Zapis

Kad se govori o filmu, često se spominje činjenica da je film sinteza niza umjetnosti (likovne, fotografije, književnosti, kazališta, glazbe i drugih), kao što je to u 19. stoljeću bila opera. Pritom se želi reći da filmski uradak uzima elemente drugih umjetnosti i iz toga stvara novu cjelinu. Neki teoretičari naglašavaju ulogu samo neke umjetnosti, primjerice kazališta ili književnosti. No valja imati na umu i drugo motrište, po kojem je film samostalna umjetnost koja ima svoja specifična izražajna sredstva i da nije dobro razmišljati, kao što nam pokazuje i povijest filma, o mehaničkom preuzimanju sadržaja i načina izražavanja drugih umjetničkih područja. Bitno je za filmsku umjetnost da sastavnice drugih umjetnosti i dalje postoje, ali ne više svaka za sebe, nego čine novo filmsko jedinstvo.

Scenografija u filmu Metropolis, Fritz Lang, 1927.

Naime, početkom prošloga stoljeća u Europi se razmišljalo na način kako će se snimajući poznate kazališne predstave, po poznatim književnim i dramskim djelima s poznatim kazališnim glumcima, privući intelektualna publika u kino, a da su pritom ti filmovi, snimljeno kazalište (film d’ art), zaista izgledali poput kazališne predstave, a najmanje filmski. Uskoro, posebice s pojavom Griffitha i drugih redatelja, film razvija specifična filmska izražajna sredstva, u kojima još postoje ostaci drugih umjetnosti. Istovremeno je važno naglasiti kako film može prikazati radnje, naglasiti ideje i drugo na način koji ne mora značiti primjenu principa i elemenata drugih umjetnosti. Film u gledatelja izaziva snažne emocije, složene ljudske i misaone procese i to na vrlo neposredan, autentičan i uvjerljiv način, da nam ih u takvu obliku ne može pružiti ni jedna druga umjetnost. Posljednjih pak stotinjak godina povijest pojedinih umjetnosti usko je povezana s razvojem filma. Filmski način razmišljanja moguće je pronaći i u fotografiji, i u književnosti, i u drami, slikarstvu, a i u arhitekturi.

Filmfotografija, slikarstvo i strip

Film je poglavito slika, ali i zvuk nakon razdoblja nijemoga filma postaje ravnopravan element filmskog izražavanja. S obzirom na vizualnu sastavnicu tako je najbliži slikarstvu i fotografiji, jer riječ je o fotografskoj (danas jasno i zvučnoj) registraciji zbivanja u zbilji. Film ostvaruje ono čemu su uvijek težili umjetnici drugih područja (mimesis), a posebice u doba rane renesanse, slikajući krajolike ili portrete. U razdoblju impresionizma, kad se posebice istražuje svjetlo i trenutak, kad slike na svoj način sadrže i vremensku dimenziju (sjetimo se samo slika katedrale što ih je Monet slikao u različito doba dana), slikarstvo se zbog prezentacije slika u nizu najviše približilo poimanju filma. Stilska razdoblja kao što su kubizam ili futurizam upravo se nastoje oduprijeti takvu fotografskom prikazivanju zbilje. Oni su izravna reakcija na sve ono što je donijela fotografija, odnosno fotografski način razmišljanja.

S druge strane gledajući, umjetnici poput Picassa, Braquea i drugih iz fotografije preuzimaju takozvanu promjenljivu perspektivu (iako postoje i drukčije tvrdnje, po kojima su na njih najveći utjecaj imale afričke skulpture). O tim međusobnim utjecajima moglo bi se pisati i mnogo detaljnije, no posve je sigurno da film osim oponašajuće funkcije (misli se na zbilju) ima i onu karakteristiku koja ga bitno razlikuje od slikarstva i fotografije, a to je pokret. Što je zajedničko filmu i slikarstvu? To je prije svega okvir. I slika i fotografija nalaze su u jednom okviru koji ih odjeljuje od zbilje. Riječ je o izboru, pitanju što će se naći u tom okviru, a što će ostati izvan njega. O tome moraju odlučivati i slikar, i fotograf, i redatelj, i snimatelj.

