KINOREPERTOAR

MALA MISS AMERIKE

(Little Miss Sunshine, Jonathan Dayton i Valerie Faris, 2006)

Jesu li Hooverovi iz filma Mala miss Amerike doista disfunkcionalna obitelj? Ako jesu, kakve su to funkcionalne obitelji? I koje su njihove funkcije? Pretpostavimo da su funkcionalne obitelji one koje svojim članovima omogućuju osjećaj ljubavi, privrženosti i zajedništva. To su i obitelji čiji se pripadnici međusobno podupiru i bore jedno za drugoga. Kada treba, stat će svi uz jednoga i žrtvovati vlastite interese za dobrobit voljene osobe. Kada zatreba, suprotstavit će se hladnoj birokraciji i svom nesretnom članu omogućiti dostojanstvo i za života i u smrti. Kada pak netko od njihovih doživi nepravdu i odbacivanje, neće oklijevati da ga zaštite makar ih privodila policija. I na kraju ostat će zajedno svjesni da su pojedinačno daleko od savršenstva, ali zato zajedno puno bliži tom savršenstvu u odnosu na hipokriziju koja ih u izobilju okružuje. Tako funkcioniraju "funkcionalne" obitelji. Disfunkcionalne slijedom definicije i ne funkcioniraju. A Hooverovi funkcioniraju za primjer.

Zato je i tekst o Maloj miss Amerike nefunkcionalno započeti sad većuvriježenom rečenicom "To je priča o jednoj disfunkcionalnoj obitelji". Srećom, nije. To je priča o jednoj itekako funkcionalnoj obitelji i jednom itekako funkcionalnom filmu. S jedne strane iskrenom, a s druge pametno osmišljenom i realiziranom. Prvo je pomoglo u privlačenju publike, a drugo u nizanju veoma dobrih kritika i strukovnih nagrada. I jošse jednom pokazalo ključnim biti drukčiji. U ne osobito produktivnoj godini američke kinematografije, humorna drama redateljsko-bračnog para Johathana Daytona i Valerie Faris odskočila je svojom svježinom i gotovo djetinjom zaigranošću. Možda zbog središnjeg lika filma, možda zbog činjenice da su i redatelji i scenarist Michael Arndt debitanti, a možda i zbog olakšanja što je film nakon pet godina probijanja kroz produkcijske zavrzlame napokon snimljen. Mala miss Amerike doživjela je stoga satisfakciju na Sundance Film Festivalu 2006. kada je dobila prve sjajne kritike i postala vrućproizvod u rukama potencijalnih kinodistributera.

Došavši u američka kina, film je prva dva tjedna prikazivanja po dvorani ostvarivao rekordnu gledanost. Usmena predaja učinila je svoje te je prvijenac autorskog dvojca postao oskarovski favorit iz sjene. To mu je dodatno pomoglo među kinopublikom u ostatku svijeta, ali je jasno da mu ništa ne bi pomoglo da je u pitanju jošjedan derivat izlizanih priča o spomenutim disfunkcionalnim obiteljima. Ako je nešto neobično, to ne znači da je u korelaciji s neuspješnim. Hooverovi su pojedinačno uistinu pomaknuti i ne događaju im se uobičajene stvari (no, zar je moguće zaviriti u bašsve dnevne i spavaće sobe da bi se definirao uobičajeni prosjek?). Međutim, ovo je priča o njima kao obitelji i ta je priča šarmantan, duhovit i nježan portret jedne zajednice ljudi koja ima međusobno štošta dobrog i reći i učiniti.

