Avangardni film polako, ali sigurno nestaje. Kako iz projekcijskih dvorana, tako i iz sjećanja negdašnjih studenata filmskih kolegija — posjetitelja Kinoteke, stranih kulturnih instituta, filmskih klubova. Jedino mjesto gdje se projekcije što pobuđuju prisjećanja još dešavaju jest Multimedijalni centar (MM) SC-a. No i tamo sve rjeđe... slutim li to kraj, neizbježno utrnuće... ’dugo rastajanje’?
Dvodijelna projekcija filma Lost, lost, lost (1976) Jonasa Mekasa i samim me naslovom, kao i prikazanim materijalom, podsjetila na nepovratan protok vremena.
Je li doista i sam fenomen ’avangardnog filma’ — onog snimana na celuloidu, na filmskoj traci kao sirovu, potrošnu materijalu — ’potrošen’? Jesu li potrošena i naša sjećanja, barem ona o tome što nam je značio avangardni, alternativni, drugi, drukčiji film? Ima li lijeka toj ’potrošenosti’?
Problem nestajanja pokazuje se ontološki realno-stvarnim u vezi sa spomenutim.
Nestajanja, kako samih projekcija tako i publike na onima još preostalim.
Stoga Mekasov film Izgubljen, izgubljen, izgubljen ima višestruku znakovitost.
Jonas Mekas jedna je od najvažnijih figura njujorške alternativne umjetničke scene, posebice one 50-ih, 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Originalan je filmski kritičar Village Voicea, no, još mnogo važnije, karizmatičan je lik cjelokupnoga gradskog umjetničkog undergrounda. Bio je osnivač neovisne udruge Film-Makers Cooperative, kinotečne ustanove Anthology Film Archives, te jedan od osnivača alternativnog časopisa Film Culture. Pored toga, bio je mentor mnogim istaknutim autorima njujorškoga novog filma, pokretač umjetničkih okupljanja na Manhattanu te sam kompletni autor mnogih ostvarenja.
Njegovo je prijateljstvo s Allenom Ginsbergom i LeRoijem Jonesom bilo ključno za mnogobrojne poetske večeri te suradnju s Living Theatrom u burnim šezdesetima. Ukratko, Mekas je bio kultna figura tih uzbudljivih, prevratnih godina. Zajedno s bratom Adolfasom — čiji je Hallelujah the Hills (1963) kultni film multimedijalnog avangardista Toma Gotovca! — činio je karizmatski tim.
Najpoznatiji im je film ostao The Brig (1964), nadahnuta bilješka o jednonoćnom nastupu Living Theatrea u zatvoru američkih marinaca, izražena gestom i pokretom.
Lost, lost, lost posve je drukčiji film. Čak i za Mekasov cjelokupni opus.
 |
| Lost, lost, lost, Jonas Mekas, 1976 |
Naime, sniman od 1949. do 1963. godine, film je dokumentarno-igrano-eksperimentalni kolaž, prustovski govoreći, o ’potrazi za izgubljenim vremenom’... o nepovratno izgubljenoj mladosti... o ’čežnji i pogledu’.
Sam je materijal slobodno kronologijski poredan i pokušava iznijeti autorovo svjedočenje o vlastitu životnom putešestviju, ali i o promjenama u sredini u kojoj je sam sazrijevao. Trosatni autorski kolaž čudesan je montažni sklop slike, zvuka i teksta. Naime, između slikovnog i glazbenog zapisa, zvučno, ali i vizualno, suočeni smo s tekstom. I to kako onim što ga izgovara sam autor, tako i s ispisanim. Ispisani tekst prisutan je u obliku, počesto poetskih, međunaslova, ali i pisaćim strojem pisanih redaka što ih kamera zumira.
Priča filma ona je posvemašnje nostalgije. Kada je 1949. Mekas prvi put stigao u Ameriku, dijelio je to egzistencijalno iskustvo s mnogim egzilantima. Naime, kao litavski emigranti, njegova je obitelj nakon Drugoga svjetskog rata i kratka boravka u Europi preko oceana potražila novi životni prostor. Najstarije snimke u filmu Mekas je snimio u Williamsburgu. Njegove ulice s kamenim kockama, stari tramvaji, rukom ispisani natpisi na trgovinama... bilježe svakodnevni život malene nacionalne zajednice. Te nas scene podsjećaju na avangardne montažne autore europskoga nijemog filma, od Vertova preko Cavalcantija do Ruthmanna. Poslije, tijekom razvijanja Mekasova snimateljskog i filmskog umijeća, kamera postaje sve nemirnija, grčevitija, neurotičnija... čak shizofrena — ovdje se već vidi utjecaj new American cinema. Autor dokumentira sva presudna zbivanja, pa tako pratimo i njegovu intimističku zabilješku i o prvim, inicijalnim demonstracijama protiv agresivne američke politike, a u vezi s netom najavljenim i započetim Vijetnamskim ratom. Prije toga, Mekas je popratio i demonstracije svoje nacionalne zajednice protiv — anektiranoj Litvi nametnutog — Staljinova sovjetskog režima. Jednako tako, dokumentirao je i sve skupove uglednih nacionalnih čelnika u egzilu.
