KINOREPERTOAR

KRALJICA

(The Queen, Stephen Frears, 2006)

The Queen, Velika Britanija, Francuska, Italija, 2006 — pr. BIM Distribuzione, Canal+, France 3 Cinéma, Granada Film Productions, Pathé Pictures International, Pathé Renn Productions, Scott Rudin Productions, Andy Harries, Christine Langan, Tracey Seaward; izvr.pr. François Ivernel, Cameron McCracken, Scott Rudin — sc. Peter Morgan; r. STEPHEN FREARS; d.f. Affonso Beato; mt. Lucia Zucchetti — gl. Alexandre Desplat; sgf. Alan MacDonald; kgf. Consolata Boyle — ul. Helen Mirren, Michael Sheen, James Cromwell, Sylvia Syms, Alex Jennings, Helen McCrory, Roger Allam, Tim McMullan — 97 min — distr. Blitz

”Ne spava mirno tko nosi krunu na glavi.” Rečenicom iz Shakespeareova Henrika IV. Stephen Frears najavljuje susret gledateljstva s najpoznatijom okrunjenom glavom današnjega svijeta, Elizabetom II. Potom sinegdohalno, klizeći po kraljevskoj odori, a onda i cijelim poprsjem, predstavlja fikcionalno utjelovljenje Njezina Veličanstva — glumicu Helen Mirren. Dok pozira za dvorski portret, uspravna držanja i cementirana pogleda, lice joj je poput maske kakvih smo većviđali u Stephena Frearsa. Ova u svojoj ledenosti neodoljivo podsjeća na napudrani obraz markize De Marteuil (Glenn Close), epistolarne spletkarice koju redatelj ”kazneno” raskrinkava na kraju Opasnih veza (1988). Dva su ženska lika i u nečem bitnom neobično slična: moraju svladati unutarnji nemir koji se javlja kada im stvari, kojima nadmoćno upravljaju, počnu izmicati kontroli, a pritom nastoje sačuvati imidž hladnokrvnih i nedodirljivih osoba. Velika je razlika ipak u tome što je rokokoovski historizirana markiza De Marteuil fikcionalna aristokratkinja, a Elizabeta II. stvarna ličnost i na globalnoj geopolitičkoj sceni. Konačno, Opasne veze skidaju maske u kontekstu kostimiranog (romantičnog) trilera, dok Kraljica pritom nužno poseže sa stvarnim zbivanjima i biografskom građom, imaginirajući tek atmosferu iza zidova kraljevske palače tijekom nekoliko vrelih dana kasnoga ljeta 1997, kada se ucviljena Britanija opraštala od ”narodne princeze”, koja je za života uvelike podgrijavala zanimanje za dosadnu kraljevsku obitelj.

Prilično je ironično da je smrt Diane, obavijena velom misterija i kontroverznim naklapanjima o uzrocima tragedije, u samo žarište izbacila uglavnom ”diskretno” prisutnu kraljicu i učinila je protagonisticom igranog filma, što se drugim velikanima događa tek kada se umirove, abdiciraju ili zauvijek smjeste pod ledinom. Tu ironiji nije kraj, jer lik, koji pet desetljeća putuje svijetom kao prepoznatljiva silhueta na poštanskim markama zemalja članica Commonwealtha, sučeljen je s danas itekako bučnim i vidljivim protagonistom aktualne povijesti. ”Vi ste mi deseti”, kazuje ona, spominjući i Churchilla, mlađahnom Tonyju Blairu, koji na samom početku filma skrušeno dolazi u odaje Windsorovih po kraljevski blagoslov svojeg prvog premijerskog mandata. Oboje znaju da je sve samo puka forma, pa ipak, u tom ritualu kraljica je na svojem terenu: ona određuje pravila. I opet, iskustvo s Opasnim vezama kazuje nam da demonstracija nadmoći, ovdje s blagim dozama satire na račun šefa vlade i neprimjerenih manira njegove plebejske supruge, nije dugoga vijeka. S viješću da je princeza Diana doživjela nesreću, ponizni premijer ”matirat” će uskoro kraljicu kao ovlašteni glasnogovornik njezinih podanika. Puk koji mu je dao povjerenje očekuje kraljevski oproštaj, pa je premijer, barem zakratko povoljno pozicioniran na političkoj šahovskoj ploči.

