KINOREPERTOAR

PUSTI VODU DA MIŠEVI ODU

(Flushed Away, David Bowers i Sam Fell, 2006)

Flushed Away, Velika Britanija, SAD, 2006 — ANIMIRANI — pr. DreamWorks Animation, Aardman Animations, DreamWorks SKG, Cecil Kramer, Peter Lord, David Sproxton — sc. Dick Clement, Ian La Frenais, Chris Lloyd, Joe Keenan,Will Davies; r. DAVID BOWERS, SAM FELL; d.f. Brad Blackbourn, Frank Passingham; mt. Eric Dapkewicz, John Venzon — gl. Harry Gregson-Williams; sgf. David James; kgf. Jane Poole — glasovi Hugh Jackman, Kate Winslet, Ian McKellen, Jean Reno, Bill Nighy, Andy Serkis, Shane Richie, Kathy Burke — 84 min

Treći pokušaj suradnje (ili simbioze) dvaju divova animacije, komercijalnog DreamWorksa i kreativnog Aardmana, potvrđen je i kao posljednji. Nakon Bijega iz kokošinjca koji je u odnosu na kratke radove studija Aardman djelovao neinovativno, i Wallacea i Gromita u povrtnoj zavjeri, koji nije postigao financijski rezultat kakav od svojih blockbustera menadžeri DreamWorksa očekuju, Pusti vodu da miševi odu postao je noćna mora za obje strane. Iz DreamWorksa se inzistiralo na minimaliziranju dijaloga, ubrzanju ritma, velikim virtualnim setovima i poštivanju žanrovskih obrazaca. Zapravo, jedino što je u filmu trebalo ostati u Aardmanovu stilu bio je vizualni identitet likova. Nick Park, tvorac tog identiteta i najjača kreativna snaga studija, nezainteresirano se povukao iz projekta. Počelo je čudno natezanje u kojem su s obje strane za raznorazne časopise o animaciji govorili sve najljepše jedni o drugima, a u praksi sve radili naopako. Nekim se čudom iz tog prisilnog braka (na film je većutrošena gomila novca kad su stigle prve vijesti o relativnom neuspjehu Wallacea i Gromita na kinoblagajnama) ipak rodilo sasvim pristojno dijete.

Ova godina ponudila je nekarakteristično velik broj skupih, raskošnih i obilno reklamiranih dugometražnih animiranih filmova koji spadaju u mainstream produkciju. Među njima čitav niz priča o mladenački ludim i neiskusnim antropomorfnim životinjama (i jednom autu) koje kroz privatnu tragediju ili vodstvo starijih i iskusnijih postaju istinski heroji i vođe (svježi oskarovac Happy Feet, Auti, Barnyard). I oni čija je priča nešto manje formulaična, izgradili su je oko neurotičnih antropomorfnih životinja kojima glasove posuđuju poznati glumci. Svi redom izvedeni su tehnikom trodimenzionalne animacije i režirani bez imalo autorskog pečata tako da su se redatelji mogli bez problema zamijeniti u pola produkcije i nitko ne bi primijetio da nešto nije u redu (ipak jedan izuzetak: Universalov Curious George). Ostali filmovi ne spadaju u taj krug najpoznatijih, najpopularnijih i produciranih u svega nekoliko najbogatijih produkcijskih kuća, pa valjda zato donose nešto više svježine u priči i tehnici (kinofilmovi Artur u zemlji Minimoya, A Scanner Darkly i Renaissance, te vjerojatno najluđi, zato i najzanimljiviji dugometražni crtićposljednjih godina, Queer Duck The Movie). Negdje tu treba tražiti razloge zašto je prvotna ideja ekipe bristolskog studija da naprave film o gusarima (ljudima!) tehnikom stop animacije ubrzo nakon što su je pročitali njihovi kalifornijski kolege postala priča o antropomorfnim životinjicama modeliranim i pokretanim računalnom trodimenzionalnom animacijom.

