Zapis

Marijan Krivak "Moji filmovi nisu filmovi s velikim F, nego filmovi koji radije izmjenjuju pitanja nego daju odgovore... To su filmovi koji dovode doba žudnje na zategnuti konopac između stvarnosti i zamišljenog, gdje se potvrđuje čin otpora, što je kreativni projekt..." Multimedijalna umjetnica Anna Thew još je jedan navlastiti i raritetni umjetnik što potječe iz London Film-makers Co-operative. Njezino, sada već gotovo dvadesetogodišnje djelovanje, obilježeno je žanrom i seksualnošću, nekonvencionalnim dokidanjem uobičajenoga tijeka filmske priče ili pomakom u poimanju narativnosti, te izmjenjivanjem granica koje dijele radove postavljene u galerijskim okvirima od onih umjetničkih tvorevina čija je osnova pokret. Broken Pieces fragmentirana su svjedočanstva osebujne intime autorice, sjećanja na njezine prijatelje i na umjetnička djela što su obilježila njezino životno iskustvo. Anna Thew radi na superosmici (S8), DVD-u, na 16-mm filmskom formatu, a posebice se angažira i na području tzv. expanded cinema, tj. proširenog filma, radeći multiekranske, odnosno dvostruke i trostruke projekcije. Jednoekranski filmovi rađeni su na šesnaestici ili su - u slučaju nedovršenog fragmenta Plum Treezoom, te filma Zhensheena Minskaya - prebačeni sa superosmice na šesnaesticu. S iznimkom navedenih, izrazito intimističkih radova - u kojima, u prvome slučaju, autorica optički ispisuje detalj s Dickins Farme u Yorkshireu, staroga stabla šljive na imanju pokojnoga oca ili, u drugome, za autoričina posjeta Bjelorusiji, gdje bilježi lica dvjestotinjak žena koje gledaju u kameru – sve ostale radove sponzorirali su Arts Council i British Film Institute, kao i ugledna televizijska postaja Chanell 4 iz Londona. U filmu Blurt Roll 2, koji je nastao kao posljedak i zabilješka multimedijalnog projekta čitanja tekstova ispred filmskog ekrana, suočeni smo s predloškom avangardne poetike Anne Thew. U ovome je radu ona možda najbliža poetici klasika formalno eksperimentalnog i strukturalističkog filma, svojim dragim autorima Mayi Deren i Stanu Brakhageu. Crno-bijele slike teksta ispresijecane su kolorističkim superimpozicijama našminkanih usana i kratkim kadrovima autorice koja se ruga proizvodeći zvukove što oponašaju govor teksta koji ide preko slika. Recitacija neprevedenih literarnih tekstova na raznim jezicima otkriva autoričin interes za Machiavellija, Nerudu, Tzaru, Pirandella, Brechta, Robbe-Grilleta i dr. U neurotičnu ritmu dovodi se u pitanje uporabljivost jezika, kako literarnog tako i filmskog. Behind Close Doors fragmentira noćnu moru i sjećanjima dozvani krajolik prirodnih zvukova te ih supostavlja slikama smrti. Očite su reminiscencije na Danteov Pakao, a sama autorica, u simboličkome postavu, preuzima ulogu Krista skinuta s križa. U osebujnoj naraciji, inače Anni Thew mnogo bliskijoj od gore spomenutih formalnih eksperimenata, autorica svojim nagim tijelom aludira na doba u kojemu je zbilja smrti bila manje skrivena. Njezina kćerka sudjeluje u iznošenju nagoga tijela iz vode, dok se među nositeljima tijela pojavljuje i poznati lik kultnoga filmskog autora Dereka Jarmana. Film je to koji plijeni vizualnom ljepotom, ali i jasnom, preglednom narativnom linijom, toliko rijetkom u avangardnoj teksturi. Duži i nagrađivani rad Eros Erosion supostavlja tišinu i nestajanje što obilježava smrt i sidu, s govorenim tekstom iz dnevnika. Koristi se i stara kineska elegija koja priziva hladnu zbiljnost bolničkih hodnika. Autoričin prijatelj umire, a ona je nemoćna da mu pomogne osim poemom svojega filma. Ljubav i prijevara, te neizbježna smrt, ilustrirani su i Bocacciovim pričama, a u vizualnom postavu propadanje je predstavljeno grubim predgrađem Napulja, industrijski uništenim krajolikom, te brodskim teretom i konopcima. Film je to o prolaznosti i žudnji, duboko erotičan, ali i tužno smrtolik. Cling Film dosjetljiva je seksualno-edukativna, no umjetnički vrlo složena poruka. Kolaž, kao omiljena autoričina tehnika, ovdje najviše dolazi do izraza. Subverzivan i bez teksta, s postavom bivših ljubavnika, insertima iz Nosferatua, te poziranjem Anne Thew kao Rose Hobart, film je postao jedinim filmom Arts Councila koji se redovito prikazivao u brikstonskom noćnom klubu Fridge. Rad – uz sudjelovanje, između ostalih, Vesne Orel i poznatog performans-artista, Franka B. - sjajno balansira između seksa, rase i spola/roda. (Za vrijeme prikazivanja toga filma u Bjelorusiji, uglavnom