Zapis

Iz Pogovora Mihovila Pansinija Pogovor daje najnužnija razjašnjenja, ne želi biti dodatni članak o Vladimiru Peteku; ni na koji način ne zadire u rad Đorđa Janjatovića. Tekstovi za monografiju završeni su 1978. godine, s ispravnim stajalištem, koje se stalno potvrđuje, da ništa ne zatvara, da Petek i dalje ostaje otvoreno djelo. Tek će kasnije prosudbe pokazati vrijednost i značaj Petekova ukupnog stvaralaštva. Budući da se ni danas ne može sagledati cjelinu, objavljivanje ove monografije ima puno opravdanje i razlog. Zanimljiva je i zato što se javlja samo nekoliko godina poslije glavnog razdoblja antifilma i Geffa. Uvrštene kritike zaokružuje Janjatovićevu sliku o Peteku, a drugi bi je kritički osvrti zamutili i zagušili. Biografija i Filmografija osvježene su u posljednje vrijeme, što pruža prigodu da se vidi mjesto u Petekovu vremenu o kojemu govori Janjatovićev tekst. Monografija opisuje Peteka, zatim nešto manje Janjatovića, a čitatelja najviše vuče u podrum Kinokluba Zagreb. Oživljuje duh onog vremena. U tome joj je posebna vrijednost. Valja ukazati na dvije stvari. Jedna je, vremensko razdoblje od oko dvadeset godina povijesti Kinokluba Zagreb. Druga, da Đorđe Janjatović i Vladimir Petek predstavljaju uzorak razumijevanja u različitosti. Wittgenstein za jezik piše: “Na naš se jezik može gledati kao na neki stari grad: splet uličica i trgova, starih i novih kuća, i kuća s nadogradnjom iz različitih vremena; i sve to okruženo mnoštvom novih predgrađa s ravnim i pravilnim ulicama s jednakim kućama”. I film je jezik. Da, takvo je predgrađe Defense u Parizu ili Novi Zagreb u Zagrebu, ali mogu biti i favele Rio de Jeneira. Radije smo gradili kućerke, istina, drugo nismo ni mogli, kretali se među njima polugoli i ugodno se osjećali. Nije bilo urbanista. Znanje se skupljalo sa svih, obično neobičnih strana, najčešće izvanfilmskih, stvarao se osebujan pogled i stil, transponiralo se ideje s drugih područja, što je pridonosilo raznolikosti, ali prevladavala je materijalizacija nesvjesnoga. Od toga neki i danas osjećaju nostalgiju za probuđenom animom. Nedavno je predloženo da se u borbi protiv narkomanije izgradi dvadeset natkrivenih bazena. Voda čisti poput krsne vode. Kinoklub Zagreb nije čistio, nije ni socijalizirao (i još u socijalizmu), nego je bio utočište slobode, ili manje patetično, sklonište bjegunaca od građanskih obveza, obiteljskih, školskih, profesionalnih, društvenih i svih ostalih. Za ono doba ipak neka vrsta narkomanije. Kao u Idiotima (1998.) Larsa von Triera, svatko se mogao pitati jesam li dostatno “unutarnji idiot” i društveno nekoristan. U tom filmu povratak kući nije bio svečan poput dolaska razmetnoga sina, nego sličan ulasku u kavez ili klopku. Tek su se, ili samo su se, u podrumu osjećali svojima. Držim i dalje da najbolju sliku o tome daje film Ivana Lukasa Kap po kap do zdrave kose. Razumijevanju tog vremena pridonosi i ova monografija. Tekst Đorđa Janjatovića i njegov razgovor s Petekom pokazuje gotovo krajnju razliku među filmistima (tako kaže Jure Šonje) koji su u to vrijeme djelovali u Kinoklubu Zagreb. Može se tvrditi da se u klubu razvio poseban pogled na film, ali još lakše osporiti zajedničko stajalište. Nitko se ni u koga od klupskih drugova nije ugledao, nitko nekoga od svojih slijedio, nitko se s drugim slagao. Svaki je filmist bio osobnost za sebe, imao svoje stajalište i svoj način. Nisu između sebe imali uzora, niti je moglo biti sljedbenika, ali bi jedni bez drugih gubili na snazi i poticaju. Mnogo je potvrda tome. Kako Petek kaže činili su idealno zajedništvo. Ozračje, koje ih je zahvatilo, koje nisu potpuno sami stvarali, koje je dolazilo iz raznih izvora, ipak je pretežno bio iskonski izraz duše, koji su neki pojedinci, od filmista na primjer Branko Belan i Vatroslav Mimica, te nekoliko likovnjaka, prepoznali kao izvorni čin. Janjatović pita pjesničkim jezikom, nekad teško razumljivim, još težim za odgovor, a Petek odgovara sabrano, gravitacijski prizemljeno. Schopenhauer bi im rekao: “Ne morate stvar po sebi tražiti u kulama, u oblacima, nego u stvarima ovoga svijeta, dakle u stolu na kojem pišete, u stolcu ispod vaše poštovane stražnjice”. Za primjer može poslužiti film Sibil u kojemu Petek fiksacijom otkriva zakutke duše. Pružene su mu ljestve kojima može sa svog mjesta prema gore i prema dolje. Tek kamerom dobiva oči koje vide, traže i nalaze. Tek se s kamerom u rukama osjeća filmist. Premda, prateći razgovor, na čas bi moglo izgledati da se neće razumjeti, izvrsno se sporazumijevaju, jedan na drugoga pobudno djeluje, i na zadovoljstvo čitatelja. Ima netko tko traži da se Geff jače javno potvrdi i uđe u povijest hrvatske umjetnosti. Evo mu vrijedne građe za Babilonsku kulu. Neka se samo ne kaže da nije građena i možda čak bila završena. U Zagrebu, 18. siječnja 2001. Mihovil Pansini