Zapis

Slavica Kovač Kada sam 30. kolovoza 1999. otišla u Šibenik u Školu medijske kulture, nisam ni slutila da će to biti prekretnica u mom dotadašnjem radu s učenicima u izvannastavnim aktivnostima. Uronivši u čari i mogućnosti filma, najprije u videoradionici za dokumentarni film prof. Krešimira Mikića, pa 2001. u Trakošćanu uz velikog umjetnika Petra Krelju, virus zvan dokumentarni film nepovratnno je ušao u moj život. Još u Šibeniku rodila se ideja da u svojoj školi osnujem filmsku skupinu, no osim dobre volje drugo nisam imala. U razgovoru Vera Robić-Škarica nudi mi pomoć: u vrijeme odmora za učenike Hrvatski filmski savez organizirat će videoradionicu za učenike naše škole. Od ideje do realizacije proteklo je, ni manje ni više, nego tri godine. Kada sam izgubila svaku nadu, upornošću i blagonaklonošću Vere Robić-Škarica, koja nam daruje radionicu, 2. travnja 2002. u našu školu stiže Vedran Šamanović, snimatelj i redatelj koji je u četiri i pol dana uspio djecu uvući u svijet filma. Sa sobom donosi svu tehniku: kameru, stativ, monitor, mikrofon – vlasništvo Kino kluba Zagreb. I dok su se ostali učenici odmarali od školskih obveza, skupina od sedam učenika hrabro ulazi u pustolovinu filma. Prvi dan uči se teorija: što je kadar, filmska rampa, tekst u offu, ponavljaju se filmska izražajna sredstva... Ideja što ćemo snimati smišljena je prije početka radionice - snimit ćemo kratki dokumentarni film o zadarskim barkajolima. Predvečer odlazimo na rivu, gdje zatječemo barbu Karla Sindičića. Rado pristaje na suradnju. Sutradan počinje snimanje. Mario i Marino nevjerojatnom brzinom svladavaju kameru i prvi se kadrovi snimaju. Ni ostali članovi ekipe ne miruju. Andrijana piše skript, Jelena smišlja pitanja za off, Maja snima ton, a Antonija i Petra sve nadziru - one su redateljice. I dok su zijevali slušajući teoriju (tko još voli teoriju?), sada njihovoj radosti i angažiranosti nema kraja. Kad nešto zapne tu je Vedran. Blag i nasmijan, osvojio je učenike i sve komunikacijske barijere prevladane su na samom početku. Marljivo se radi do kasno jer čekamo onaj famozni zadarski zalazak sunca. Idući dan snimamo preostale kadrove. No nebo nam nije naklonjeno. Bura i kiša uvlače nam se u kosti, no mora se raditi i u ovakvim uvjetima. Snimaju nas novinari Zadarskog lista, HRT snima prilog o našoj radionici za emisiju Dobro jutro, Hrvatska; a našao se tu i Mladen Kušec sa svojom Bijelom vranom. Minute slave gode, no treba raditi dalje. Barba Karlo izvrsno surađuje. Snimamo i na moru iz druge barke. Moramo snimiti što više kadrova. Umorni i išibani vjetrom, završavamo još jedan filmski dan. Ujutro u školu dolazi naš barkajol na snimanje offova. Budući da ga novinari stalno opsjedaju, odličan je sugovornik, a k tomu još i zaljubljenik u svoj posao pa s ljubavlju priča o sebi i barci. Nakon stanke za ručak snimamo panoramske kadrove najkraće morske pruge na svijetu i detalje. Odlazimo u školu pregledati snimljenu građu. Zadovoljni smo. Naša priča poprima oblik zaokružene cjeline. Naravno, to treba proslaviti. Mladi filmaši Vedrana i mene pozivaju u Šime na pizzu. U ugodnoj atmosferi, uz smijeh i veselje prepričavaju se zgode sa snimanja. Već je subota, posljednji dan radionice. Najprije čitamo članak o nama u zadarskom listu. Ugodno je na licima djece neprestano gledati smiješak i radost. To je škola kakvu oni žele! Dogovaramo se tko će u Zagreb na montažu. Odluka pada na Maju, Antoniju i Andrijanu. Kiša nas prati i u Zagrebu, no ne može nam pokvariti veselje. Još dva dana i naš film bit će gotov. Montaži nas poučava gospodin Željko. Nije to nimalo lak posao: od dva sata snimljena materijala treba odabrati kadrove za samo 5-6 minuta filma. Mučimo se i slažemo, nailazimo na probleme jer smo snimali i po kiši i po suncu pa kadrove teško usklađujemo. Još je teže odabrati zvukove, jer smo pričali za vrijeme snimanja, a kamera je sve to precizno zabilježila. To nam je pouka za ubuduće. Ne kaže se uzalud: Tišina, snima se! Dva dana montiramo u Hrvatskom filmskom savezu, a treći dan Vedran nas odvodi u Kino klub Zagreb, gdje nas Staša upoznaje s računalnom montažom. Djeca su oduševljena. Barkajol je gotov. i dok u suton autobusom jurimo prema Dalmaciji, prisjećamo se riječi barbe Karla: "Umra bi od tuge, kad bi me netko odvojija od mora." Dojmovi polaznika: Marino Matulina: Mislio sam da znam snimati jer imam svoju kameru, ali tek sad znam kako se to radi pravilno. Mario Brekalo: Kad odrastem, mogao bih biti snimatelj. Antonija Pavičić: Ovo su mi najljepši praznici u životu! Maja Bučić: Voljela bih da nastavimo s radom. Obećajte nam da će škola nabaviti opremu i da ćemo i dalje snimati. Petra Božajić: Slučajno sam se uključila i sad sam oduševljena. Andrijana Gulin: Film više neću gledati istim očima. Jelena Jelavić: Zar filmaši uvijek rade po cijeli dan i po svakakvom vremenu?!