KINOREPERTOAR

POSLJEDNJI ŠKOTSKI KRALJ

(The Last King of Scotland, Kevin Macdonald, 2006)

The Last King of Scotland, Velika Britanija, 2006 — pr. DNA Films, Fox Searchlight Pictures, FilmFour, Cowboy Films, Scottish Screen, Slate Films, Tatfilm, UK Film Council, Lisa Bryer, Andrea Calderwood, Christine Ruppert, Charles Steel; izvr.pr. Andrew Macdonald, Allon Reich, Tessa Ross — sc. Jeremy Brock prema knjizi Gilesa Fodena; r. KEVIN MACDONALD; d.f. Anthony Dod Mantle; mt. Justine Wright — gl. Alex Heffes; sgf. Michael Carlin; kgf. Michael O’Connor — ul. Forest Whitaker, James McAvoy, Kerry Washington, Gillian Anderson, Simon McBurney, David Oyelowo, Abby Mukiibi, Adam Kotz — 121 min — distr. Continental

Idi Amin Dada bio je 1970-ih neprijatelj broj 1 politički korektnoga svijeta. Jednako kao što je, nakon prijeloma milenija, za ”slobodni demokratski svijet” to bio — Saddam Husein. Ipak, dok joščekamo ”romansirano”, filmsko uprizorenje života nedavno obješenog iračkog diktatora, Idi Amin — na vlasti u Ugandi od 1970. do 1979. — većje ”zaslužio” treći igrani film. U čemu se sastoji privlačnost takove sudbine za filmsku priču? Životi velikih diktatora oduvijek zanimaju ljude. Njihov uspon, vladavina... i pad. Posebice, pak, njihove okrutnosti i ponižavajuća kazna za iste. Diktatori su bili medijske zvijezde i dok elektronsko-digitalni mediji jošnisu posve vladali svijetom. Chaplinov Veliki diktator (The Great Dictator, 1940) najsublimniji je, paradigmatski iskaz susreta tzv. običnog čovjeka i ”vladara svijeta”. Kroz sudar plemenitog, ljudskog i grotesknog, nadljudskog zbiva se katarza. Prolaznost života trijumfira nad nikad utaživom željom za vječnom, božanskom moći.

Posljednji škotski kralj do sada je najveći filmski pothvat Kevina Macdonalda. Macdonald, unuk redatelja i producenta Emerica Pressburgera, ponajviše je poznat po svojim dokumentarnim filmovima. Ovoga puta pretočio je svoju fascinaciju stvarnim u fikciju o stvarnome liku. Preliminarno, može se reći da je u svom pothvatu uspio. Preobrazba iz dokumentarista u redatelja igranog filma bila je bezbolna. Macdonaldov film ne samo što dobro stoji na box-officeu, većima i stanovite autorske kvalitete koje govore o više nego zanatskoj kompetenciji njegova redatelja. Prema romanu Gilesa Fodena, zajedno s Jeremyjem Brockom, Macdonald je scenaristički uobličio priču o diktatoru Idi Aminu. Iako nije prvi koji se poduhvatio ekranizacije Aminova života, vjerojatno će njegova filmska biografija ugandskog tiranina ostaviti najdublji trag. Naravno, pritom neće biti zanemariva činjenica da je film polučio nagradu Američke filmske akademije za naslovnu, glavnu mušku ulogu Foresta Whitakera. Ovaj glumac upečatljive tjelesnosti, no jednako tako i psihološke nijansiranosti svojih karaktera, potvrdio se kao jedan od najvažnijih tamnoputih protagonista Hollywooda u posljednja dva desetljeća. Ipak, nakon dojmljivih ostvarenja u Scorsesovoj Boji novca (1986) i Jordanovoj Plačljivoj igri (1992), dosad najvažnija uloga u Whitakerovu opusu bila je ona Charlie Parkera u filmu Bird Clinta Eastewooda (1988). Gotovo dva desetljeća kasnije, Whitaker ponovno utjelovljuje stvarnu osobu, ovoga puta jedan od simbola svjetske politike 20. stoljeća.

Priča filma Posljednji škotski kralj dana je iz vizure osobnog diktatorova doktora. Netom promovirani liječnik Nicholas Garrigan (James McAvoy) odabire Ugandu za prvo odredište svoje medicinske karijere. Fascinacija životnošću i putenošću Afrike, stjecajem okolnosti, uvlači ga u trenutak povijesnog coup d’etat. General Idi Amin uz poslovičnu pomoć”slobodnog zapadnog svijeta” svrgava predsjednika Obotea. Oktroirani vladar postaje populističkim vođom, iza čije se izvanjske čvrstine i odlučnosti krije zapravo nesiguran čovjek koji nikada neće prevladati ograničenost dječačkog siromaštva i svoje odrastanje u vojnom okružju. Amin se, naime, u ratnim avanturama mladenaštva borio zajedno sa Škotima. Kroz druženje s mladim Garriganom on prepoznaje svoje odrastanje, svoju braveheart inicijaciju. Garrigan — inače izmišljen lik u Fodenovu romanu — privučen ”spektaklom” moći napušta primarnu seksualnu privlačnost prema supruzi Sarah (Gillian Anderson). Postajući Aminov osobni liječnik, postupno postaje i njegov najbolji prijatelj i čovjek od povjerenja. No, igra s moći postat će igra sa svjetlom, u kojoj će kao leptir spržiti svoja krila. Garriganovo upletanje u diktatorove obiteljske odnose završit će tragedijom. Aminov će bijes doslovce raskomadati njegovu najmlađu, nesretnu suprugu Kay (Kerry Washington), nakon što je zatrudnjela s Garriganom! Njezini sinovi, škotskih imena Campbell i MacKenzie, ostat će kako bez stvarnog oca, Amina, tako i bez simboličkog — Garrigana! Isti uspijeva pobjeći iz zemlje tek uz pomoćdoktora Junjua (David Ojelowo).