Kad se govori o okviru, poglavito se misli na kompoziciju slike, na organizaciju sadržaja (elemenata) unutar okvira. Druga su im zajednička izražajna sredstva svjetlo i boja. Tomu treba pridodati i scenografiju, odnosno kostimografiju, iako je to područje gdje su susreću film i slikarstvo i kazalište.
U nekim filmovima posebice je izraženo nastojanje da filmski prizor izgleda poput slike, naglašena je likovna komponenta (to se danas može zapaziti u takozvanoj ’estetici videospota’), a što često biva prenaglašeno i iskače iz cjelokupne strukture filma, djeluje poput ’stranog tijela’. Bitno je i da se likovnost filmskog kadra uklopi u film, da ima svoju ulogu, a ne da bude sama sebi svrhom. Osim u nekim vrstama filma (primjerice promidžbenima) ljepota slike zbog ljepote same odvlači pozornost gledatelja od drugih za film bitnih sastavnica. Uvijek će međutim postojati i slike i fotografije za koje ćemo govoriti da sadrže nešto filmsko, misleći pritom na zaustavljeni dinamični prizor. Da je to točno, danas najbolje pokazuju brojne računalne igre, koje svaka za sebe predstavljaju jedno malo, često vrlo atraktivno filmsko djelo.

Razmatrajući poveznice likovnog i filmskoga, nužno je u tom ozračju ponešto reći i o odnosu filma i stripa. Povezuju ih slični pripovjedni, a posebice slikovni oblici (posebice animirani film i strip). Često se raspravlja tko je utjecao na koga, strip na film ili obratno. No, bez osvrtanja na te rasprave, sveze su filma i stripa od samih početaka očigledne. Moguće je tako ustanoviti da su pojedina pripovjednolikovna rješenja identična, i koliko je god danas teško ustanoviti njihov primat, može se sa sigurnošću ustvrditi da su mnogi postupci koji se poslije javljaju u filmu već bili zastupljeni u stripu. Uvijek međutim valja imati na umu da je film spoj slike i zvuka, a strip poglavito slike i riječi, zbog čega dolazi do strukturalnih razlika (razlika u načinu izražavanja). I u stripu naime pronalazimo kadar, plan, kut snimanja, osvjetljenje, montažu i druga filmska izražajna sredstva.

Film i književnost

Kad se govori o posebnostima filma, najčešće se griješi u procjenama vrijednosti filmskih adaptacija i dosega filmske glume. Rasprave o suodnosu filma i književnosti posebice su bitne zbog velikoga broja filmova koji predstavljaju filmsku obradu nekoga književnog dje la (danas je to više od polovine naslova). Ono što je osnovna poveznica umjetnosti riječi i filmske umjetnosti jest narativnost, neovisno o svim drugim različitostima. Dok pisac stvara svjetove koji su najčešće plod njegove mašte, filmski stvaratelj uvijek polazi od zbilje pred objektivom kamere, pa je tako na neki način ograničen u usporedbi s književnikom. Dok u književnom djelu svaki čitatelj opis, primjerice neke kuće, doživljava na svoj način, stvara svoje individualno viđenje, u filmu to nije tako. Kad na platnu vidimo snimak kuće, to je ta kuća, jednaka za sve gledatelje.

Književnost i film: Opasne veze, S. Frears, 1988.

U filmu ne postoje enklitike, pojava polisemije, sinonimi i drugi jezični fenomeni. Film prikazuje pojedinačne osobe i stvari. Filmska slika uvijek prikazuje nešto konkretno, što samo po sebi ne predstavlja ni znak ni simbol. Kad čitamo neku knjigu, nakon što smo je pročitali, nadograđujemo pročitano na vizualan način, stvaramo slike koje je u nama pobudio tekst. Nakon gledanja filma koji je zvučno i slikovno završen (slika i zvuk trajno su zabilježeni na filmskoj vrpci), mi ga verbalno nadograđujemo, interpretiramo. Mnogi pogrešno smatraju da se filmsko i književno djelo ne razlikuju s obzirom na tehnike i strukturu. U filmu je vrlo česta tehnika deskripcije.

