonista sasvim su izlišni kao njegovo eventualno poantiranje. Film ne dobiva na pameti, a na dinamici je izgubio već inicijalno, pretencioznim postavom. Nikada Alma Prica nije sudjelovala u slabijem ostvarenju. Film Nike Radić djeluje kao samozadovoljno intelektualiziranje, kako autorice tako i njezinih slučajnih protagonista. Da je zadana tema obrađena ironijski, možda bi i rezultat bio bolji. Ovako, dobili smo film radi filma. Film radi njegove premijere u filmski smještenom prostoru. Ta metadimenzija, pak, toliko je banalna da ne zavređuje dalji komentar!