Petak, 16. ožujka
17:30
Na putu sam u Karlovac. Jedva sam uhvatila vlak. Bila je to utrka s kazaljkom na satu. Tko je brži — ja ili ona. Pobijedih na svu sreću i evo me tu, na putu doma. Buran me vikend čeka. Mama će opet ’protestirati’ jer sam kod kuće ’samo u prolazu’.
No, što je tu je...Sutra je otvaranje mikrokina, male kinodvorane preko puta prostorije Videodružine i Kinokluba, naše ’filmske’ kako joj od milja tepamo. Sanja (Zanki) mu je smislila super naziv: Naše malo kino. Imat ćemo besplatno reklamu na Novoj TV svaki dan, rekla je aludirajući na Našu malu kliniku. Otvorit ćemo kino s našim najnovijim filmom Intim, a nakon toga slijedi projekcija filma Oprosti za kung fu. Odlučili smo se bašza taj film jer su upravo Ognjen (Sviličić, redatelj) i Vedran (Šamanović, direktor fotografije) prije sedam godina održali prvi filmski tečaj i zapravo dali Družini vjetar u leđa. Šteta što njih dvojice neće doći, no drugi Vedran (Mlikota) je tu.
Možda je kao glumac novinarima i zanimljiviji. Zasad sve teče po planu. Pozivnice poslane, novinari obaviješteni, prostorije očišćene... Sutra se ide u kupnju za domjenak. I treba jošdarove kupiti. Za sve one koji su barem malo pridonijeli u realizaciji svega ovoga. Samo se nadam da Mlikota neće otkazati. Pogotovo sad kad sam svim novinarima većrekla da dolazi.
21:10
Sanja, Živac (Vjekoslav Živković) i ja nalazimo se u Družini i razmišljamo treba li joššto napraviti. Obje prostorije Družine trebaju sutra biti ’cakum-pakum’. Gledam oko sebe: zelenožuti zidovi puni fotografija proteklih osam godina, novi stolovi, tepih, sve na svom mjestu...preko puta, u mikrokinu, ’plavi tonovi’ (stolci, zidovi...) doslovce blistaju — tko bi rekao da je jošprije nekoliko mjeseci sve to bilo razrovano — na mjestu tribine sa stolcima (poput pravog amfiteatra) nalazila se miješalica, a od prašine jednostavno nisi mogao disati.
22:00
Slažem stare novinske članke u registratore. Otvaranje Našeg malog kina napokon nas je natjeralo da dovedemo sve u red. Papirologiju pogotovo. Nalijećem na članak iz rujna 2002, podnaslov glasi: ”U Karlovcu se otvara mala kinodvorana!”. Da, samo četiri i pol godine poslije. Eh...
Subota, 17. ožujka
10:05
Jošu polusnu zovem Mlikotu, samo da budem sigurna da će doći. Dolazi! Odahnula sam.
11:30
Ksenija (Sanković) kaže mi da dosta naših članova neće moći doći jer se s otvaranjem poklopilo čak sedam rođendana. Sad me većuhvatila frka: novinari dolaze, Mlikota će biti tu, pa ne smije kino biti poluprazno! Užas!
16:10
Na brzinu sam strpala nešto u sebe i dojurila u Družinu. Jutros smo obavili ’šoping’: keksi, kolači, grickalice, sokovi... Valjda će biti dosta toga. Živac radi zahvalnice za sve koji su nam pomogli u realizaciji Našeg malog kina: njegovu ekipu, roditelje i gospodina Hrvata, koji nam je napravio tribinu. Tekst na zahvalnicama (Živčeva ideja) bašje simpatičan: ”Zahvala poštenom čovjeku i radniku, koji je krvlju, znojem i suzama, a nadasve svojim radom i zalaganjem pridonio ostvarenju najvećeg cilja svih naših sugrađana i kinoklubaša — puštanje u pogon Našeg malog kina”.
Kupili smo i goleme prozirne plastične čaše. Punimo ih kokicama. Da bude kao u pravom kinu.
18:15
Sanja i ja čekamo Mlikotu kod naplatnih kućica. Dolazi s djevojkom (Lanom). Sjedam s njima u auto i ’navigam’ ih do Gimnazije. Osvojili su me ’u prvoj minuti prvog poluvremena’. Tako normalni i jednostavni ljudi.
