Zapis

Glenn Miller 2000. ponajprije je dio jednog umjetničkog i filozofskog sustava u čijem je središtu već četiri desetljeća uvijek i iznova sam Tomislav Gotovac. Nije riječ samo o multimedijalnom i konceptualnom umjetniku koji jednako suvereno koristi fotografiju i film, performans i video, gestu i riječi. Gotovac je u svemu što radi najčešće vlastiti objekt i artefakt, a ponajprije vlastiti medij kojemu je jedina svrha – posve ogoliti stvarnost. Čak i kad za to ne koristi svoje prijeteći golemo, kostimirano ili posve ogoljeno, tijelo (kao performer ili cameo-glumac), stvarnost mu se najčešće nadaje u neprerađenim fizičkim sastavnicama i geometrijskim kategorijama. U filmu je treba tek fiksirati (Prijepodne jednog fauna, 1963), usmjeriti (Pravac, 1964), defokusirati (Plavi jahač, 1964), zaokružiti ili zavrtjeti (Kružnica, 1964. i Glenn Miller I., 1977) – odabranom metodom i vlastitim pogledom, a potom joj dopustiti da se ispuni nepredvidivim slučajnostima i postane vidljiva u drugom svjetlu. Nije zato čudno što svoje filmove, makar pripadaju korpusu avangardnog (strukturalnog) filma, Gotovac prije svega smatra čistim dokumentarcima. Glenn Miller 2000. u tom je smislu osobito radikalan ili radikalno dosljedan film s novom, meditativnom, dimenzijom. Deskripcija prostora horizontalnim i vertikalnim kruženjima kamere oko okretišta tramvaja u predvečerje, u samo jednom kadru, ne predstavlja samo prikaz sumornog i dosadnog urbanog lokaliteta u stvarnom vremenu. U srazu prizemnog i nadzemnog svijeta, što ga Gotovac moderira kružnim panoramama i izvrtanjem kamere, zbiljski prostor postaje gotovo metafizički prostor, a stvarno vrijeme metafizičko vrijeme. Zatečenom prizoru ne oduzima se i ne dodaje ništa što mu ne pripada, osim tragova procesa snimanja i otkrivalačkog pogleda osjetljiva promatrača, koji mu daje vlastiti okvir. (Diana Nenadić)