Zapis

Bio je to predmet čudnog oblika. Limena kutijica s nepravilno zaobljenim rubovima, s pravokutnim otvorom u sredini i malim objektivom na suprotnoj strani, veličine novčića. Trebali ste nježno uložiti komadić filma – pravoga filma – sa zubčićima i svim ostalim – u gornji dio, a potom ga je sićušni gumeni kotač zakačio i okretanjem odgovarajućeg gumba film se odmotavao, kvadrat po kvadrat. Za reći istinu, svaki kvadrat predstavljao je različit snimak, pa je cijela stvar više nalikovala predstavljanju dijapozitiva nego kućnom kinu, no ipak su kadrovi bili prekrasno otisnute fotografije iz glasovitih filmova: Chaplinovih, Bena Hura, Napoleona Abela Gancea…Ako ste bili bogati, mogli ste pohraniti tu malu cjelinu u neku vrstu laterne magice i projicirati je na vaš zid (ili platno, ako ste bili vrlo bogati). Ja sam se morao zadovoljiti najmanjom verzijom: pritiskao sam oko uz objektiv i gledao. Ta zaboravljena naprava zvala se Patheorama. Mogli ste je vidjeti na oglasu sa zlatnim slovima na crnoj pozadini i legendarnim Pathevim pijetlom što pjeva u izlazak sunca. Egoistički užitak što sam posve sam mogao gledati slike koje su se ticale neizmjernog kraljevstva Filmolandije vrlo brzo je dobio dijalektični nusproizvod: kada nisam mogao čak ni zamisliti da bih mogao imati nešto s procesom stvaranja filma (čija su temeljna načela još nisam shvaćao), nešto od samog filma bilo je unutar moga dohvata, komadići celuloida koji se nisu toliko razlikovali od fotografskih negativa vraćenih iz laboratorija. A zašto pak (natuknuo je moj dijalektični Jimmy Cricket) nisam bio u stanju stvoriti nešto slično? Sve što mi je bilo potrebno bio poluprozirni materijal i prave mjere. Tako sam, škarama, precrtavanjem papira i ljepilom, uspio dobiti pravu kopiju Patheorama vrpce. Onda sam, sličicu po sličicu, počeo crtati nekoliko poza moje mačke (koga bi drugog?) a među njih sam ubacivao titlove. Odjednom je moja mačka pripala istom svijetu kao i likovi iz Bena Hura i Napoleona. Prošao sam kroz zrcalo. Od svih mojih školskih prijatelja, Jonathan je uživao najveće poštovanje; bio je mehaničkoga uma i prilično inventivan; načinio je makete kina s pokretnim zastorima i treperavim svjetlima, te minijaturnim orkestrom koji je izranjao iz bezdana dok je s gramofona na ručno navijanje svirala pjesma Hail the Conquering Hero. Zato je razumljivo da je on bio prvi kojemu sam poželio pokazati svoju majstoriju. Bio sam prilično zadovljan rezultatom, i odvrtio sam pustolovine mačke Riri, koje sam predstavio kao “svoj film”. Jonathan me uspio otrijezniti: “Filmovi se trebaju micati, glupane", rekao je. “Nitko ne može raditi film s nepokretnim slikama.” Od tada je prošlo trideset godina. A onda sam snimio La Jetée.