Na prvi pogled postavljen kao ”dvoboj” nedodirljive monarhističke figure i neiskusna političara po čijoj se laburističkoj glavi motaju republikanske ideje, filmski portret zbiljske kraljice u delikatnom trenutku njezine (makar i figurativne) vladavine protutežu ipak nalazi negdje drugdje: u intermedijalnom prostoru spiritističkih i simboličnih dvoboja. Egzaltirane reakcije Britanaca na Dianinu smrt, dokumentirane na televizijskim snimkama polaganja cvjetnih buketa uz ogradu palače, ključan su izazov ”klici ledena osmijeha”, kako je britanski dvor etiketirala postfeministička spisateljica Camille Paglia, svojedobno prikazujući jošživu Dianu kao ”posljednju zvijezdu nijemoga filma” koja ”postoji u prvom redu kao vizualna stvarnost”. Skrivena iza zidova palače i osuđena na televizijsku ”vezu” s emotivno uzavrelim vanjskim svijetom, hladna kraljica stalno se susreće s medijski fabriciranim likom Diane, koja čak i mrtva, sada isključivo kao ”vizualna stvarnost”, nastavlja upravljati emocijama podanika i ljuljati njezin većuzdrmani tron. U Frearsovoj subverzivnoj imaginaciji, koja probija zidove privatnosti i izvrće uvriježene predodbže o pojedinim članovima kraljevske obitelji, tom izazovu paralelne vladavine ne odolijeva čak ni princ Charles, prikazan (s blagom dozom karikature) kao uplakano kraljevsko derište koje mora tješiti Dianinu djecu, a istodobno pokorno slušati majku. Neumoljiva kraljica, koja po svaku cijenu želi zaštiti protokol, postupno shvaća da bitku s ”kraljicom srdaca” neće moći dobiti tako lako kao onu s navodnim republikanskim prijetnjama monarhiji.

Okršaj s ”utvarnom” Dianom, koju sada ”zastupa” gomila štovatelja, scenarist Peter Morgan i Frears superiorno rješavaju i na metaforičkoj razini, paralelizmom smrti Diane (želimo li, poput Paglie, mistificirati i s nedužnim imenima — ”božice lova”) i smrti jelena s kraljevskih obronaka. Kapitalac s raskošnim rogovljem, ustrijeljen na kraljevskom posjedu, na površini postaje lakmus (posve hladnih) emocija kraljevskoga para prema bivšoj nevjesti. Na dubljoj, simboličkoj razini, usmrćena životinja, zbog koje uznemirena kraljica u jeku pritisaka javnosti napušta Balmoral, postaje i metaforički plijen ”božice”, koja je svojom iznenadnom smrću zadala koban udarac kraljevskome ponosu. Ako je potrebno pronaći trenutak kada kraljici konačno spada tvrdokorna maska, da bi se ispod nje ukazalo ranjivo ljudsko lice, onda je to upravo trenutak taj trenutak suočenja s ostacima životinje, čija je smrt — od ruke nepoznata lovca! — više nego simbolična i krajnje uznemirujuća.

Ogoljivanje središnje figure, ulančane u različite opreke (monarh/premijer, ikona/živi lik, vladarica/majka, majka/sin, javno/privatno, simbolično/stvarno) u inteligentnoj i slojevitoj strategiji Frearsa i Morgana, punoj ironijskih inverzija, očigledno je i na goloj scenografskoj razini. U gotovo televizijski bezličnom komornom ambijentu, koji ničim posebno ne naznačuje životni prostor ”povlaštenih”, kraljica je zapravo sama, u jednostavnom kućnom haljetku i društvu svoje kušnje: zaštititi preostale oznake kraljevskoga statusa, kao što je protokol, ili neutralizirati gnjev javnosti popuštanjem? U tom prostornom i psihološkom tjesnacu otvara se prilika za preobrazbu krute monarhkinje ”ocvalog imperija” u realpolitičarku, simbolične figure u lik od krvi i mesa, što Frears prepušta mikromimičkim gradacijama i suptilnom tjelesnom ”gegu” uvjerljivo aristokratske Helen Mirren. S druge strane, u satiriziranje Blairova lika (Michael Sheen), kao smušena slabića kojim upravljaju supruga i savjetnici, kao da je upisano desetljeće njegova vladanja Britanijom poslije Dianine smrti, tijekom kojih se s njim događao obrnut proces: realpolitičar, koji je osluškivao glas javnosti, počeo se ponašati kao autoritarni monarh i svjetski imperijalist. U svjetlu kraljičina upozorenja neiskusnom premijeru — ”Jednoga dana moglo bi vam se dogoditi isto što i meni”, čini se da je Frears, portetirajući kraljicu kao preostali (žrtveni) potporanj formalnoga Kraljevstva, htio ”dograbiti” stvarnog, a ne figurativnog vladara Britanije.

Kada, konačno, isprativši na vječni počinak simbolički teret kraljevske obitelji, Elizabeta i Tony krenu u opuštenu prijateljsku šetnju, nitko više ni ne misli ne nesretnu princezu. Paralelizmi moći i ljudskih slabosti izvedeni su do kraja. Kraljici je joškruna na glavi, Tony (danas) nemirno spava, Diana je i dalje ikona, Mirren je moćna, Frears je vješt i mudar.

Diana Nenadić