Humanistički objektiv Kreše Golika
Postoji scena u filmu Tko pjeva zlo ne misli u kojoj Mirjana Bohanec, Relja Bašić i Franjo Majetić pjevaju za stolom Šafranekovih. Relja Bašić će ustvrditi kako bi pjevanje prepustio milostivi, jer ima osjećaja. Naravno, Franjo, veseo i zanesen od gemišta pitat će Fulira: “Osjećaja? A kaj sam ja krava?”. U tom filmu je gotovo uvijek tako: svaka romantična, kič situacija uvijek je narušena nečim grubim, realnim, pragmatičnim, onim što je uvijek na rubu sukoba. Protagonist toga je Franjo Šafranek. Ali, i on ima svoje snove: velika svjetska pitanja. Naravno, njegova žena ga "ni nikada razmela". Niti on nju. Jer, i ona ima svoje snove: romantične ljubavne priče. U taj procijep uletio je gospodin Fulir, koji će na kraju završiti u procjepu: vjenčan sa sestrom svoje ljubavi, njemu neprivlačnom Minom (Mia Oremović). No, scena vjenčanja govori da sve nije gotovo, jer Fulir i dalje nogom daje signale svojoj velikoj ljubavi.
U bogatijim kinematografijama Tko pjeva zlo ne misli vjerojatno bi imao svoj nastavak, a kasnije, možda, i televizijsku seriju.
Tko pjeva zlo ne misli nalazi se točno na pola puta u stvaralaštvu Kreše Golika. Istodobno, i po publici i po kritici, to je njegov najbolji film. Uopće, jedan od rijetkih u kojima se ove dvije, često oprečne strane, slažu.
No, ovaj film zapravo je samo vrh ledene sante. Jer, on je zapravo nastavak Golikova uporna ispitivanja filmskog izraza, koji je duboko umjetnički, ali, istodobno, i duboko komunikacijski, dakle, lako shvatljiv najširoj publici.
Plavi 9 jest film o žrtvovanju pojedinca za kolektiv, ali je, istodobno, na onoj manje vidljivoj razini, i film o dvojbi, o prisilnom prigušivanju intimnih želja i nastojanja. Pojedinac, a to je ono najvažnije, od početka je centar interesa Kreše Golika. Jer, u njegovim filmovima uvijek postoji netko tko je različit od drugih. No, ono kolektivno u filmovima Kreše Golika nije potpuno neprijateljsko prema takvom pojedincu. On uvijek pronalazi zaštitu u jednom dijelu kolektivnog.
Nena iz filma Plavi 9 vraća se prijateljima, ali nakon što su i oni shvatili svoju pogrešku. Smilja iz Djevojke i hrasta na kraju ipak pronalazi ljude s kojima će živjeti i s kojima će biti zaštićena. Naravno, vrhunac odnosa pojedinca i zajednice pokazuje se u filmovima Imam dvije mame i dva tate i Tko pjeva zlo ne misli. Jer, bez obzira na humorni predznak, oba filma zapravo su doboko obiteljski filmovi, osobito onaj prvi.
Ali, takvi su zapravo i svi ostali. Samo s drukčijim predznakom, manje humornim, više tragičnim. Osobito Razmeđa, film o raspadu zajedništva, kao i Pucanj.
Ako obiteljski film može govoriti i o krnjoj obitelji ili o onoj tek potencijalnoj, onda su to i Ljubica, ali i Živjeti od ljubavi.
Pojedinac u Golika ili ostaje sam ili s obitelji. U ova dva posljednja, protagonistice ostaju same: Minja ima svoj fakultet, Ljubica sina. Krajnja konzekvencija toga je smrt kao ona Borisova, mladog književnika.
Golikovim junacima je veoma teško bez realizirane ljubavi ili obitelji: čak i životinjama, jer čak i vučjak Kala, iz istoimenog filma što ga je Krešo Golik režirao u Sloveniji s Andrejom Heingom, otrgnut od obitelji postaje krvoločnom zvjeri.