19:00
Stigli su i novinari. Jasno, odmah ’napadaju’ Mlikotu. On im je najzanimljiviji. No, da budem realna — s tim sam i računala. Jedna zajednička fotka za Večernji list Jošsamo da se dvorana napuni i sve će biti u redu. Publika polako stiže. Vlada prava pomama za kokicama.
 |
| Vedran Mlikota otvara karlovačko mikrokino |
19:40
Dvorana je puna. Lagano me hvata trema. No, Marija, što si tražila, to si i dobila — eto ti sada pune dvorane pa istupi pred njih! Počinjem ’govor’ sa sinoćnjim novinskim člankom. Nakon mog ’uvodnika’ Mlikota simbolično reže filmsku vrpcu koju su ispred platna razvukle Ksenija i Morena (Joksović). Slijedi nekoliko riječi dragoga nam ravnatelja Damira Mandića, koji je ustvrdio da školi uz tonski studio i mikrokino sad fali samo joššator ispred i da ćemo onda biti pravi cirkus! Nismo daleko od toga. Nekoliko minuta poslije Zlatko (Novaković, predsjednik Kinokluba) uručio je zahvalnice i prigodne darove. I tada je došao onaj trenutak koji smo svi željno isčekivali: Emilio (Zinaja) pustio je play i Intim se ’ukazao’ na platnu. Uzbuđenje na vrhuncu. To je to. Ono što smo čekali punih pet godina otkad se prvi put rodila zamisao o otvaranju mikrokina. Neke se stvari jednostavno ne mogu opisati riječima. Mislim da je pljesak publike na kraju sve rekao. No, to nije bilo sve! Prije kratkog predaha uz domjenak i nakon toga Oprosti za kung fu, nekoliko riječi uputio nam je Mlikota: bilo je tu raznih anegdota sa samoga snimanja filma (gdje nam je otkrio da čovjek kojega je on utjelovio u stvarnom životu uistinu postoji), pričica iz filmskoga svijeta koje imaju veze s Karlovcem (primjerice kako je karlovački glumac Danko Ljuština upisao Akademiju), da bi na kraju pod dojmom svega toga ustvrdio da će sljedeći put kad nam dođe u posjet dovesti koga god poželimo iz filmskoga svijeta, pa čak i velikana hrvatskog glumišta Ivu Gregurevića, jer, citiram, ”u vas se isplati ulagati”. Je li uopće potrebno bilo što dodati?
 |
| Prvi gledatelji "našeg malog kina" |
20:10
Nakon svečanog otvaranja Mlikota i Lana morali su nažalost ići. Neki je rođendan bio u pitanju (šta su se svi sjatili sa tim rođendanima?!) Šteta, no nekako osjećam da će sljedeća prilika za druženje doći vrlo brzo... Glavni je gost otišao, no ostatak ekipe je tu. Valja navaliti na domjenčić, a nakon toga na film.
Nedjelja, 18. ožujka
00:35
Napokon, dobri stari krevetić. Jošne mogu vjerovati da je sve tako dobro prošlo. Ljudi su samo prilazili i čestitali. Kvragu i lažna skromnost: Kinoklub Karlovac i Videodružina Gimnazije Karlovac u kombinaciji s Mlikotom — 12 bodova! Budimo realni, bilo je i nedostataka (nedostatak naših članova kao prvo), ali mislim da je sve u svemu prošlo jako dobro. Mlikota i Lana stvarno su bili predivni. Moram mu sutra (zapravo danas) napisati mail. Ah...
Ponedjeljak, 19. ožujka
09:10
Čitam članak u Večernjem i pišem mail Mlikoti:
Dragi Vedrane,
Evo javljam vam sad kad su se dojmovi malo slegli. Moram priznati da smo mi sami prezadovoljni svime, a nadam se da vi barem upola dijelite naše oduševljenje. Mislim da će će cijeli razred mog osmogodišnjeg brata danas u školi saznati kako je on uživo vidio Juru iz Naših i vaših:-) U prilogu vam šaljem par sličica s otvaranja, a ostatak ćete dobiti na CD-u kad nam opet dođete u Karlovac. Što se tiče Ive Gregurovića — držimo vas za riječ:-)))
Čujemo se...
Lijep pozdrav,
Marija
p.s. Pozdravite Lanu!
Utorak, 20. ožujka
10:40
Otvaram pretinac e-maila. Osmijeh od uha do uha: U ’sandučiću’ je Mlikotin odgovor:
Hvala i vama na svemu. Bilo je super. Žao mi je što sam morao tako brzo otići, ali obaveze su obaveze, zar ne! I veliko mi je zadovoljstvo i čast pomoći mladim filmskim entuzijastima poput vas i otvoriti kino. To je najmanje što mogu učiniti! Želim vam puno uspjeha u radu i životu i, kao što sam vam rekao, stojim vam na raspolaganju u skladu s mojim mogućnostima. A što se tiče Gregurevića, javite mi termin čim ga odredite, pa ću ja s njim dogovoriti dalje. On je stalno u gužvi, na snimanjima i putovanjima, ali privest ćemo mi njega. Pozdrav cijeloj ekipi. Vedran Mlikota.