Prikazano ujedno ima i opisnu funkciju. Stoga kažemo da je film nužno deskriptivna umjetnost. U njemu se javlja dijalog (koji je dio prizora koji se snima), tehnika naracije i komentara. Komentar u filmu je svaka intervencija redatelja, njegovo viđenje (primjerice, izbor filmskoga plana, kuta snimanja, pokreta kamere), Hoćemo li film doživjeti kao lirski ili dramski ovisi o tehnici komentara (autorskom viđenju). Film gradi svoju ekspresiju poglavito na zornosti u prikazivanju zbilje, nakon čega slijedi nadgradnja prizora filmskim izražajnim sredstvima, čime se postižu određena značenja ili ’dubina’, kako to običavamo reći u svakodnevnom govoru.

Film je poglavito umjetnost s epskim sadržajem, što se može nadograditi dramskim i lirskim elementima. Poznato je da ono što se ne može prenijeti opisom, uspješno dočarava slika. I roman i film pričaju autori (pisac i redatelj) s time da književnik nikada nije kadar opisati neki prizor ili događaj tako temeljito kao što je to kadar redatelj filma. Pisac opisuje radnju, likove, ambijent, temu i drugo odabirom riječi. Primaran je odnos: priča — pisac. U filmu se izražajnost temelji na odnosu priče i objektivne stvarnosti, a to znači da znatnu ulogu ima i slučaj. Kako sve vrijeme govorimo o različitim medijima, nužno je da isti sadržaj u različitim medijima (umjetnostima) biva izmijenjen, neovisno da li je riječ o prijenosu književnosti u film ili filmskoga u književnost. Promjena onoga što nazivamo struktura rezultirat će nužno i izmjenom duha djela. Kod adaptacije ili ekranizacije strukturalno se javljaju dvije mogućnosti: a) fabulativni tijek zadržava se i biva zbog različitosti medija oštećen i b) fabulativni tijek mijenja se i namjerno ’iznevjerava’, jer biva prilagođen filmu.

Poznati teoretičar Jean Mitry o tome kaže: »nemoguće je da se izrazi ista stvar, da se stvore identična značenja u dva različita medija«. Stoga, originalni je književni predložak samo fabulativni predtekst (mogli bismo reći inspiracija) za adaptaciju. Filmske adaptacije koje nastoje biti maksimalno vjerne izvornu najčešće se svode na mehaničko preslikavanje, bez pravih filmskih vrijednosti i flmskoga nadograđivanja predloška. Prigodom pak slobodnije filmske razrade, izvorno literarno djelo dobiva neke nove vrijednosti, novo jedinstvo prilagođeno filmskom mediju. Drukčije se mogu tretirati prostor i vrijeme, razraditi psihološke analize, zbivanje može poprimiti univerzalnije i modernije značenje i još mnogo drugog.

Pogrešno je mišljenje da adaptacija nije stvaralački postupak, da je to nešto manje vrijedno. Adaptirati priču, roman ili dramu za film nije nimalo jednostavan posao, jer određeni sadržaj već oformljen romansijerskim ili dramskim postupkom treba sada ispričati filmskim jezikom. Dolazi do skraćivanja primjerice romana, oslobađanja deskriptivnih dijelova, obogaćivanja likova u dramskom smislu, te povezivanja sa fabulom. Kod dramskog djela nužno je skraćivanje dijaloga, nastojanje da se izbjegne prostornovremensko jedinstvo, da slika i radnja zamijene, kad je to moguće, riječi. Slavni francuski redatelj François Truffaut ekranizaciju smatra mnogo težim poslom od pisanja originalnog scenarija. Da je tome tako, najbolje nam pokazuje kako broj kako uspješnih, tako i neuspješnih filmskih adaptacija. ???

Film i glazba

Film se često uspoređuje s glazbom, i to zato što se odvija u vremenu kao i glazba. Gledajući nešto apstraktnije, možemo reći da film glede ritma, melodije i harmonije nudi iste mogućnosti kao i glazba. Mehanička narav filma omogućava vremensku kontrolu. Narativne niti filma mogu se kontrolirati.

Dijagonalna simfonija, V. Eggeling-H. Richter, 1923-25.

