Usporedo sa profesionalnim filmskim radom, životno opredjeljenje Hrvoja Sarića je izumiteljstvo. Inovator je sedamdesetak izuma iz različitih tehničkih područja. Priznato mu je dvanaest patenata a jošje desetak u tijeku, no, zameo ih je vihor vremena.
Na području filma i fotografije Hrvoje Sarićje 1972. godine izumio i patentirao prvu u svijetu profesionalnu sinkro-rotacijsku fotokameru, pod nazivom SRF 360º. Gotovo preko noći, a punih 26 godina kasnije, sačinio je i prvu u svijetu potpuno elektronsku konstrukciju pod devet BETACAM videokamera, koje snimaju u krugu od 360º, dok se slika projicira na kružnom platnu pomoću devet LCD projektora, na bazi tekućih kristala. Ta je konstrukcija omogućila ekipi redatelja Vinka Brešana snimanje jedinstvenog filma Jedan dan na hrvatskomu moru, kojim se Republika Hrvatska predstavila na Svjetskoj izložbi EXPO 1998. godine, u Lisabonu. Film je izazvao veliku pozornost gledatelja a vidjelo ga je više od milijun ljudi. Identična je konstrukcija upotrijebljena i za snimanje novog filma kojim se Hrvatska predstavila na Svjetskoj izložbi EXPO 2000., u Hannoveru.
Hrvoje Sarićje ostvario značajnu suradnju s Kinotekom Hrvatske i Hrvatskim filmskim savezom, gdje je po vlastitoj inovacijskoj metodi prebacio supstandardne nijeme filmove sa formata 9,5mm, 8mm i super 8mm, sa brzine od 16 kvadrata u sekundi na današnji standard od 24 kvadrata u sekundi, a sve na profesionalnu standardnu filmsku vrpcu od 35mm i 16mm. Tim postupkom su svjetlo dana ugledali mnogi dotad nedostupni a vrijedni igrani i dokumentarni naslovi, od Oktavijana Miletića i Maksimilijana Paspe do novijih radova filmskih amatera kao što su Tomislav Gotovac, Zdravko Mustaći mnogi drugi.
Dio vlastoručno napisana Životopisa Hrvoja Sarića mogao bi biti dostatno obrazloženje za dodjelu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, koja mu ipak nije dodijeljena.
Spominju ga mnogi, od Filmske enciklopedije JLZ Miroslav Krleža, 1990. (”...snimatelj i redatelj... brojnih dokumentarnih i kratkih igranih filmova...značajnu suradnju ostvario je s Kinotekom Hrvatske...”) do Almanaha Univerzijade 1987. (”...Hrvoje Sarić, filmski snimatelj iz Zagreba, izumio je i patentirao 1972. godine prvu u svijetu sinhrono-rotacijsku fotokameru SFR 360º. To je kamera od 35mm, profesionalnih obilježja, s mogućnošću korištenja svih vrsta objektiva te spuštanja i dizanja horizonta s dubinom oštrine od 20cm do neizmjerno...”) ili Ljetopisa Zagreba, u izdanju Školske knjige, iz 1993. (”...Zagrepčanin Hrvoje Sarićizumio je sinhrono-rotacijsku kameru a (njegove) fotografije Zagreba izazvale su veliku pozornost na izložbi u japanskom gradu Kyotu...”).
 |
| Hrvoje Sarić |
Hrvoje Sarićrođen je u Kninu 3. veljače 1922. Tamo je proveo prvih deset godina djetinjstva. Tatina je trgovina bila i zanimljivo prizorište dječaku Hrvoju, gdje je stjecao prve spoznaje o ljudskim fizionomijama, o govoru i ponašanju, gdje je, možda, u podsvijesti uskladištavao prve kadrove koje će mnogo kasnije zabilježiti svojim objektivima. Otkrivši čari fotografije, dobio je i vlastiti fotolaboratorij i stao se sve više zanimati fotografijom. Početkom 1944. prvi se put susreće sa profesionalnim filmom, dolazi u Hrvatski slikopis i radi kao asistent snimatelja na dosnimavanju Vatroslava Lisinskog i kulturfilma Radium, s Oktavijanom Miletićem. Potkraj 1944. odlazi u NOB te u zagrebačkoj oblasti osniva fotosekciju, da bi većpočetkom 1945. počeo snimati 16mm kamerom za Propodjel. Nakon Drugoga svjetskog rata snimatelj je brojnih dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Od 1946. snima Filmske preglede u produkciji Jadran filma, a već1947. i nekoliko dokumentarnih filmova s Milanom Katićem i Brankom Belanom, među kojima se ističu Iz tame u svjetlost i Elektrifikacija. Iste godine preuzima dopisništvo Filmskih novosti za Hrvatsku te tijekom niza godina (do 1953.) snima oko dvjesto reportaža i priča iz Hrvatske.
Nakon brojnih dokumentaraca i kratkih igranih filmova Hrvoje Sarićsnima 1948. i prvi igrani film, Priča o tvornici, koji režira Vladimir Pogačić. Nakon odlaska iz Filmskih novosti, s Antom Babajom 1954. snima Jedan dan na rijeci, zatim Brod, a 1959. čuveni Lakat (kao takav), prvi (i do danas nenadmašen) film snimljen u Hrvatskoj u tehnici visokog ključa (high-key). Sa Zvonimirom Berkovićem snima Baladu o pijetlu i Moj san, a s Ivom Škrabalom Trst. S Fadilom Hadžićem snima Slavni sude i dijelove Zemlje s pet kontinenata, a s Obradom Gluščevićem Dan odmora. Snimao je i sa Srećkom Weygandom i Nikšom Fulgosijem, cijele serije dokumentarnih i nastavnih filmova. Tijekom 1955. snima igrani film Branka Belana Pod sumnjom, Zle pare Velimira Stojanovića i dijelove Igre na skelama Srećka Weyganda.
Od 1962. snima i režira po vlastitu scenariju desetak dokumentarnih filmova, među kojima su Plava magistrala, Bio je potres, Cijena katastrofe, Zagreb 1967-69, Put k naprednom govedarstvu (za koji je dobio drugu nagradu za režiju na festivalu u Beogradu), Živjeti čulom prostora.
Dugo je snimao industrijske i dokumentarne filmove za potrebe Plive (deset godina) i Tvornice Rade Končar (punih četrnaest godina) te dokumentarnu građu za potrebe Grada Zagreba. Za Zora-film snimio je srednjemetražne filmove Srećka Weyganda Piko i Fedora Škubonje Izgubljena olovka (koji je nagrađen Zlatnim lavom na festivalu dječjeg filma u Veneciji). Snimio je i više koprodukcijskih igranih filmova, kao direktor fotografije, uglavnom u Rimu i Ljubljani.
Hrvoje Sarićumro je tiho i povučen u svoj svijet, a po vlastitoj je želji i pokopan bez sudjelovanje javnosti, u najužem obiteljskom krugu.