Na poziv gđe Maikke Kantola, direktorice festivala Videotivoli (Tampere, Finska, 6-11. ožujka 2007, a u sklopu 37. Tampere festivala kratkometražnog filma), boravila sam četiri dana na festivalu na kojem su prikazana i četiri animirana filma Škole animiranog filma Čakovec (Bajka, Lopta, Ruža, Svijet u staklenoj kugli). Da će atmosfera biti dobra, znala sam i prije festivala iz razgovora sa Željkom Sarićem, čiji je film bio u konkurenciji filmskog festivala u Tampereu 2001, naslutila sam da me čeka lijepo iskustvo. Stoga sam, naoružana dobrim raspoloženjem, sjela u zrakoplov u Grazu. Iako sam bila preplavljena pozitivnim predosjećajima, tu i tamo tresle su mi se ruke, a misli bile ’našpanane’ sve u šesnaest. Stigavši u Tampere, nakon četrnaest sati vožnje (zbog kombinacije auto-zrakoplov-zrakoplov-bus), ljubazni su me domaćini, umjesto u hotel, takoreći ravno odvezli u saunu, gdje sam, uz ostale goste, iskušala tretman pregrijavanja, znojenja, skoka u smrznuto jezero, i tako tri puta. Nakon toga šoka bila sam spremna na sve. Svježa, odmorena, nisam se više sjećala puta, bila sam doma.
 |
| Jasminka Bijelić (prva slijeva) u Finskoj |
Sljedeća sam dva dana uz nešto sna obilazila projekcije, što u dvorani Centra za kulturu Tullikamari u kojoj su se prikazivali kratki filmovi djece i mladih svih žanrova, a što u glavnim festivalskim dvoranama, za koje nikako nisam mogla priskrbiti karte, jer bi planule rano ujutro, ali sam kao gost ipak dobila priliku da sjedim na stubištu (na tepihu od zvijezda, što će mi više!) i uživam u filmovima. Posljednje festivalske večeri, čekajući ispred dvorane, moj novi prijatelj Austin Haeberle, producent iz New Yorka i ja zaključili smo da je to što su dvorane stalno pune zapravo nešto posebno, osobito ako ti je i film na repertoaru. A publika je priča za sebe. Svaki se film pomno pratio, bez šuma (izuzmimo povremeno Austinovo krckanje kokica kojima nije odolio, obuzet valjda nostalgijom za Amerikom). Pljesak publike bio je odmjeren te, baškako mi je Sarićrekao, jednaka intenziteta za svaki film, tako da se po reakciji publike nije moglo znati koji je film favorit. Barem je tako bilo na projekcijama koje sam ja vidjela.
Uz projekcije filmova u konkurenciji, retrospektive (uhvatila sam mjesto na projekciji filmova eksperimentalnoga filmaša Jonasa Mekasa), bilo je tu i izložbi, performansa, seminara, rock i inih koncerata, a programi su trajali barem dvadeset sati dnevno. Atmosfera je bila odlična. Sami Finci ljubazni i simpatični, od onih slučajnih prolaznika (svi govore engleski i voljni su pomoći), do onih na festivalu, kojima je to možda samo dio poslovne kulture. Jasno, možda je to moj subjektivni dojam, ali s obzirom na to da mi je to potvrdilo barem desetak gostiju sa svih krajeva svijeta, mora da je ipak tako.
Sve u svemu, skupilo se poslovnih kontakata, novih prijateljstava, a i snijega na cipelama, za kojim smo toliko žudjeli kod kuće.
S obzirom da nisam sudjelovala na posljednjem danu festivala, prenosim s njihovih web-stranica da je Grand Prix festivala ponijela Michaela Kezele iz Njemačke za film Milan, a zanimljivo je da je i jednu od glavnih nagrada dobila britanska animatorica Joanna Quinn za svoj film Dreams and Desires — Family Ties, nagrađen prošle godine i na našem Animafestu.
Festival svim srcem preporučam filmašima širom zemlje, malima i velikima.
Potanke informacije potražite na stranicama: www.tamperefilmfestival.fi (za filmove odraslih), te www.videotivoli.fi (za dječje filmove).