KINOREPERTOAR

TIGAR I SNIJEG

(La Tigre e la neve, Roberto Benigni, 2005)

La Tigre e la neve, Italija, 2005 — pr. Melampo Cinematografica, Nicoletta Braschi; izvr.pr. Elda Ferri, Ridha Turki — sc. Roberto Benigni, Vincenzo Cerami; r. ROBERTO BENIGNI; d.f. Fabio Cianchetti; mt. Massimo Fiocchi — gl. Nicola Piovani; sgf. Maurizio Sabatini; kgf. Louise Stjernsward — ul. Roberto Benigni, Jean Reno, Nicoletta Braschi, Tom Waits, Emilia Fox, Gianfranco Varetto, Giuseppe Battiston, Lucia Poli — 110 min — distr. Discovery

Neki talijanski kritičar rekao je da je politička svakodnevica u njegovoj zemlji sama po sebi toliko komična i ekscesna da joj komičari nisu potrebni. Doduše, njegova izjava mogla bi se primijeniti i u širim europskim okvirima. Dok je satirična oštrica holivudskog mainstreama barem donekle zarezala američku politiku u Iraku (Tri kralja, American Dreamz), europska satira je na tom području zakazala. Premda je Europa itekako zakrvavila ruke u američkom ”ratu protiv terorizma”, nijedan europski filmašmainstream provenijencije nije na to reagirao, većse svi ponašaju nekako dezorijentirano, kao da ih se taj rat ne tiče. Za razliku od Hollywooda čija se geoekonomska dimenzija zrcali ne samo u satiri, veći u čitavu nizu krajnje simptomatičnih ”ozbiljnih” filmova s mainstream predznakom, od Brižnog vrtlara i Syriane do Münchena, Gospodara rata i Jarheada. No, njihova je zadaća jako pedagoška.

Dakako, to jošuvijek ne znači da je europski film imun na politički angažiranu satiru. Ona je bila i ostala najglasnija u Italiji. No, za razliku od ”predizbornih” filmova Sabine Guzzanti (Viva Zapatero!) i Nannija Morettija (Il caimano), koji potkazuju i pokazuju teror pod Berlusconijevom neokapitalističkom čizmom, satira Roberta Benignija više nikog previše ne ujeda. Njegov recentni opus bio je i ostao vječno traganje za jednom te istom ženom, voljenom Nicolettom Braschi, a njihova se stabilna i postojana veza paralelno odvija ispred i iza ekrana, nešto poput one na relaciji Tracey-Hepburn. On ju na velikom platnu slijedi većdvadesetak godina, pa je Braschi postala neka vrsta njegova arhetipa, gotovo nematerijalna u svojoj eteričnoj pojavnosti. Njegova ljubav prema Vittoriji/Nicoletti sada je tako snažna, da poništava sve ostalo. Sve osim poezije.

No, ono što holivudsku koncepciju dezorijentiranog svijeta povezuje s Benignijem, svodi se na njihove uporne pokušaje spašavanja obitelji i njenih vrijednosti, čak i onda kad nam se čini da se više nema što spašavati. Jer, koliko god su u igri američki i europski globalni interesi, upravo je obitelj ta koju se mora ojačati ili nanovo izgraditi kad njena sigurnost postane upitna. Tako će Spielberg u Münchenu perverzno orkestrirati rađanje djeteta s akcijom njegova oca koji tu obitelj pokušava zaštititi. U Syriani Matt Damon napušta ženu i dijete, ali i pogreb drugog djeteta, kako bi pomogao progresivnom arapskom princu da u svojoj zemlji izgradi demokraciju bez američkog tutorstva. A u Tigru i snijegu Benigni je spreman potegnuti čak do Iraka kako bi spasio voljenu ženu i probudio je iz sna/kome, što podrazumijeva i gotovo nemoguću misiju traganja za lijekovima u ratom razorenom Bagdadu. No, Benigni je bio i ostao veliki sanjar talijanskog filma. Zato Tigar i snijeg otvara san (pravoslavni obred Attilijeva vjenčanja uz pratnju Toma Waitsa koji izvodi prekrasnu pjesmu You Can Never Hold Back Spring, s kojim je dijelio ćeliju u Jarmuschovu Pod udarom zakona), ali ga na neki način i zatvara. Jer, za razliku od uvodnog prizora Kusturičina Undergrounda sa životinjama odbjeglim iz ZOO-a tijekom bombardiranja Beograda, Benignijevo finale s odbjeglim tigrom i zebrom nije povezano s ratnom histerijom, većje krajnje onirično. Isto tako, nezgrapni i prenagli narativni i motivacijski prijelazi iz talijanskog u irački dio priče mogu se opravdati samo ako ih tretiramo kao halucinantni dio nekakva sna, pogotovu kad su odnosi ključnih likova više onirično zbunjujući nego realni, koliko god Benigni pokušava čvrsto stajati na nogama, čak i kad poskakuje po minskom polju. A i lik iračkog pjesnika Fuada koji će na sve nepravde ovog svijeta odgovoriti samoubojstvom, posve je promašen.

