Početni razvoj filma u neovisnoj Hrvatskoj
bio je apsolutno određen ratom, agresijom na Hrvatsku 1991.
U ratnim okolnostima, kao i u ne baš uspješnim nastojanjima
oko privatizacije kinematografije, proizvodnja se smanjila.
Ratna nestašica nije toliko tangirala jeftiniju elektroničku
produkciju dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, ali
je igrani film na trenutke i vegetirao u uvjetima ratne
oskudice. Ipak, zahvaljujući subvencijama Ministarstva
kulture i suradnji s televizijom već oko 1995. proizvodnja
se počela vraćati u normalu; štoviše, u novije vrijeme
ona u igranom filmu brojem (barem sedam igranih filmova
godišnje) premašuje predratnu produkciju. Istodobno, stjecanje
neovisnosti i rat utjecali su i na tematsku orijentaciju
hrvatskoga filma. Naime, početkom devedesetih prevladavaju
dvije teme. U rekapitulacijskim filmovima iz nekad nedopustive
kritičke vizure prikazuje utjecaj političkih prilika na
život puka u razdoblju prije, tiekom i nakon Drugoga svjetskog
rata do pada komunizma, dok drugi, umjetničkim dostignućima
nešto inferiorniji tematski krug, predstavljaju djela u
kojima se prikazuju ratna zbivanja, s pretežitim naglaskom
na žrtvama agresije.
 |
| Što je muškarac bez brkova?, Hrvoje
Hribar |
Učestalost tih tema počinje se smanjivati od kraja 1990-ih.
Tada se počinje razvijati kritičkiji odnos prema događajima
u vremenu rata, a tematski naglasak apsolutno prelazi na
suvremnu socijalnopsihološku tematiku, a počinje se razvijati
i interes za komediju, koja iznimno privlači hrvatsku publiku
— što je sveukupno važna komponenta u nastojanjima da se
stvori djelomična protuteža komercijalnoj nadmoćnosti uvezenih
američkih filmova. Također, u novije vrijeme pored filmova
klasične dramaturgije sve su učestaliji oni koji korespondiraju
s filmskim modernizmom i postmodernizmom. Napokon, filmskim
se veteranima (Ante Babaja, Zvonimir Berković, Antun Vrdoljak,
Krsto Papić, Zoran Tadić, Tomislav Radić, Branko Ivanda,
Petar Krelja, Bruno Gamulin, Rajko Grlić i dr.) pridružuje
novi i sve uspješniji naraštaj mladih sineasta, onih koji
su studirali režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu
(Branko Schmidt, Zrinko Ogresta, Lukas Nola, Snježana Tribuson,
Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Dalibor Matanić, Neven Hitrec,
Goran Rušinović, Ivan Salaj, Ognjen Sviličić, Antun Arsen
Ostojić i dr.), a od kojih su neki nagrađivani na uglednim
festivalima u Berlinu i Karlovim Varima. Takav razvoj postupno
je uzrokovao povećanje simpatija prema domaćim filmskim
proizvodima dosad uglavnom nenaklonjene hrvatske filmske
kritike, a i domaće publike. Neosporno, jedno i drugo vratili
su optimizam u redove hrvatskih filmaša.
* Tekstovi Ante Peterlića, Hrvoja Turkovića
i Diana Nenadić, s dopuštenjem organizatora, pretisnuti
su iz kataloga manifestacije »Hrvatski film u Beču«.