Zapis

ASKA I VUK Glumački ansambl i djelatnici tadašnjeg Kazališta lutaka Rijeka snimili su 1979. godine film Aska i vuk prema istoimenoj pripovijetki Ive Andrića, po ideji Antona Marinića i u režiji Želimira Prijića. Interpretirajući taj film u nastavi, možemo ostvariti zadatke iz nastavnog plana i programa za hrvatski jezik u 7. i 8. razredu, i to iz područja književnosti: fabula, kronološki slijed događanja u proznom tekstu, opis lika, “dramska” kompozicija – uvod, zaplet, vrhunac, peripetija, rasplet, epilog, zatim medijske i likovne kulture: kazalište, kostimografija, scenografija, koreografija, filmska prilagodba književnog djela, te glazbene kulture: balet. Uz citate iz dostupne literature kao ilustracije, pokušat ćemo na primjeru filma Aska i vuk povezati te nastavne zadatke u skladnu cjelinu. Možemo pretpostaviti da je čovjek počeo plesati negdje u osvit prethistorije. U gotovo svim sačuvanim plemenskim strukturama nalazimo plesove koji nisu tek spontani izljevi osjećaja, nego su to uobličene ritmizirane sekvence koje se izvode na odbranom mjestu s nakanom da proizvedu naročiti dojam na one koji gledaju. Najčešće je to mjesto neka ledina, a gledaoci su bogovi koje plesač usrdno moli da mu podare kišu, bogatiji urod, povećanje plemena ... Riječ – kao umjetničko izražajno sredstvo ima uvijek svoju masku jer je metaforična, jer je znak, jer je simbol – i maska, koja je kao teatarska igra prisutna i tamo gdje ne postoji scena, i tamo gdje nema gledališta. Glumci Kazališta lutaka Rijeka, koji glume stado ovaca na Strmim Livadama, nose maske izrađene u tradiciji čuvenih halubajskih zvončara iz riječkoga zaleđa, krećući se kao grupa, lakim, poskakujućim korakom, zvoneći zvonima i mašući bačukama – čvornatim, od prirode oblikovanim štapovima. Bačukama su, poput lutaka na štapu, dočarane ptice. (Zvončari od davnina, kao i danas u doba karnevala, tjeraju zimu zaglušnom zvonjavom svojih zvona i zastrašujućim maskama na licima). Iz stada se izdvaja nježna Aska, koja izvodi prave baletne korake. Riječ je o filmskoj prilagodbi književnoga djela, Andrićeve pripovijetke Aska i vuk. Slušamo glas glumca koji čita cjelovit tekst dok filmski kadrovi ilustriraju pročitano. U filmu nema dijaloga, glumci odnosno plesači nose maske i izražavaju se jedino pokretom, tj. plesom. Scenarij slijedi književni predložak, osim u epilogu, u kojem dvoje glavnih plesača, snimljenih na pozornici današnjega Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u Rijeci, bez maski izvodi Askin balet Igra za život. Nikada se do sada teatarski spektakl nije mogao tako neobuzdano razigrati kao na filmu (...) Budući povjesničar razvoja kazališta morat će spomenuti i dvije značajne pojave: izvanredni napredak vizualnih sredstava masovne komunikacije i obnovu lutkarske umjetnosti. Nalazimo li se pred pred novom prekretnicom u njezinu postojanju ili će zahvaljujući nekom fanatičnom duhu koji od početka stoljeća sanja o totalnom teatru, nestati u nekoj novoj sveumjetnosti ili nekom novom “sveteatru”? Najčešće uporabljeni planovi u filmu su srednji i polutotal, a rjeđe blizu i total. U prizoru Askine borbe s vukom zapazit ćemo kruženje kamere oko Aske u smjeru vuka i prema Aski iz smjera vukova pogleda. U prvom slučaju slika je mirna, kao i Aska, a u drugom podrhtava, što možemo protumačiti kao slikom izražen rast vukova nestrpljenja. Filmska kamera na taj način, također pokretima, sudjeluje u Askinu plesu, igri za život. Likovno zanimljive kompozicije kadrova postignute su s obzirom da je, s iznimkom završetka, film u cijelosti sniman u eksterijerima, i to na Plitvicama, na Učki, na Cresu, Rabu – u pješčanoj uvali Mag (veoma svijetli kadrovi plavog neba i žutog pijeska), zatim kod Fužina u Gorskom kotaru – na području Vukove gorice (kadrovi breza), te na isušenom dijelu jezera Bajer. Otkrivati kazalište u nama i izvan nas smisao je susreta između skupine ljudi koja se prerušila u “nešto drugo” i grupe koja to prerušavanje sa zanimanjem prati. Kad je doživljaj koji izražavamo intenzivan – služimo se cijelim bićem. Da bismo razumjeli sebe i svoj doživljaj, zapodijevamo igru slika, pokreta i zvukova. Skoro sve što nije praktično priopćavanje među ljudima jest igra – ne zbog igre, već zbog neizrecive potrebe za saznavanjem kojom uglavnom živimo život. Želimir Prijić i ansambl Kazališta lutaka Rijeka filmom Aska i vuk pričaju prastaru priču o umjetniku koji živi svoju umjetnost. I sami umjetnici, riječki lutkari pritom se koriste starim umjetnostima – plesom, kazalištem i književnošću, koje sjedinjuju u jednoj od najnovijih u nizu – u filmu. PODACI O FILMU: Aska i vuk, film snimljen 1979., režija: Želimir Prijić, ideja i koreografija: Anton Marinić, scenografija i maske: Ladislav Šošterić, glazba: Zoran Hristić, snimatelj: Josip Bernić, tehničko vodstvo projekta: Damir Babić, izvode: solisti sarajevskog baleta Fiorentina Cristaldi i Anton Marinić te glumci Kazališta lutaka Rijeka: Joža Pihler, Nenad Vukelić (lovci), Smiljka Simić (Aja), Vida Rustja, Vera Kosijer, Maja Vučemil, Zdenka Marković i Radovan Fućak, pripovjedač: Stevo Žigon. LITERATURA / LEKTIRA Andrić, Ivo: Aska i vuk, dostupno izdanje Cohen, Selma Jeanne: Ples kao kazališna umjetnost, Cekade, Zagreb, 1988. Diklić, Zvonimir – Skok, Joža: Plodovi riječi, Hrvatska čitanka iz književnosti, scenske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne škole, Profil, Zagreb, 1998, str. 49. – 52. Mikić, Krešimir: Film u nastavi medijske kulture, Educa, Zagreb, 2001., poglavlje Film i druge umjetnosti, str. 19. – 24. Milić, Gordana: “Aska i vuk” u maskama halubajskih zvončara, Novi list, Rijeka, 28. lipnja 1979, str. 8. Milić, Gordana: Riječki (lutkarski) film u Bugojnu, Novi list, Rijeka, 13. rujna 1979, str. 8. Mrkšić, Borislav: Riječ i maska, Školska knjiga, Zagreb, 1971. N. M.: Počinje snimanje filma “Aska i vuk”, Novi list, Rijeka, 23. svibnja 1979, str. 8. Streatfeld, Noel: Plesne cipelice, Algoritam, Zagreb, 2001., prevela s engleskog Patricija Vodopija Šepić – Bertin, Franjo: Zvončari, partenjaki, feštari, maškare. Mesopusni običaji Kastavštine i okolice, Izdavački centar Rijeka, 1997.