Nastao u nezavisnom odvojku američke kinematografije, film potvrđuje i to da je danas malo što, što je indie, neambiciozno producirano. Uostalom, oko osam milijuna dolara uloženih u film izgledaju kao pomno isplanirana investicija koja se isplatila većpri projekciji na Sundanceu; godinu dana kasnije Mala miss Amerike zaradila je u svjetskoj kinodistribuciji stotinjak milijuna dolara i dobila četiri nominacije za Oscara, uključujući i onu za najbolji film. Evo jošjednog primjera američkog sna; puno prije negoli primjera disfunkcionalne obitelji. Kada se Hooverovi u uvodnoj sceni počnu redati za stolom, nema nikakve sumnje da je film djelo promišljenog koncepta i iskusnih autora. Pritom se ne misli na iskustvo kada je riječ o dugometražnim projektima, nego na iskustvo realizacije zanimljivih ideja, njihova scenskog ekvivalenta i zaokruživanja cjeline neovisno trajala ona nekoliko ili stotinjak minuta.

Što se tiče stotinjak minuta, Jonathan Dayton i Valerie Faris pravi su početnici. Što se tiče nekoliko minuta, pravi su veterani. Započevši karijere redatelja glazbenih spotova i reklamnih filmova, bračni je par stekao reputaciju inovativnih autora koje nisu mimoišle ni nagrade. Tako je njihov spot za pjesmu Tonight, Tonight skupine The Smashing Pumpkins dobio šest MTV-evih nagrada, a priznanja su zavrijedili i videospotovi Californication skupine Red Hot Chili Peppers i Freak On A Leash skupine Korn. Među glazbenicima za koje su radili nalaze se i R.E.M., Ringo Starr, The Ramones, Oasis i Britney Spears, dok je popis tvrtki za koje su snimali reklame, također zapažene, znatno duži. Nema sumnje da samo neki redatelji ovako kratkih formi uspiju realizirati podjednako uspjele dugometražne filmove. Jonathan Dayton i Valerie Faris nisu napravili grešku jednog dijela svojih kolega koji su logiku videospotova prebacili na dugi metar te proizveli repetitivne i zamorne kadrove u kojima je prazni stil poražen od jošpraznije priče. Da gledatelju nije poznato tko u režijskom smislu stoji iza Male miss Amerike, prva asocijacija sigurno ne bi bili autori glazbenih spotova. Čak je i glazbena podloga skladatelja Mychaela Danne uz izvođenje skupine DeVotchka decentna. Poneki smireni kadar, smirena montaža, pregledna mizanscena te uporaba čistih i žarkih valera koji naglašavaju proklamiranu toplinu, djeluju funkcionalno. Jer ovdje su na prvom mjestu likovi i njihova interakcija, a ne akcija čiji su oni slučajni protagonisti. Ukratko, slika se ne grči, nego zrači. Zato je Mala miss Amerike film koji svoj uspjeh najviše duguje izvrsnoj karakterizaciji i jednako takvom glumačkom ansamblu.

Film ima ono nešto, a to je nastup jedanaestogodišnje Abigail Breslin u ulozi nesuđene male miss Amerike, zapravo Little Miss Sunshine, kako se izvorno zove izbor ljepote u filmu i sam film. Mlada američka glumica nema tipičnu wunderkind ulogu kakve su, recimo, proslavile Tatum O’Neal u Mjesecu od papira ili Mary Badham u Ubiti pticu rugalicu. Njezina je Olive simpatična djevojčica iz susjedstva koja se gotovo i ne razlikuje od svojih vršnjakinja. Osim po velikoj želji da nastupi na natjecanju ljepote. A i to je, valjda, često sanjarenje u njezinoj dobnoj skupini. Usto, Olive nosi naočale i čini se da nije osobito talentirana te nije jasno kako će se probiti u artificijelnom svijetu starmalih ljepotica koje su prije karikature ambicija svojih roditelja negoli divljenja vrijedna djeca. Upravo od Olivine običnosti film kreće kako bi pokazao — rafinirano i bez ikakvog dociranja — da je ljepota ono što u nama i na nama vide oni koje volimo. Sve je ostalo nametnuta konvencija. Tko je ispunjava na najdosljedniji način, pobijedit će na izboru. No, pitanje je ostaje li pobjednik i trenutak duže od gašenja reflektora. Kada Olive, i sama poljuljana u ono što vjeruje cijeli svoj život, upita svog djeda je li lijepa, dobiva jedini mogući odgovor. Jer odgovor određuje čovjek koji je istinski voli.