Prvo što se zapitao svatko makar ovlašupoznat s radom Nicka Parka i ekipe, čim je čuo da će film biti produciran u CG animaciji, bilo je — hoće li uspjeti sačuvati makar malo glumačkih sposobnosti plastelina. Gromit, pas bez usta i sa svega nekoliko dijelova glave koje pomiče (obrve, oči i uši) nešto je kao sveti graal animacije: minimalnim brojem parametara pruža maksimalni glumački učinak. Nekim čudom, naveliko kopirajući facijalne ekspresije Parkovih likova, koristeći glinene modele kakve on koristi za sinkronizaciju glasa, imitirajući kompjuterima svaku fazu manipuliranja plastelinom, majstori računalne grafike uspjeli su u lica puževa, žaba i sličnih neekspresivnih životinja urezati britanski humor i karakter toliko specifičan za studio Aardman. Kako bi film izgledao što sličnije stop animaciji, išlo se tako daleko da su izbjegavane čak i neke komparativne prednosti računalne animacije. Izbjegavalo se koristiti međukadrove za zamućivanje pokreta, na koži inače krznenih životinja nema dlaka većje korišten uzorak plastelina, a u jednoj sceni mi se čak učinilo (a kasnije sam naišao na intervju u kojem autore pitaju vidi li se to zaista) da vidim otisak prsta na modelu.

Dodajmo tome nevjerojatnu činjenicu da su na trodimenzionalno modeliranje velikog broja otpadaka od kojih životinje u kanalizaciji grade uređaje potrošene tisuće i tisuće dolara, a sam redatelj Sam Fell (koji je radio kao animator na kratkom filmu Watova svinja Petera Lorda, suosnivača studija Aardman) ustvrdio je da su u prijašnjim projektima takve sitnice vadili iz kanti za smeće i onda ih animirali stop metodom. Neizbježno će se svatko zapitati: je li i na koji način upotreba računalne animacije u filmu opravdana u konačnom proizvodu? Službeni odgovor, ponovljen bezbroj puta u raznim časopisima o animaciji, kaže kako bi zbog velike količine vode koja pljušti na sve strane tokom cijelog filma, a koju je nemoguće jednako efektno animirati klasičnim metodama, skoro svaki kadar i onako trebalo računalno doraditi, pa bi u konačnici to oduzelo jošviše vremena i resursa. Osim toga, za potrebe Wallaca i Gromita u povrtnoj zavjeri razvijen je skoro sav softver, tako da nije bilo većih dodatnih troškova na tom planu. A meni se čini da je najveću ulogu imala mogućnost korištenja naširoko ponavljane: prvi CG animirani film iz Aardman studija!
Nema apsolutno nikakve sumnje da je ekipa iz Aardmana (a i DreamWorksovi kreativci imali su daleko svjetlijih trenutaka) u stanju osmisliti beskrajno maštovitije, izvornije i duhovitije likove od nesigurnog i izgubljenog kućnog miša kojem pomaže samostalna i anarhistička mišica s kojom se (pazi čuda!) prvo ne slaže, a na kraju se zaljubljuju, te dramatičnog francuskog negativca — žabe. Dakle, nakon pet minuta znate točno kako će se njihovi odnosi razvijati kroz cijeli film. Vrlo atipično za Aardman čiji je prvi oskarovac, Creature Comforts, izgrađen isključivo od životinja koje intervjuiraju za TV o tome kako se osjećaju u zoološkom vrtu i koje u Parkovoj izvedbi bujaju životom, originalnošću i duhovitošću. Nema sumnje ni da bilo koji scenarist od Burbanka u Kaliforniji (sjedišta DreamWorksa) do Bristola u Engleskoj (sjedišta Aardmana) može za petnaest minuta smisliti potentniju priču od zle francuske žabe koja želi potopiti grad štakora na poluvremenu finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad će svi odjednom pohrliti na zahod (zbog gomile piva koju će konzumirati, a trpjet će do poluvremena).

Ali izgleda da je komercijalna procjena svih velikih studija da se trenutno ne prodaju dobro složenije priče, izvorne ideje i nešablonizirani likovi. Izgleda da posjetitelji kina žele priče na koje se ne moraju koncentrirati, priče koje se može gledati deset minuta, onda prošetati dvadesetak i kad se vrate, jedino što su propustili možda je poneki vic. Sve ostalo odmah bude jasno. Nedostatak zanimljivih odnosa likova i onako se lako nadoknadi bum, tres, pazi, skoči sekvencama tipičnim za hollywoodski pojam zabavnoga.

Iako Pusti vodu da miševi odu popušta pred svim tim pritiscima, u njemu je jošdovoljno bristolskog duha da nasmije, a ponekad i dirne (na žalost, čini se da na ovom projektu nije bilo mjesta za najjača DreamWorksova oružja: inteligentne egzistencijalističke dijaloge kakve su demonstrirali u Mravima i bezobrazni humor iz Shreka). Imamo tako uplašene puževe (sa zubima, naravno — većće i pretpostavljati ljubitelji Aardmana) koji se trse da pobjegnu dok ih mišprestiže polaganim hodom, zbor tih istih puževa koji izvodi američke šlagere u aranžmanima grčkih korala, puno dobrodušnog humora na nacionalnoj bazi (kao krunski dokaz da je humor prepušten Englezima: sve šale su na račun Francuza) i poneki kadar vanjske ekspresije sreće koja skriva unutarnju deprivaciju (Aardmanov zaštitni znak). Bašto u jednom trenutku filma mora razljutiti — to što znate da autori mogu i znaju bolje.