ženska publika otvarala je podijeljene kondome misleći da su bomboni.) Višeekranski filmovi AnneThew također odišu njezinom prepoznatljivom poetikom. No sami postav dva ili tri projektora, odnosno dva ili tri ekrana, vizualnom disperzijom stvara zasebni multimedijalni ugođaj. Autumn Rush for Kurt Kren isprva je bio posvećen autoru iz naslova, no poslije se pretvorio u slavljenje prirode u svim godišnjim dobima; vjetar u krošnjama onirički se prelijeva u različitim ozračjima, podsjećajući na različite ljude. Terra Vermin vizualno je i auditivno najdojmljiviji dvoekranski film Anne Thew. U zaglušnom ritmu hard-core techno mikseva, dvostruko zastrašujućom djeluje pojava Franka B. i njegovih crvenih križeva; njegova tetovaža, kao i metalom optočeni zubi, dio su autoričine noćne more, no istovremeno i katarza u kojoj se ona oslobađa mračnih naslaga vlastite podsvijesti. Film je, inače, nastao iz restlova Cling Filma, koji je tada izazvao burne reakcije. Terra Vermin nastavak je autoričine provokacije u tome smjeru. Osim toga, u njemu je Anna Thew imala priliku iskoristiti svoje omiljene klipove Marija Monteza, te odati počast Pieru Paolu Pasoliniju i njegovu iščitavanju filmskog mita o Kralju Edipu. Fragments for Eye Drift djelići su iz autoričina vizualnog dnevnika, sa superosmice uvećani na 16-mm format. Valovi viđeni iz vlaka u vožnji, usporena snimka njezine kćeri supostavljena zrnatim crno-bijelim opservacijama luke u Rotterdamu; krvavocrveni prijelaz prema ruševinama Frauenkirche u Dresdenu. Sve je to uvod u amaterske dokumentarne snimke bombardiranja Dresdena i Hamburga, materijal iskorišten u svrhu globalne antiratne poruke, dok vlak kreće prema Berlinu u večernjem svjetlu. Pored te kolektivne memorije – istrgnute i ponovno prizvane u sjećanje iz ratnog vojnog muzeja u Londonu – autoričina kći trči pored jabukova stabla u majčinu vrtu zimi, dok se vizura pretapa u ljetni krajolik brda u Italiji, drugoj, intimnoj domovini Anne Thew. Dante, Bocaccio, Pirandello, Pasolini... samo su četverolist najznamenitijih Talijana koji su, svaki na svoj način, utjecali na stvaralaštvo Anne Thew. Hommage to Kenneth nastavak je opsesije Italijom; u posveti poznatom američkom filmskom autoru Kennethu Angeru zabilježeni su vrtovi Ville d'Este u Tivoliju pokraj Rima, s glazbenom podlogom Scarlattieve poeme Sulle Sponde del Tebro. Jedini prikazani troekranski film Kummer – Wall Film, također je superosmica povećana na 16-mm format. Ožiljci i nago tijelo autoričina prijatelja Stevea pokrivaju središnji ekran, dok se na dva pokrajnja ekrana pojavljuju hektični grafiti. Sve je, pak, garnirano turskom muzikom Kreuzberga. Vizualno se taj troekranski film više oslanja na poetsko nego na narativno, koje, inače, obilježuje multiekranske filmove Anne Thew. Nosivi film programa, s naslovnim radom cijele retrospektive, Broken Pieces, upravo je to: sabrani djelići autoričine intime skupljeni u počast 2000. godine porušenoj zgradi London Film-Makers Co-operative, što je zabilježeno u dojmljivome prvome dijelu rada, zapravo work-in-progress bilješki o kultnoj instituciji koja je u pod svojim okriljem iznjedrila neizmjerno mnogo autora i još neizmjernije više filmova i dukumentiranih relikvija za svaku buduću historiografiju alternativnog, odnosno avangardnog filma. Pojavljuju se ovdje, uz snimku rušenja same zgrade, isječci iz Lumièrea, Vertova i Fernanda Légera, da bi se ti klasici supostavili Betty Boop u trenutku kada odbija lažni dijamant, što je asocijacija na nestanak udruge London Film-Makers Co-operative u korist Luxa. Uz kolaže, koji sežu od Paradjanova, Warhola i njegova Marija Monteza, do Becketta i Michelangela u brikstonskom okružju, Anna Thew zaokružuje svoju retrospektivu, zbirku skupljenih djelića vlastite intime u multimedijalnom okružju i ozračju. Filmovi Anne Thew još su jedan ekskurs u istodobno subverzivan, ali i najintimniji medij eksprimentalnog filma, čije su posljedice, po iskazivu konkretnom utjecaju na svijet oko sebe, naoko minorne, no po svojoj su složenosti nemjerljivo dragocjene za mentalno zdravlje i za čistoću filmskog izričaja. Anna Thew, poput nedavno u istim prostorima prisutna Williama Rabana, sudjeluje u gradnji jednog drugog, drukčijeg, i ne samo umjetničkog svijeta. Ove naizgled preuzetne tvrdnje mogu biti potvrđene ili opovrgnute tek ponovnim odgledavanjem tih začudnih filmova u nekoj, nadajmo se, što skorijoj ponovnoj prigodi.