Zapis

Ujednačenost konkurencije temeljno je obilježje ovogodišnjega filmskog festivala u Cannesu, početna je rečenica priloga koji se, upravo u trenutku nastajanja ovih redaka, vrti na nacionalnoj televiziji. Dakle, bili su prvi, pa mi ostaje samo napomenuti kako bi se jednaka tvrdnja mogla iskoristiti kao uvod u tekst o festivalu u Požegi, koji se odvijao u gotovo isto vrijeme, a točno 24. i 25. svibnja. Deseta hrvatska revija jednominutnih filmova, naime, u službenom je repertoaru ponudila ostvarenja koja su većinom bila jednako dobra ili, ako baš hoćete pročitati poznatu uzrečicu o tome kako čaša može biti i polupuna i poluprazna, jednako loša. O.K., natjecateljski program jubilarnog požeškog festivala jedne minute nije bio znatno ispod razine na koju su naviknuti njegovi poklonici, ali se među prikazanim filmovima teško moglo pronaći ostvarenje koje je visoko odskakalo od prosjeka, što se prethodnih godina i te kako događalo. Također, suprotno dosadašnjim iskustvima, a u još većoj opreci sa situacijom u Cannesu, deseto izdanje revije definitivno je potvrdilo kako se hrvatski film može usporediti s inozemnom produkcijom; štoviše, može i pobijediti. I eto šlagvorta za tri-četiri kartice: bljesak domaće minute u poprilično izbalansiranoj konkurenciji temeljno je obilježje ovogodišnjega festivala u Požegi. Brojke & slova Revija jednominutnih filmova, mnogima najsimpatičniji festival sedme umjetnosti u Hrvatskoj, ove je godine proslavila deseti rođendan. Respektabilne činjenice svjedoče kako je u tome razdoblju na adresu priređivačkoga odbora pristiglo 1114 ostvarenja, a broj prijavljenih radova iz godine u godinu rušio je sve rekorde. Na jubilarni je festival pristigao 221 film iz 23 zemlje Europe, oba američka kontinenta te s Bliskoga istoka, od čega je 48 ostvarenja uvršteno u službenu konkurenciju. Otprilike polovina bila su djela hrvatskih autora, a iako se u programu našlo animiranih, eksperimentalnih i dokumentarnih ostvarenja, žanrovski su nadmoćno prevagnuli igrani filmovi. Procjenjuje se da ih je na velikome platnu u dupkom ispunjenoj dvorani Gradskoga kazališta te na malim ekranima u nešto hladnijem ozračju tamošnje kavane, vidjelo oko četiristo ljudi, uključujući stotinjak gostiju iz zemlje i inozemstva koji su se uključili u obilježavanje požeškog jednominutnog desetljeća. Činjenično nabrajanje treba nadopuniti i podacima u kojima nema brojeva: reviju su organizirali Udruga GFR Film-video i Hrvatski filmski savez, a održana je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Požeško-slavonske županije i Grada Požege te pod patronatom Svjetske organizacije neprofesijskog filmskog i video stvaralaštva UNICA. Od jednoga broja, međutim, ovogodišnji festival nije mogao, a ni trebao, pobjeći. Uz velik, dug i poštovanja vrijedan predznak u naslovu, čak su i popratni sadržaji revije bili u znaku desetke. Toliko je, naime, bilo svjećica na rođendanskoj torti koja je razrezana na tradicionalnoj fešti, a deset su godina stara i Kutjevačka vina darovana autorima nagrađenih filmova. Osim toga, u žiriju koji je trebao izabrati najbolji film u povijesti revije našlo se deset članova, a taj je broj bio najsretniji i u nagradnoj igri za publiku. Desetka se s pravom provlačila kroz sve festivalske pore, jer uistinu nije mala stvar međunarodnu manifestaciju održavati vitalnom puno desetljeće, pa su priznanja za okruglu obljetnicu dobili i prvi ljudi revije Željko Balog i Mile Beslić. Jedno je, naravno, pripalo i zagrebačkome autoru Milanu Bukovcu, čiji su filmovi uvršteni u službenu konkurenciju devet od ukupno deset održanih festivala, a slična su priznanja zaslužili i mnogi drugi ljudi koji čine krvotok poznate i priznate revije jedne minute. "Jer, nije mi poznato da u svijetu ima festivala koji su tako mali, a tako bogati. Bogati filmovima, autorima, gostima, publikom i, posebice, gostoljubivošću domaćina", pojasnio je dr. Hrvoje Turković i učinio to bolje nego što bi autorica ovoga teksta u sljedećih deset redova. Pogled u retrovizor Predsjednik Hrvatskog filmskog saveza također je konstatirao kako je požeška revija postala generator najkraće filmske forme od samo šezdeset sekundi, a vidjelo se to i u retrospektivi tridesetak dosad nagrađenih filmova. Rekapitulacija priređena u povodu jubilarnoga izdanja festivala uspjela je dočarati razvoj revije koja se s početno malene smotre požeških filmova pretvorila u međunarodnu manifestaciju jednominutne produkcije. Vidjelo se također kako je flomasterom ispisane odjavne špice istisnula računalna montaža te kako, ruku na srce, nemušto izrezani kadrovi na video vrpci djeluju tek simpatično u odnosu na ostvarenja rađena suvremenom tehnologijom. Međutim, dokazao je taj pogled