Nastaviti usporedbe s Nickom Parkom nemoguće je izbjeći i kad se priča o glasovima, pogotovo imajući u vidu koliko se energije utrošilo na imitiranje njegova vizualnog stila. Kod Wallacea i Gromita postoji jedna predivna opreka: Wallace je brbljav, ali uglavnom priča besmislice, a Gromit je nijem, ali govorom tijela nastoji prenijeti važne informacije. To je Parkova stalna umjetnička preokupacija. Kako komunicirati kad oni koji imaju nešto za reći ili ne mogu ili ih nitko ne sluša, a oni koje slušaju i koji nikako da zašute zapravo izgovaraju irelevantne fraze. Od tri intervjuirana medvjeda u Creature Comforts tako govori najmlađi, a o stvarnom stanju stvari u medvjeđem brlogu više saznajemo iz gestikuliranja njegovih roditelja. Brazilska puma stalno ponavlja jedno te isto. Neka vrsta peradi ima tremu i ne može se sjetiti što da kaže pa brblja bez veze... Dizajn likova (s ogromnim spojenim očima, ustima punim smiješnih zuba koja se groteskno šire kad likovi pričaju i ekspresivnim obrvama) tome je podređen. Usta privlače pažnju, ali oči i obrve govore.

Preuzevši taj izgled, ekipa filma Pusti vodu da miševi odu zaboravila je njegov smisao. Hugh Jackman jednodimenzionalan je u glavnoj ulozi i ne uspijeva dočarati ni prividnu sreću ni skrivenu nesigurnost. Zanimljivo, u hrvatskoj sinkronizaciji (koja je i inače napravljena, usudio bih se reći, standardno genijalno) dobiva se malo više karaktera, ali većsami dijalozi previše objašnjavaju da bi se dobila Parkova podvojenost koja tim likovima treba da bi oživjeli. Opet standardno, tom podvojenošću obiluju negativci. Naravno, gledatelj se mora poistovjetiti s herojem i onda tu ne smije biti nikakvih skrivenih emocija, podsvjesnih motiva ili, sačuvaj Bože, Wallaceovih tikova očnim kapcima kad god želi djelovati mirno i kao da kontrolira situaciju, a zapravo je uplašen i ne zna što da čini. (Spomenuvši hrvatsku sinkronizaciju, koja zvuči bolje od izvorne — možda i zato što sam odmah prepoznao glas nekog poznatog HTV-ova sportskog komentatora, koji je tu istu ulogu imao na filmu, dok mi glas nekog njegovog britanskog kolege ne bi bio poznat — moram spomenuti i prijevod koji nije ni blizu te razine. Ne znam je li razlog to što se nastojalo da i hrvatske riječi otprilike pristaju otvaranju usta likova ili su zaboravili tekst prije čitanja dati na korekturu, ali rečenice koje glumci izgovaraju nisu dostojne njihovih odličnih izvedbi.)

Napisavši što sam napisao i vrativši se na uvodnu napomenu kako DreamWorks više nema financijskog interesa pa prekida suradnju s Aardmanom, ne čini mi se da će netko tu puno izgubiti. Aardman je valjda stekao nekakvo iskustvo i kanale za širu distribuciju svojih budućih uradaka u koje će, kao u stare dane, ulagati više kreativnosti a manje novca, tako da ćemo, nadam se, jošimati prilike vidjeti vesele životinje tužnih očiju i u našim kinima (na Animafestu sigurno). DreamWorks će pak nastaviti s jošdvadesetak nastavaka Shreka, jer je u njihovu svijetu želja za kreativnim izražavanjem bolest koja se lako liječi novcem, a kad širokoj publici dosadi gledati uvijek iznova recikliranje starih formula, sigurno će pustiti s uzice inspiraciju koja je stvorila u prvom redu Mrave, ali i prvi nastavak Shreka. Dotad ćemo se tih filmova sjećati s nostalgijom i maštati kako bi izgledao Pusti vodu da miševi odu da je glavnu ulogu igrao Woody Allen, kao u Mravima.

Jurica Starešinčić