No, ono što je autoru filma ostalo mnogo bliskije od politike bili su dokumenti vremena snimljeni o tzv. ’običnim ljudima’. Portreti mnogih njegovih znanaca, pa i slučajnih prolaznika, supostavljeni su s nastupima pjesnika i drugih umjetnika. Mekasa, naime, prije svega zanima poezija. I to kako poezija kao pjesništvo, tako i ’poezija ulice’. Njegova kamera često se seli s gradskih ulica i u prirodu. Na ladanjima, kod imućnijih pripadnika zajednice, okupljaju se ljudi koji duh litavske tradicije održavaju živim.
Kako sam kaže u poetskom komentaru o prikazanim scenama u filmu, svi mu ti događaji i slike sada sliče neprestanu ’praznikovanju’. Kao da ljudi u njemu uopće nemaju nikakvih briga. A bilo je upravo suprotno! Da bi preživjeli, gotovo svi su emigranti morali prihvaćati svaki ponuđeni posao. Tako je i Jonasov brat Adolfas neko vrijeme radio kao iskapatelj grobova na mjesnome groblju. Sve to, jasno, Mekas bilježi u svom filmu, uz dozu ’blage ironije’!
Ipak, glavni su toponimi njegova ostvarenja — egzil, izmještenost, čežnja. Upravo ’čežnja’ može biti i ključnom riječi filma.
Naime, Mekasove (auto)biografske meditacije nisu vođene ničim drugim doli čežnjom. Melankolija je, pak, druga važna riječ istoga umjetničkog diskursa. Žal za prošlim, nepovratnim, a opet sretnim, čini se dominantom ovoga autorskog kolaža. Žal za izgubljenim, uostalom, zabilježena je i u naslovu filma.
Lost, lost, lost... but at least? At least, odnosno barem nam nešto ostaje. Jer... inače potrošivi materijal 16-mm filmske vrpce sačuvao nam je neke najljepše trenutke. I to kako u Mekasovoj navlastitoj memoriji tako i kao dokument proteklog vremena. Čini se da ’opipljiva stvarnovitost’ filmske vrpce — utoliko i baš danas! — uspijeva zadržati taktilnost memorije. Naime, digitalna — videotekstura novih medija ne posjeduje ni djelić patine što nam ga nudi Mekasov film. Međunaslovi, kao i izgovorena riječ, poput one: »Pokušavam se prisjetiti!«, zadržavaju neku blisku sjetu nad nepovratno proteklim. Oni označuju spoznajnu dimenziju prikazanog, koju novi mediji, iz svoje ontološke drukčijosti, ne dosežu.
Mekas dokumentarnom građom, osebujno posloženom, spoznaje sama sebe. Iskazane u ’celuloidnom jantaru’ (Ed Halter), te spoznaje svjedoče samu činu stvaranja. A Mekasova je ’strast za stvaranjem’ neiscrpna. Baš kao i njegov Lust for Life (rekli bi kako van Gogh tako i Iggy Pop!).
Mekasova potentna narativnost i pripovijest na individualnoj razini, na koncu, i na općoj razini transcendira samu filmsku priču. Nudi nam neke univerzalne poruke. Autor je svojevrstan Homer u navlastitoj Odiseji! Mekas putuje kroz proteklo — poput svih nas! — u nepovratnom egzilu iz svoje prošlosti. Pokušava rekonstruirati virtualnu, ali univerzalnu »nevidljivu naciju mladosti kojoj se više nikada neće(mo) vratiti« (Halter).
Stoga, valja nam se (ipak!) vratiti na sam početak ovoga kratkog napisa. Lost, lost, lost naslov je koji ima višestruki značaj, mnogo dublji od imena filma prikazanog nam u prostorima MM-a, pred manje od deset gledatelja. Izgubljen, izgubljen, izgubljen, ne govori li nam taj naslov i na nekoj metateorijskoj razini? Što to znači?
Je li avangardni film doista (nepovratno) izgubljen? S obzirom na pozornost koja se, i ne samo medijski, poklanja tom umjetničkom idiomu, čini se da je tomu već poodavno doista tako. No, ipak... Avangardni film oduvijek je i bio stjecištem malobrojnih. Zato i ne treba odašiljati fatalne poruke iz MM-a.
Ako smo već osuđeni na ’brisanje’ prisutnosti avangardnog, alter-, drugog i drukčijeg filma, iz našeg okružja — neka ono barem bude dugo rastajanje!
Time memoriju naših pohranjenih iskustava ipak držimo živom. Projekcija filma Lost, lost, lost Jonasa Mekasa svakako je bio dragocjen prilog toj memoriji.