Nedjelja je film o vremenu, njegovu trajanju i njegovim posljedicama, mozaičan po konstrukciji, sastavljen od ravnopravnih sekvenci čiji su podnaslovi: More, Kamen, Trajanje, Igra, Mòra, Živi (življenje), Mrtvi (smrtarenje), Pobuna.
1. sekvenca: »More« evocira prapočetak života nastao i sudbinske stopljenosti čovjeka i mora i njihova međusobnog suprotstavljanja. Čovjek, lica okrenuta moru, istovremeno proživljava udvostručene trenutke: ljubav prema beskrajnosti i čistoći morske pučine i prkos izrastao iz tame njegove vlastite smrtnosti, koji se odupire neuništivosti i životu mora.
2. sekvenca: »Kamen«
Kamen je blizanac mora, jednako star, jednako spokojan, jednako neuništiv.
Prisjećamo se stihova:
| |
»U početku bijaše kamen
i njegova projekcija u moru
(krupni kamen dao si njima
koji svaku slast u sebi ima)
kvatrilijun kvatrilijuna |
| |
Godina svjetlosti.
|
| |
U početku bijaše kamen
i uz njega kamen
i uz njega kamen
kolajna u moru.«
|
Kamen je metamorfozirano more i sukob čovjeka i kamena kao i njihova međusobna naklonost, slični su sukobu i naklonosti prema moru.
 |
| Nedjelja,Lordan Zafranović, 1969 |
3.sekvenca: »Trajanje«.
Ekspozicija je završena, a strašno u svojoj nevidljivosti nastupa sveobuhvatno vrijeme. Vrijeme je najdiskretniji, istovremeno i najsudbonosniji neprijatelj čovjekov. Osjećanje vremena, njegova protjecanja i neminovnosti istovjetno je osjećanju smrti. Najmonstruozniji sukobi življenja jesu sukobi čovjeka s vremenom.
4.sekvenca: »Igra« je predah, trenutno oslobođenje, ogoljenje vlastitog »ja« i tuđe ličnosti. Igra je spontanost i šala, naša jedina, pa makar i kratka, radost.
5. sekvenca: »Mòra«.
Kao što je i uobičajeno, suprotnosti se privlače. Najbučnije veselje prekida se razbijenom čašom, najčistija svjetlost najdubljim mrakom, sretno oslobođenje mòrom. Mòra je pokušaj bijega u zagrljaj ludog, izvitopereno-poetičnog svijeta poraženih.
6.sekvenca: »Živi« (življenje).
Kompromis se natkriljuje nad nama, vezuje nam ruke svih želja i sloboda. Kompromis se zove standard, naš snažni, iako bezlični gospodar.
7. sekvenca: »Smrt« (smrtarenje) ponovo nas vraća irelevantnosti. Život i smrt, lice i naličje istog lista, paralelno nam govore o uzaludnosti, o nemogućnosti trajnijih rješenja, a samim tim i o očaju.
8. sekvenca: »Pobuna« je prividni izlazak iz očaja, naša najdraža »bolest«. Naj najvjerniji privid. Pobuna je jedina mogućnost pretvorbe crnine i bjeline u boju. Crveni tonovi strastvene opsjednutosti pojavljuju se kao suštinsko i formalno rješenje. Pet mladića i djevojaka, lutajući gradom od jutra do večeri, prolaze vlastitim životom (u malome) i beskrajno želeći da zaustave starenje (iako znaju da se one ne može zaustaviti) prisiljeni su na nesvakidašnji napor. Oni strovaljuju ukradeni autobus niz kosinu dalmatinskog kamenja i dok crveni plamen proždire tu starudiju, proždirući istovremeno breme njihova iskustva, svatko se od njih poput djeteta ponovo približava moru, ulazi u more, igra se s morem, veseli se trenutku. Izgleda nam ipak da se u trenutku, jer je ona najkraća jedinica vremena, nalazi najveći koncentrat slobode.
Nedjelja je lijep film.
Prirodan i SLOBODAN film.
Ona je zaista pokušala da se oslobodi RUŽNOĆE i razvije duh, koji »ni na čemu ne počiva«.
Kao što kaže Jonas Mekas: Jedino što na kraju preostaje , to je ČOVJEK kao ČOVJEK i ČOVJEK radi ČOVJEKA.«