Događaji i slike mogu se na ekranu kombinirati kao kontrapunkt. Filmaši su vrlo rano počeli istraživati glazbene mogućnosti filma, već u razdoblju nijemoga filma. Prvi apstraktni, rukom ostvareni filmovi djelo su Arnalda Ginna i Brune Correa, koji su se izražavali u stilu apstraktnog slikarstva još 1908. godine, dakle prije Kandinskog. Dvije godine poslije oni eksperimentiraju s tadašnjim jednostavnim kolorpostupcima. Smatraju da je filmska vrpca najbolji medij za ilustraciju slikarstva u pokretu i za ono što nazivaju kromatskom glazbom. Tvorci apstraktnoga filma Walter Ruttmann i Viking Eggeling kao slikari lako su se prilagodili filmu. Tako Ruttmann u filmu Lichtspiel Opus I (1918-1919) slika na staklu, a kamera tehnikom snimanja ’sličica po sličicu’ bilježi nastanak slike. Kao dodatak svemu vizualno je iskorištena glazba koju je skladao Max Butting. Zanimljivo je spomenuti da se u Švedskome filmskom institutu čuva kopija tog filma zajedno s izvornom partiturom te Ruttmannovim bilješkama o svakom pojedinačnom kadru kako bi glazbenici mogli sinkrono svirati uz sliku. U vizualnoj formi filma moguće je uočiti ekspresionističke naznake, dok ekranom prolaze razni oblicikocke, vrpce, obojeni tragovi, valovi i slično. Ruttmannovi su filmovi prvi poznati primjeri optičke glazbe, ono što danas industrija zabave naziva music to see (glazba za gledanje). U tom kontekstu za nas je posebice zanimljiv njegov film Berlin, simfonija velegrada (Berlin, die Sinfonie der Grosstadt 1927), koji već samim nazivom upućuje na usku vezu između filma i glazbe. Trio Ruttmann, Eggeling i Richter iznimno su bitni za povijesti filma glede ritmičke gradacije kadrova. Drugo važno izvorište za kasniji razvoj glazbenog filma bila je Francuska.

Francuski avangardni filmovi nisu bili apstraktno konstruktivistički kao njemački, nego od sama početka — figurativni s radnjom (koja je često znala biti i alogična). Za potreba baleta Suédois angažiran je René Clair, koji je trebao realizirati film koji bi se prikazivao između činova. Bio je to Međučin ili Međuigra (Entr’acte, 1924). U njemu su sudjelovali tadašnji pariški avangardisti (Ray, Duchamp, Aeraud, Satie, Auric, Milhaud i Picabia). Glazbu je skladao slavni Eric Satie. U filmu nailazimo na brzu, često alogičnu kombinaciju kadrova, neobične kutove snimanja, pretapanja i transformaciju pokreta.

I film Mehanički balet (Ballet Méchanique, 1924) Fernarda Légera u sebi krije elemente glazbene umjetnosti, osobito kada je riječ o ritmičkim odnosima među kadrovima. S pojavom zvučnoga filma počelo je istraživanje zvuka u filmu. Neki su autori došli na ideju da sami ’crtaju’ zvuk, da ga naime, stvore na umjetan način. To su radili Len Lye i Norman McLaren, a poslije rabeći računalo John Whitney i Ed Emshwiller. U Marvyna Le Roya. Oni u svojim filmovima stvaraju koreografske matematičkogeometrijske aranžmane s elementima popartdekora (gramofonske ploče, radio i kovanice u predimenzioniranim veličinama). Ponavljanja, brojne varijacije i cirkulacije akcija u plesnim pokretima stalna su oznaka njihova stila.

Odiseja u svemiru: 2001, S. Kubrick, 1968.

Glazba je brzo naišla na prihvat u filmu. Filmovi su od prvih dana bili popraćeni sviranjem nekog instrumenta ili orkestra. Usporedno s time redatelji su otkrivali glazbeni potencijal koji se krije u filmskim slikama. Primjerice ruski redatelj S. M. Ejzenštejn za svoj je film Aleksandar Nevski (1938) izradio shemu kombinacije slike i zvuka, konkretno glazbe Prokofjeva. U tom filmu, ali i poslije, primjerice u 2001: Odiseja u svemiru Stanleyja Kubricka iz 1968, glazba ima iznimno važnu ulogu, ponekad važniju od one koju ima slika.

Kako se film prikazuje stalnom brzinom, danas od 24 sličice u sekundi, autor filma može imati potpuniju kontrolu nad ritmom nego što je ima skladatelj. Neovisno o ekspresiji glazbe, u filmskoj umjetnosti glazba je dugo vremena bila u drugom planu, podređena slici. Možemo reći da u posljednje vrijeme glazba postaje ravnopravnija slici, odnosno da danas film na nju reagira na drukčiji način. Tomu svakako pridonosi njezina iznimna popularnost, bolje reći slušanost.