u retrovizor i to da se u jednoj minuti uistinu može reći sve, ali da u tom teškom i poticajnom žanru još nije sve rečeno. Delirium, U danima godine, Mrav, Tomislav Gotovac, Den lille svarta djavolen, Navigace, 29.4.1998., Weg ermee, Buddha vs. Shaolin, La chaine… U većini se slučajeva radilo o dobro osmišljenim i zaokruženim filmskim cjelinama, a to je, budući da minuta odista proleti, vrlo teško postići, dok su nove ideje što su se provlačile iz revije u reviju potvrdile kako festival uvijek može računati na svježu filmsku krv. Najveća kriška kolača od trideset festivalskih laureata bili su filmovi dosjetke, koji godinama caruju svjetskim One Minute Movie Cupom, pa se u tome smislu hrvatska revija dobro uklopila u planetarne trendove. Duhovitost, ali u nešto sofisticiranijem obliku, provlači se i kroz naj, naj film požeškoga festivala. U povodu jubilarne godine održavanja revije, naime, organizatori su pokušali okupiti sve dosadašnje ocjenjivačke sudove, koji su među trideset prvonagrađenih trebali izabrati najbolje ostvarenje jednominutnoga desetljeća. Žiri je imao deset članova, ali kako se oko laureata nad laureatima ipak nisu mogli složiti, na kraju je presudila publika. Odličan švedski film Different Worlds, dakle, za dlaku je pobijedio ostvarenje Maeklong station or market? francuskoga autora Mallerona, gotovo besprijekoran spoj duhovitosti i dokumentarizma snažne socijalne tematike, koji su lani, kada je dobio prvu nagradu, nazvali pravim remek-djelom. Osobno držim da smo dobro izabrali, pa čak i kada se uzme u obzir da izmišljotinu vremenskoga ograničenja trajanja filma na šezdeset sekundi imamo zahvaliti upravo Švedskom filmskom institutu. Uostalom, ne treba zaboraviti, Šveđani su na požeškome festivalu pobjeđivali tri puta zaredom. And the winner is… Ove im godine to ipak nije pošlo za kamerom. Međunarodni žiri, čiji su članovi bili Reg Lancaster iz Velike Britanije, Bernhard Hausberger iz Austrije te Zoran Tadić, Dario Marković i Mile Beslić iz Hrvatske, najboljim filmom desete revije proglasio je rad The End riječkoga autora Darka Dude. Sjajan kompromis ER scenarija i neočekivano humorističnoga svršetka ipak se odmaknuo od uobičajenoga njegovanja kulta filmova dosjetke, kojemu se ni ovogodišnji festival nije uspio othrvati. Pobjeda domaćega autora, međutim, potvrdila je tezu kako je jubilarna revija oživjela uzlet hrvatskoga filma, a The End je svakako ostvarenje kojega se naša zemlja na svjetskom One Minute Movie Cupu ne bi postidjela. Baš kao ni Oslobađanja Zagrepčanina Zorana Mudronje, izrazito optimističnoga filma koji je nagradila publika i pritom pokazala kako, bez obzira na pretpostavke, nije baš toliko sklona vicu i štosu. Preostale je nagrade ocjenjivački sud ipak poslao u inozemstvo: drugo je mjesto pripalo argentinskome filmu El extraordinario desarrollo de las telecomunicationes autorice Adriane Yurcovich, a treće radu Brama Poljaka Huberta Ramotowskog. Nagradu Svjetske filmske organizacije UNICA dobila je požeška autorica Barbara Perše za Ovisnost, Galerija Hajdarović nagradila je film Target Ane Šerić sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, dok je mladi makedonski autor Mitze Čapovski svojim simpatičnim ostvarenjem Cvrst disk zaslužio nagradu Galerije Beck. Osim toga, nagrada za tisućiti prijavljeni film pripala je zagrebačkome autoru Bruni Razumu za Ženu, jedno od zanimljivijih animiranih ostvarenja hrvatske produkcije, koji su na ovogodišnjoj reviji također dobili mnogo prostora. Društvu najboljih, prema osobnoj ocjeni, treba još dodati Most na Orljavi Zlatka Boureka, Od sutra Vedrana Šamanovića, Endlich emanzipiert Karla i Ilse Mader, Broken love Louisa i Anje Smits… I niz bi se mogao nadopuniti s još barem 36 filmova jer, ostajem pri tvrdnji, konkurencija je bila poprilično ujednačena, a unatoč primatu filmova dosjetke, moglo se naći i poslastica koje su sadržajnom i izvedbenom osebujnošću zadovoljile apetite dijela publike kojemu je film nešto više od šale i dobre zabave. Potonjega, pak, nije manjkalo u neformalnom dijelu Desete hrvatske revije jednominutnih filmova, pa se može zaključiti kako sretan brak sedme umjetnosti i vinske kapljice još traje. Nije za očekivati da će odvjetničke usluge uskoro biti potrebne jer najstariji međunarodni filmski festival u zemlji mnogi vole pohoditi upravo zbog te izaekranske atmosfere, a čini se da ni za bogatstvo službenoga programa ne treba odveć brinuti. Tridesetak je filmova, naime, već prijavljeno za reviju koja će se održati nagodinu, a desetljeće požeškoga druženja s jednom minutom bit će obilježeno i publikacijom s podacima o dosadašnjim revijama, koju će pratiti i CD-ROM s najboljim filmovima minute duge deset godina.