Macdonald je film izgradio na slojevitom sup(r)otstavljanju Idi Amina kao nesmiljenog masovnog ubojice i okrutnog diktatora, te, naizgled, simpatičnog, prostodušnog čovjeka iz puka koji nevoljko postaje predsjednik. Cijeli prvi dio Posljednjeg škotskog kralja zapravo je sasvim nevina travestija o ”muškom prijateljstvu”. Nakon što nepromišljene Garriganove intervencije savjetima oko političkih protivnika, kao i njegovo ”spetljavanje” s diktatorovom suprugom, naruše to prijateljstvo — za njega, čini se, nema spasa. Garrigan prolazi kroz inicijaciju ”groze i straha” nakon neuspjela pokušaja atentata Oboteovih pristaša na Amina, u kojemu i sam jedva izbjegava pogibelji. Njegova se katarza događa na rubi smrti, dok mu život — doslovce! — ”visi o niti”, u sekvenci u zračnoj luci. Gubeći kontrolu, Amin, pak, skida svoju masku ”uljuđenog autokrata” i postaje tiranin. Pravi ”ljudožder”, kakvim ga i nazivaju globalni mediji 1970-ih! Istu transformaciju, primjerice, u ovome osebujnom ”tiranskom žanru” ponajbolje je vizualizirao jošjedan nedavni film — Hirschbiegelov Hitler: konačni pad (2004). Autor potencira Hitlerovu shizofrenu podvojenost između blagosti i provala bijesa, a koju zamjećuje i Aleksandar Sokurov u mnogo komornijem ostvarenju o istome liku (Moloh, 1999).

Poneki humorni elementi iz prvoga dijela Posljednjeg škotskog kralja kasnije sablasno odjekuju. Tako nam Amin može biti i simpatičan kada pred uzvanicima govori o Ugandi, odnosno Africi kao kolijevki grčke filozofije i arapske medicine, no kasnije se ta priča pretvara u jezovito protjerivanje svih Azijata iz zemlje. Posebice je za Aminov shizofreni lik dojmljivo njegovo sviranje na škotskoj harmonici, s kiltom i bijelim dokoljenkama, dok supruga čini preljub s Garriganom. Amin ostaje podvojen između animalnih nagona atavizma afričkih predaka i škotske borbe za neovisnost, u kojoj sublimira težnju i ugandskog naroda da bude neovisan o britanskome utjecaju. (Epizoda, pak, s dvojnikom sasvim je opće mjesto diktator-sheme, najpoznatija kod Staljina, s njegovim mnogobrojnim utjelovljenim simulakrima i klonovima!)

Uz sasvim suvislu dramaturgiju i kompetentno redateljsko vođenje priče, Macdonald i nije previše uspješan u karakterizaciji svojih likova, izuzevši dojmljivog Whitakera kao Amina. Tako sam Garrigan — iz čije se vizure, uostalom, i razvija fiktivna pripovijest o stvarnim strahotama — ne uspijeva postići moguću gledateljsku empatiju u interpretaciji mladog McAvoya. Podvojen između fasciniranosti diktatorovom moći i straha za vlastitu sudbinu, protagonist ostaje nedorečen. Nedorečenost njegovih odnosa vezana je i uz lik Sarah, za koju je Garigan isprva zainteresiran. Nakon što se u prvome dijelu čini važnom za pripovijest, ona kasnije bez nekog objašnjenja gotovo da nestaje iz filma. Potencijalno zanimljiv lik doktora Junjua također nije karakterološki ”opremljen” i motivacijski razrađen za ulogu Garriganova spasitelja. Manjkavim se čini i odnos između škotskog doktora i njegovih britanskih ”oponenata”, posebice s ciničnim Stoneom (Simon McBurney), koji u priču filma unosi MI-5. (Moguća je metafilmska referenca na Olivera Stonea, čiji je opus pun doku-fikcija poput ove MacDonaldove, a u čijem se Platoonu pojavljuje i Forest Whitaker.)

Autor, kao Škot, čiji protagonist početkom filma na majici nosi nacionalnu zastavu s natpisom ”Independence”, na kraju ostaje posve politički korektan, tamo gdje se to od njega i ne zahtijeva. Naime, nagoviještena uloga britanskih obavještajnih službi u Aminovu državnom udaru ostaje tek naznakom. Macdonald je izbjegao političku subjektivaciju, e da bi pozornost gledatelja prenio na fiktivnu ”romansiranost”. Inače vješto uobličena dramaturgija time krije i nedostatke kritičnosti koju, primjerice, obilježuje uspjeli film Stephena Gaghana Syriana (2005). Dakle, Macdonald se ne bi mogao svrstati u neku struju neopolitičkog filma, većprije u postkolonijalnu analizu na tragu ”kulturalnih studija”. Redatelj je većovjenčan nagradom Američke filmske akademije za svoj dokumentarac Jedan dan u rujnu (1999), o tragediji na münchenskoj olimpijadi. Ovoga je puta stvorio pomalo kompromisan, ”politički korektan” igrani prvijenac, koji će se najviše pamtiti po Whitakerovoj naslovnoj roli. General Idi Amin dobio je svoje filmski uvjerljivo tijelo i psihu. Stoga se čini nepotrebnim pojavljivanje ”pravog, dokumentarnog” Amina na kraju filma.

Macdonaldov Posljednji škotski kralj uspio je, redateljski korektan film. Gledatelj se ne osjeća zakinut za dvosatni kinodoživljaj. I to... političkoj korektnosti unatoč!

Marijan Krivak