Film i kazalište

Kazalište i film povezani su od prvih dana kinematografije. Braća Lumiére i Georges Méliés snimaju prizore na način kao da se zbivaju u kazalištu. Glumci ulaze u kadar, nešto izvedu pred kamerom i izlaze iz kadra. Kamera je statična, sve se snima iz istog kuta i iz iste udaljenosti. Gledatelj sve vidi na jednak način. Kao što bi taj prizor vidio da sjedi u kazalištu. U Francuskoj u prvom desetljeću dvadesetoga stoljeća žele u kinematografe privući obrazovanu publiku, koja je inače film smatrala zabavom za neobrazovan puk. Mislili su da će taj naum najupješnije realizirati ako snimaju poznate kazališne predstave s poznatim kazališnim glumcima, koje je inače intelektualna publika nejčešće gledala u slobodno vrijeme. I ti su filmovi izgledali kao kazalište, jer su mehanički prenosili na filmsku vrpcu kazališnu predstavu. Nakon toga slijedi njemački ekspresionizam, vrhunac stilizacijskog prikaza, posebice zbog kazališne scenografije. U daljem razvoju kinematografije ubrzo se uočilo da film ne podnosi kazališni način glume i kazališnu scenografiju, da je to drukčiji medij, sa specifičnim izražajnim sredstvima. Dolazak zvučnoga filma u potpunosti je omogućio napuštanje kazališnoga načina prikazivanja, što je zamijenjeno autentičnošću glume, scenografije i kostimografije. Time je film dobio na uvjerljivosti, ali je i nadalje sačuvao iluziju.

Postoje međutim u povijesti filma i kazališta i oni trenuci kad je film utjecao na kazalište, primjerice u avangardnom kazalištu dvadesetih godina prošloga stoljeća. Gledatelji su mogli vidjeti glumca snimljena u krupnom planu u obližnjem kinematografu pa se stoga nužno morao mijenjati i način glume u kazalištu. Kazalište nasuprot filmu ima veliku prednost: ono je živo. Koliko je god točno da se u filmskoj umjetnosti mogu rabiti brojni kazalištu nepoznati učinci i izražajna sredstva, toliko je također točno da publika u kinematografu nikada ne dolazi u neposredan doticaj s glumcima. No, film danas može raznim tehnikama snimanja i projekcije stvoriti iluziju da je i to moguće.

Djelomična sličnost između filma i kazališta mogla je po mišljenju nekih povjesničara naštetiti starijoj umjetnosti. Naime, tijekom povijesti ’umirale’su starije umjetnosti, primjerice, u 17. stoljeću ep je zapostavljen zbog pojave romana. No, kad je riječ o kazalištu, ono je spremno odgovorilo na pojavu filma novim oblicima izražavanja, takozvanim novim teatrom.

Odiseja u svemiru: 2001, S. Kubrick, 1968.

Filmska je pak umjetnost iz kazališta uzimala poglavito sadržaje i poznate glumce, s time da je za film uvijek rizično njegovati kazališni način prezentacije građe jer se on temelji na dijalogu, a ne na akciji (radnji), pa takvi filmovi mogu djelovati kao odveć ’brbljavi’ ili teatarski tromi, pa će se u takvim slučajevima govoriti da je neki film odveć kazalištan, ili kazališno preglumljen. To bi naposljetku značilo da bi se umjesto u kinematografu mogao gledati u kazalištu ili možda slušati na radiju kao radiodrama. Danas se kazališni pristup donekle zadržao u nekim segmentima na televiziji, i to u obliku televizijske drame, s time da su neki od naslova više filmične izvedbe, odnosno televizične (snimaju se s više kamera), a neke su samo dokumentaristička zabilježba neke predstave.

Filmska umjetnost objedinjuje umjetnosti — pripovjedačke, dramske, slikovne i glazbene, s mogućnošću da ih mehanički reproducira, odnosno nadograđuje specifičnim izražajnim sredstvima. Film je od književnosti preuzeo tehniku pripovijedanja, od kazališta književni predložak, fabularnu strukturu, scenografiju, kostimografiju i glumu, od opere i baleta pokret i glazbu, a iz likovne umjetnosti i fotografije okvir, kompoziciju i planove.