Prolog
Ponedjeljak. Vrijeme ručka.
Ugodno popunjena želuca zatvaram oči nad sportskom stranicom novina. Smiraj…
Odjednom zazvoni telefon. (Poznato?!?)
Javim se.
"Kako je? Jesi li se odmorio?"
Zavaran brižnim pitanjima, gutam udicu i otvaram dušu.
"A da napišeš nešto o Reviji? Kako ti je bilo? Ipak si bio prvi put. Nešto malo… Može?"
Ne shvaćajući najbolje o čemu je riječ, pristajem.
Tu razgovor završava. A panika počinje.
Što napisati?
(Za sljedeći tekst teretiti V.Š. /33/ iz Zagreba)
Kako je bilo?
Jesen u našim krajevima, vrijeme berbe. Skupljaju se dozreli plodovi, gledaju, mjere, spremaju za zimu. Stoga i ne čudi što se ljudi ponašaju u skladu s prirodnim navadama pa s jeseni neobično pleme filmskih zanesenjaka vadi iz ormara (s kojih već dunje mirišu) plodove svoga rada ne bi li se vidjelo što ima? Kako je rodilo?
Ove godine to se dogodilo u Daruvaru. Skupila se u tom malom povijesnom gradiću sva sila ljudi s jednom namjerom. Na 33. reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza te naših domaćina, Pučkog otvorenog učilišta iz Daruvara i Daruvarskih Toplica, uz druženje pogledati radove koje je stručni žiri odabrao za prikazivanje u pet službenih projekcija. Vrlo je bitno shvatiti da pojmovi druženje i projekcije u ovom slučaju imaju jednaku težinu jer većina prijavljenih autora na Reviju kreće s istog stajališta. S one točke radosti stvaranja nečega, zbog čistog zadovoljstva rada na tome. Revija za razliku od tzv. ozbiljnih festivala ne nosi pritisak suparništva. Za mene, a vjerujem i za većinu autora, već samo uvrštavanje u program Revije je nagrada iznad očekivanja, a samim tim ne može postojati pritisak "kako će film proći" jer je već prošao – na Reviju! Kad pritiska nema, što vam drugo preostaje nego uživanje u druženju u dobrom duhu i filmovima koji vam se svide, ali o tome kasnije.
Okupiti na jednom mjestu djecu, srednjoškolce, profesore i studente s ljudima raznih zanimanja i da sve funkcionira nije baš jednostavno. Za to treba mnogo umijeća i prstohvat magije, koje su priređivači ove Revije u svakom slučaju imali. Od gospođe Vere, koja je u svakom trenutku imala rješenje za bilo koji problem (kao i obično), preko tehničke ekipe koja je obavila svoj posao besprijekorno, do daruvarskih domaćina, koji su nam boravak učinili više nego ugodnim. Činjenica da nam se smještaj nalazio deset minuta lagane šetnje kroz park do dvorane Pučkog učilišta, samo je dodatno otvorila mogućnost komentara o viđenim filmovima dok su dojmovi još bili svježi.
Po mom skromnom viđenju, ono po čemu će se pamtiti ovogodišnja Revija jesu programi filmova tri video-družine.
Na prvom mjestu filmovi Umjetničke akademije Split. Tri rada (sva tri nagrađena) svojim hermetičnim, urbanim prikazima života, izazivaju izniman doživljaj, koji nije uvijek ugodan, ali je više nego dojmljiv. To su filmovi poslije kojih o njima razmišljate, premda možda to i ne želite. Posebno o izvrsnom Dodiru Jelene Nazor. Njihov je svijet uglavnom crno-bijeli, iskrivljen i duboko intiman.
Nakon njih spomenuo bih društvo iz Zaprešića, dobitnika ovogodišnje medalje UNICA-e, koji su sudjelovali sa čak osam filmova u revijskim projekcijama. Oni putuju u sve vrste, od igranog preko animiranog do dokumentarnog filma. Teme njihovih filmova se kreću od opasnosti iz svemira do spavanja u školi i bez obzira na težinu teme svi nose u sebi trag duhovitosti.
Na kraju, tu je i program od osam filmova kinokluba Zagreb i Starih Fajtera (iako oni tvrde da SF znači nešto drugo), od kojih je čak pet nagrađeno diplomom ili nekom od nagrada. Definitivno jedan od najraznolikijih programa viđenih na Reviji.
Osim navedenih, tu su još i vrlo dobri filmovi Doma učenika Srednjih škola iz Bjelovara, Zauvijek moja Ljube Lasića, Ljilja Krune Heidlera i odličan animirani film Anomija Vjekoslava Živkovića.
Na Reviji su, osim službenog natjecateljskog programa, prikazani posebni programi češke selekcije s UNICA-e i Zagrebačke škole crtanog filma, te promocija CD-roma 9. hrvatske revije jednominutnih filmova Požega 2001. I promocija monografije Vladimir Petek Đorđa Janjatovića.
Kao što vidite, u tri dana dogodilo se mnogo toga, no vratimo se pitanjima s početka.
Kako je bilo? Odlično!
Šta ima? Filmova!
Kako je rodilo?
E za to morate pogledati Cuki.