Dok se stišavala buka oko predstavljanja
hrvatske kinematografije i nastupa hrvatskih promotora
na uglednom festivalu u Cannesu, glavni grad Austrije,
u organizaciji Centra za nove inicijative, Centra za ravnopravnost
spolova i Gradišćanskohrvatskog centra, ugošćavao je hrvatski
film u dvorani Filmcasina, u okviru tjedna hrvatskoga filma.
Manifestaciju pod pokroviteljstvom bečkog i zagrebačkog
gradonačelnika, Micheala Häupla i Milana Bandića, otvorio
je 25. svibnja ovogodišnji miljenik hrvatske publike, cjelovečernji
igrani film Što je muškarac bez brkova, uz prisutnost
redatelja Hrvoja Hribara. Za razliku od sličnih predstavljanja
hrvatskoga filma u svijetu, koja se redovito usmjeravaju
na cjelovečernji igrani film, bečki program ponudio je
širu panoramu novije hrvatske kinematografije, koja je
obuhvatila i dokumentarni, animirani i eksperimentalni
film te video.
 |
Prema izboru prof. dr. Ante Peterlića, u dvorani Filmcasina
prikazano je još osam cjelovečernjih igranih filmova, koji
su proteklih nekoliko godina privlačili pozornost festivalskih
izbornika i žirija diljem svijeta te hrvatske kritike i
publike: Tri
muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson (1998), Maršal Vinka
Brešana (2000), Nebo, sateliti Lukasa Nole (2000), Fine
mrtve djevojke Dalibora Matanića (2002), Tu Zrinka
Ogreste (2003), Konjanik Branka Ivande (2003), Duga
mračna noćAntuna Vrdoljaka (2004), Ta divna splitska
noćArsena Antuna Ostojića (2004) i Što je Iva snimila
21. listopada 2003? Tomislava Radića (2005).
Hrvoje Turković birao je hrvatske dokumentarce, koji
su prikazani u Gradišćanskohrvatskom centru: Dvoboj Zrinke
Matijević Veličan (1999), Bil jedon Hrvoja Hribara
(2003), Bunarman Branka
Ištvančića (2003), Uvozne vrane Gorana Devića (2004), Sve
o Evi Silvestra Kolbasa (2004), La strada Damira
Čučića (2004), Ženski izbor (2004) i Polusestra Ljiljane
Šišmanović (2005) i Kuća od pijeska Hrvoja Mabića
i Nikole Ivande (2005), te cjelovečernje Sretno dijete Igora
Mirkovića (2003) i Kad Miki kaže da se boji Ines
Pletikos (2005).
Novu hrvatsku animaciju, također prema izboru Hrvoja Turkovića,
predstavljali su: Goran Trbuljak (Svaki je dan za sebe
zajedno nikada, 2002. i Duplex, 2005), Darko
Bakliža (Spoj, 2005), Danijel Šuljić (Film s djevojčicom, 2000),
Simon Bogojević-Narath (Plasticat, 2003), Davor
Međurečan i Mirko Meštrović (Ciganjska, 2004), Ana
Šerić, Draško Ivezić i Magdalena Lupi (Mittwoch, 2003)
i Nicole Hewitt (In-dividu, 1998).
Napokon, dva programa eksperimentanoga filma i videa
predstavila su djela Tomislava Gotovca (Tomislav Gotovac, 1996),
Ivana Ladislava Galete (Endart, 2000), Dalibora
Martinisa (Parken Verboten, 2002), Zdravka Mustaća
(Sinaj,
2003), Ivana Faktora (Das Lied ist Aus, 2002), Vladislava
Kneževića (Re-located, 2005), Davora Mezaka (Umivaonik,
1996-2002), Vlaste Žanić (Ukidanje jabuke, 2005),
Vlatke Horvat (Restless, 2002), Kristine Leko (Her
25802nd Day, 2001), Lale Raščić (17 katova,
2002), Ane Hušman (Daily Progress, 2002), Marije
Prusine (Uterus, 2003) i Rade Šešić (In Whitest Solitude,
2002). Program je sastavila Diana Nenadić.
U Gradišćanskohrvatskom centru tijekom održavanja retrospektive
bila je postavljena izložba hrvatskoga filmskog plakata,
29. svibnja koncert je održala hrvatska glazbenica Tamara
Obrovac, a selektori i koordinator programa Ivan Paić govorili
su o prilikama u hrvatskoj kinematografiji i novoj filmskoj
produkciji na prigodnoj tribini priređenoj 30. svibnja u
centru gradišćanskih Hrvata.