Generacijski na suprotnoj strani, ali duhom veoma blizak, Olivin je djed Edwin. Njihov odnos i dijalozi u filmu kralježnica su unutarobiteljske dinamike i zato ne čudi da je uz Abigail Breslin najviše pozornosti i pohvala dobio djedov tumač Alan Arkin. Veteran američkog glumišta koji je većsvojim debijem u filmu Rusi dolaze zavrijedio nominaciju za Oscara (druga mu je pripala za film Srce je usamljeni lovac), na ovogodišnjoj je dodjeli nagrada Američke filmske akademije zasluženo trijumfirao u kategoriji najbolje sporedne muške uloge. Da je isto uspjelo i Abigail Breslin u njezinoj kategoriji, moglo bi se ustvrditi da članovi Akademije ovog puta barem u jednom segmentu filmskog stvaralaštva nisu napravili kompromis. Za Abigail ima jošvremena, ali je zato njezin višestruko stariji i iskusniji kolega i na ovaj način potvrdio svoj uspjeh. Alan Arkin u filmu je upravo maestralan u svom spoju jezičavosti, nepopustljivosti i pritajene filantropije. Njegov vremešni narkoman, koji priprema unuku za izbor ljepote podvaljujući u njezinu nastupu šamar licemjernoj i malograđanskoj Americi, pedantno je napisan i odglumljen lik u kojem je Arkin sublimirao niz svojih interpretacija, ali i specifičnu fizionomiju cinika koji nije nimalo privlačan, ali je zato itekako pouzdan u ključnom trenutku. Osim što je karizmatičan za života, njegov je lik i nakon smrti određujućza Hooverove. Oko njegova tijela obitelj će se jošjednom ujediniti te su prizori s mrtvim djedom zabavni jednako kao i njegove lamentacije o svemu i svačemu dok je bio živ.

Između Olive i djeda nalaze se redom njezina majka Sheryl, otac Richard, brat Dwayne i ujak Frank. I dok je Sheryl samozatajna kućanica kojoj je posao obitelj, Richard je prevareni stručnjak za motivacijske tehnike koji ni sebe ne može motivirati na uspjeh. Jošje plastičniji Dwayne, strastveni poklonik Friedricha Nietzchea i pasionirani mrzitelj svega oko sebe koji se zavjetovao na šutnju dok god ne upiše zrakoplovnu akademiju. Napokon, tu je i sveučilišni profesor i američki broj jedan kada je u pitanju Marcel Proust, Frank, kojega je prevario mladi ljubavnik te se nesretnik pokušao ubiti neuspješno odustavši od potrage za izgubljenim vremenom. Franka tumači sad većzvijezda američke komedije Steve Carrell, Sheryl je Toni Collette, Richard Greg Kinnear, a Dwayne jošjedna glumačka nada s pokrićem — Paul Dano, te uz Abigail Breslin i Alana Arkina najuvjerljiviji interpret u filmu.

