Počelo je pomalo čudno i obrnuto od očekivanog: dite se
rodilo u Splitu, a ne u Blatu na Korčuli, kao svaki normalni
Kalogjera; i trebala se zvati Vinka. No, ispalo je drukčije.
Mama je išla pomagati rođacima, a bila je trudna i, kako
se pomoć otegnula, rodila je tamo gdje se zatekla. Nona je
htjela dati malenoj ime po svojoj rano umrloj kćeri, ali
kada bi je tako nazvala, mala je briznula u plač; onda
bi došao barba i stao malenu zvati Zjenica. Jer,
otac joj je tada bio u Zenici u vojsci, a Kalogjere su
tada Zenicu zvali Zjenica. Kao što su i Split zvali Spljet.
Pa je tako nesuđena Vinka postala Zjenica, a kao i svakomu
djetetu tepali su joj i skratili ime u Zena. I kad bi je
zvali Zjenica ili Zena, ona se smijala. Tako je barbina Zena
pobijedila noninu Vinku. I nije joj žao.
 |
| Zena Kalogjera |
Prosvjetarski je poziv bio veoma popularan u to vrijeme
pa je i Zena karijeru otpočela kao učiteljica, a završila
je mjestom direktorice osnovne škole. No, prije toga bila
je aktivna kao tzv. društveno-politički radnik, jer je
nakon Drugoga svjetskog rata bila najprije osobna tajnica
Mike Špiljka, voditeljica niza tečajeva i predavanja i
tajnica AFŽ-a za I. rajon (današnje područje Centra u Zagrebu).
Direktorsko mjesto čekalo ju je u osnovnoj školi u Dubravi,
koja se do njezina dolaska zvala I. osnovna škola, a ona
joj je dala ime Ivana Mažuranića, po sugestiji pjesnika
Dragutina Tadijanovića. Direktoricom je postala 1963, u
dobi od 48 godina, i bila je jedina žena među 24 direktora
osnovnih škola u Dubravi, Maksimiru i na Peščenici. Bila
je poznata kao osoba koja pomaže kolegama na svaki način,
a svoj pogled na stvari pokazivala je između ostaloga zahtjevima
da muški kolege dolaze na posao uredno obrijani, a žene
jednako uredno odjevene, uvijek naglašavajući da su učitelji
stalno, svakoga dana, na ocjeni učenika i da si ne smiju
dopustiti opuštanja kojima si narušavaju ugled.
Postavši direktoricom škole u Dubravi i ne znajući je
uplovila u vode amaterskoga dječjeg filmskog stvaralaštva.
Na školi je radio nastavnik tehničkog odgoja Antun Geber,
pa je Zena začas shvatila kako ta i druge organizirane
učeničke skupine i djelatnosti vrše među ostalim i temeljnu
funkciju odvraćanja djece s ulice i pružanja sadržaja koji
ih mogu zainteresirati i uputiti korisnom društvenom radu.
Zena Kalogjera odmah je shvatila dvije stvari: da djecu
zanima bavljenje amaterskim filmskim stvaralaštvom i da
je tu riječ o nečemu što će se tek tridesetak godina poslije
nazivati polivalentnim pristupom. Aktivno se uključila
u rad svih učeničkih skupina, a posebno filmske, i povezala
nastavnike hrvatskog jezika, muzičke i likovne kulture,
tehničkog odgoja, kako bi zajedno i koordinirano radili
na poticanju djece koja se žele baviti filmom.
Iako sama
nije nikada snimila ni jedan film, Zena Kalogjera otkrila
je u sebi sposobnost organiziranja drugih, onih koji će
aktivno raditi na proizvodnji neprofesionalnih dječjih
filmova. Dvadesetak i više godina bavila se organiziranjem
i povezivanjem ljudi, slala svoje nastavnike na seminare
i revije (i sama je bila sudionica dječjih revija amaterskog
filma, od prve pa godinama nadalje), tražeći uvijek od
njih da nakon obavljena posla prezentiraju drugima i na
njih prenesu stečena znanja i iskustva.
Radeći tako iz drugoga plana, Zena Kalogjera bitno je
utjecala na formiranje niza istaknutih stvaralaca dječjeg
amaterskog filma, a posebno valja istaknuti njezinu ulogu
u širenju ideje i koncepta dječjih filmskih klubova i na
druge osnovne škole u Zagrebu i Hrvatskoj. Ne čudi stoga
da je godinama bila članica raznih odbora i komisija pri
Kinosavezu Hrvatske (današnjem Hrvatskom filmskom savezu)
te da je jednoga ljeta čak operativno zamjenjivala tajnicu
HFS-a Veru Robić, sudjelujući na smotrama, manifestacijama,
revijama, ali i pripremnim sastancima, dogovorima i raspravama
koje stoje u pozadini uspješnih projekata, a često i neopravdano
ostaju u sjeni.
Zanimala ju je organizacija, povezivanje ljudi, briga
o djeci (koju sama nije imala, pa se tim više bavila braćom
i sestrama, nećacima i rođacima, učenicima i djecom svojih
prijatelja) i iznalaženje najkraćih i najefikasnijih putova
do zadovoljavanja njihovih želja i potreba.
Na Korčuli je mnogo obitelji koje nose ista prezimena, a
razlikuju se po nadimcima. Obitelj Zene Kalogjera nosi nadimak
Zlatar, a u srcima i sjećanjima mnogih ona će zauvijek ostati
kao Zena Zlatarica.