No, u ozračju talijanske satire, Morettijev Kajman i Benignijev Tigar i snijeg dva su suprotna pola talijanske satire, premda ih naizgled združuje metaforika njihovih ”zooloških” naziva. Tamo gdje je Morettijev komad funkcionirao kao žestoka predizborna misija rušenja Berlusconijeva režima, dok je Sabini Guzzanti većtoliko prekipjelo da poziva na boljševičku revoluciju, Benigni u zanosu promatra ljepotu bagdadskog neba obasuta zvijezdama, zaboravljajući da oko njega padaju bombe, rukovodeći se maksimom Massima Troisija da poezija nije za one koji je pišu, nego za one koji je koriste. I premda između Troisija-pjesnika i Benignija-pjesnika postoje razlike, Tigar i snijeg proizvodi slični učinak kao i Troisijev oproštajni film o ljubavi, životu i smrti (šifra: Poštar). Samo što je Troisi svoju posljednju ljubavnu poruku adresiranu svijetu i filmu recitirao na trgu, ljut na sve nepravde ovog svijeta, dok Benigni ostaje izoliran u svom vrtu sa ženom i kćerima.

Ali sav taj ludi svijet rata, njegove nepravde, beznađa i boli, nekako su preveliki za Benignijevo klaunovsko odijelo. Kao da je Tigar i snijeg autorov definitivni oproštaj s komedijom, kad satiričar postaje svjestan da živi u ružnom svijetu u kojem je sve teže smijati se. Jer, koliko god Benigni ne zazire od prepoznatljiva humora u onim nezaboravnim sekvencama u kojima pokušava združiti geg Billyja Wildera (osvajanje Vittorije i otkrivanje ”oružja za masovno uništenje”), san Federica Fellinija (onirično ukazanje Montalea, Borgesa, Ungarettija i Yourcenar), ali i burlesku Charlieja Chaplina (obračun s neposlušnim devama i američkom cestovnom blokadom), mizanscena mu nikad nije bila jača strana. U svojim lančanim gegovima, on je bio i ostao vječni cirkusant, čak i onda kad mu se deve ne ukazuju samo u pravom cirkusu gdje je odveo kćeri, nego i u onom ratnom. Ono što su za Chaplina bile neizostavne preširoke hlače i polucilindar, to je za Benignija neizostavna bijela majica uvučena u preširoke bokserice, u kojima se doima poput nekog retarda u bijegu iz umobolnice, spremnog na okršaj s klokanom. A naročiti senzibilitet pokazuje prema libanonskom filmu, koji je prvi počeo koristiti pjesnike kao glavne protagoniste (slučaj Marouna Bagdadija).

Ali Benignijeva satirična oštrica nekako je otupjela. Premda ime njegova junaka aludira na uglednog ljevičarskog pjesnika Attilija Bertoluccija, oca poznatijeg Bernarda, Benigni više nikog ne vrijeđa. Dakako, njegova energija ravna je kondiciji olimpijskog šampiona. Čak i kad nam se učini da će konačno predahnuti uz Vittorijin bolnički ležaj, pokretna stolica na kojoj je sjedio neočekivano se spušta u naglom prasku. A njegovo predavanje studentima nimalo se u ne razlikuje od komičarevih stand-up ludorija iz subotnjih emisija na talijanskoj TV, samo što će politiku sada zamijeniti poezijom. U bujici riječi koje izgovara, njegov je senzibilitet puno bliži onom dok je čitao Danteovu Božanstvenu komediju, nego dok je 1970-ih u ozračju off-teatra u rimskoj četvrti Trastevere odašiljao cinične poruke tadašnjem čelniku komunističke partije (Berlinguer, ti voglio bene), kad je u satiričnim monolozima tako majstorski znao združiti lakrdiju, geg, improvizaciju i pokrete poludjela clowna u autohtono stilsko jedinstvo. No, iz današnje perspektive, onaj nezaboravni desetominutni monolog o Posljednjem sudu kojeg je oslikavajući Sikstinsku kapelu izgovarao u Pap’occhiu, filmu iz davne 1980. koji je dugo bio bunkeriran, doimaju se u svojim porukama puno aktualnije nego sve što je snimio u posljednjih nekoliko godina. Zato se u Tigru i snijegu, koliko god on bio furiozan poput tigra i mekan poput snijega, siromaštvo i praznina imaginarija pokušavati zamijeniti Smislom. Čak ni snijeg nije onaj pravi, nego ga zamjenjuje proljetni pelud koji leprša nad Rimom i nad ljubavlju, kako to većbiva u poeziji.

Ipak, Benigni ostaje Benigni. U dobru i u zlu. Premda mi se čini da jošuvijek nije svjestan da je upravo on glavni akter sna kojeg sanja, ali i sam san. Jer, za Benignija život i dalje ostaje lijep. A Irak kao da se događa nekom drugom. Možda se ratovi doista vode zato jer je svijet započeo bez ljudi, i bez ljudi će završiti. No, veliki optimist Benigni kao da u to ne vjeruje. Kako bi to pjesnik lijepo rekao: ”Topo, ci vediamo dopo”.

Dragan Rubeša