Skupina gubitnika ili ljudi koji su nesretni na svoj način? Mada pri njihovu predstavljanju prvo padne na um životno gubitništvo, većje sljedeća asocijacija život sam. Problemi Hooverovih nisu ni po čemu dramatično drukčiji od sličnih obitelji. Poslovni problemi? Tko ih nema. Očajna kućanica? Nikakva novost. Povučeni i mrzovoljni tinejdžer? Koliko ih je živahnih... Nesretno zaljubljen? Ima ih od pamtivijeka. To poigravanje s naoko neobičnim i ekscentričnim, a zapravo uobičajenim i lako razumljivim jedna je od vodećih odlika filma. Scenarist Michael Arndt, također nagrađen Oscarom, vješto vodi priču prema kulminaciji, a da pritom ne pravi nikakve nagle pokrete niti koketira s groteskom. Za to nema potrebe. Uostalom, likovi su doslovce u neprestanom pokretu te žuti Volkswagenov kombi kojim obitelj putuje iz Novog Meksika prema Kaliforniji predstavlja ravnopravan lik u priči. Da, i ovo je verzija americane prostorno vezane uz cestu, pri čemu stvarno i metaforičko putovanje Hooverovih protječe uz pažljivo odmjeren spoj drame, komedije i tragedije. Ali je i taj spoj prije samonikla sinergija, negoli nizanje elemenata triju jasno odvojenih žanrova. To se najbolje vidi u spomenutoj sceni prebacivanja djedova tijela i samom raspletu s Olivinom točkom života. I filma.

I dok se glavnini filma može prigovoriti da joj nedostaju promjene ritma koje bi dinamizirale priču, kao i poneko domišljatije redateljsko rješenje kojim bi viđeno na platnu izgledalo narativno atraktivije, rasplet je prava režijsko-scenaritička majstorija. Izgubljena među napadno našminkanim vršnjakinjama koje briljiraju gimnastičkim akrobacijama, pjevačkim umijećem i vještinama od kojih zastaje dah, Olivin je jedini adut na natjecanju plesna točka koju je uvježbala s pokojnim djedom. U početku se nastupa čini da je u pitanju jošjedan obol prosječnosti, ali kada Olive uz zvukove pjesme Super Freak Ricka Jamesa počne izvoditi striptiz, Mala miss Amerike odlazi ravno u antologiju. Publika je u šoku. I ona u filmu, i ona u kinu; prva zgrožena, druga oduševljena. Kada se u samom kraju na pozornicu popnu svi Hooverovi kako bi podržali nezaustavljivu Olive pred negodovanjem svih mogućih licemjera kojima erotizirane vamp desetogodišnjakinje nisu degutantne, ali zato Olivino nevino skidanje hlača jest, film na najbolji način potvrđuje da je ovo priča o jednoj funkcionalnoj, a ne disfunkcionalnoj obitelji. Da je obratno, Olive ne bi imala nikakve šanse. U toj snazi obiteljske potpore i u ne odvećrazličitom kontekstu, Mala miss Amerike podsjeća na Najljepšu Luchina Viscontija. Iako je u tom filmu glavni lik majka koja svoju maloljetnu kći želi dovesti na film, spaja ih pitanje što je najvažnije djetetu suočenim s nemilosrdno kompetitivnim svijetom odraslih. Nezaboravna je Anna Magnani kao Maddalena Cecconi u Viscontijevu klasiku tjerala i na smijeh i na suze portretirajući roditelja koji će za svoje dijete u svakom presudnom trenutku učiniti jedini mogući potez. Prihvatiti ga i poticati ga onakvog kakvo jest. Bez obzira hoće li u konkretnoj životnoj situaciji dobiti ili ne. Isto čini i obitelj Hoover u filmu Jonathana Daytona i Valerie Feris. Ili kako to zorno zaključuje Olivin djed: "Pravi gubitnik nije netko tko ne pobjeđuje. Pravi je gubitnik onaj tko se toliko boji da neće pobijediti, pa uopće i ne pokušava." Iako po mnogo čemu mali film, Mala miss Amerike veliko je i ugodno iznenađenje koje dokazuje da za dobar prijam publike i kritike najčešće ne treba izmišljati toplu vodu.

Jošsu uvijek na cijeni tople ljudske priče, samo što su one u međuvremenu uvelike izgubile svoje izvorno značenje. Umjesto srcedrapajućih prizora, sada njihove maloljetne junakinje skidaju odjeću sa sebe. Funkcionalno? A što drugo.

Boško Picula