KINOREPERTOAR

PRESTIŽ

(The Prestige, Christopher Nolan, 2006)

The Prestige, SAD, Velika Britanija, 2006 — pr. Newmarket Productions, Syncopy, Touchstone Pictures, Warner Bros. Pictures, Christopher Nolan, Aaron Ryder, Emma Thomas; izvr.pr. Christopher Ball, Valerie Dean, Charles J.D. Schlissel, William Tyrer — sc. Jonathan Nolan, Christopher Nolan prema romanu Christophera Priesta; r. Christopher Nolan; d.f. Wally Pfister; mt. Lee Smith — gl. Mychael Danna; sgf. Nathan Crowley; kgf. Joan Bergin — ul. Hugh Jackman, Christian Bale, Michael Caine, Piper Perabo, Scarlett Johansson, Samantha Mahurin, David Bowie, Andy Serkis — 128 min — distr. Issa

U svome filmu Lice (Ansiktet, 1958), Ingmar Bergman prikazuje okršaj devetnaestostoljetnog mađioničara-šarlatana Volgera, kojeg utjelovljuje Max von Sydow, i njegova izazivača, ciničnoga racionalista dr. Vergerusa. Volgerova je osveta strašna, pa ipak, pobjedu racionalizma, dolazak doba "raščarobljenog svijeta", odavno ništa više ne može zaustaviti.

Kako, onda, doista stoji s magijom, nasuprot onome što poznajemo kao racionalno, naime, nasuprot znanosti? Ako je magija oblik semiotičke prakse, kao i znanost, u njoj se može naći niz očitih pogrešaka, kršenja bazičnih semiotičkih principa (usp. Winfried Nöth, Priručnik semiotike, Zagreb 2004, poglavlje X. 2). Kao prvo, magija ne shvaća da je djelovanje na svijet putem znakova uvijek posredno, putem drugih sudionika u komunikaciji koji se, razumjevši poruku, prema njoj ophode — "čarobnjak drži da manipulacija magičnim nositeljem znaka može utjecati na objekt na koji se odnosi" (str. 517). Kao drugo, intendirani primatelj potpuno je anomalan, radi se obično o neživome predmetu, dijelu tijela napadnutome bolešću ili o odsutnoj osobi. Naposljetku, predviđanje i uzrokovanje kojemu čarobnjak teži potpuno je neučinkovito, promašeno (a javlja se i pogreška post hoc, ergo propter hoc), nema nikakvu ozbiljnu i sistematsku empirijsku potporu, kakvom se može podičiti znanstvenik-eksperimentator. Ipak, kako je primijetio Todorov, to znači da granice magije ovise o granicama znanosti, a budući da su ove druge pomične, to vrijedi i za prve. S druge pak strane, u prilog magiji može se istaći ne samo njezin pozitivan terapijski ili socijalno-kohezivni ("fatički") učinak, većse u njoj može pronaći, kako upućuje antropolog Arnold Gehlen (Čovjek i institucije, Zagreb 1994, str. 231), čak "zastrta umska jezgra", tj. "uvjerenje kako učinak nužno proistječe iz ekstrapolacije nekog lanca radnji". Gehlen objašnjava: "Nerazuman je i za nas paradoksalan samo izostanak diferencijacije između nizova uspjeha koji se time doista ponavljaju i onih u koje objektivno ulaze joši posve drukčije kauzalnosti kojima se uz pomoćtog oblika ponašanja ne ovladava." To pak znači da između magije i znanosti ne postoji oštra suprotnost, većviše kontinuum, razvoj, zamjena jedne prakse, koja se pokazala neuspješnom, drugom, uspješnijom.

Zanimljivo je jošnapomenuti kako Gehlen smatra da magiju ne dokida znanost, većreligija, posebice "apsolutni prag monoteizma", koji čovjeku oduzima uvjerenje egocentrične moći nad svijetom.

Zadržimo se ipak na odnosu magija-znanost. U novije vrijeme ne nailazimo više na čarobnjake, većna mađioničare — a veći ta leksička diferencijacija ukazuje na to da magija više nije što je nekad bila, da je ona u modernome svijetu svedena na iluzionizam, zabavu, na šou. No, da nije zato uvijek i u potpunosti bezazlena, pokazuje, kako Bergmanov spomenuti film, tako i onaj koji je pravi predmet ovoga teksta: Prestiž Christophera Nolana. I dok okosnicu Lica čini sukob mađioničara i racionalista-znanstvenika, u najnovijem Nolanovu filmu, čiji je "realni" vremenski korelat također kasno 19. stoljeće, središnja opreka povezuje dva mađioničara, rivala u vrtoglavom obračunu.

Sklonost nelinearnoj narativnoj konstrukciji, karakteristična i za većinu ostalih izdanaka Nolanove vrludave karijere, u Prestižu je opet dobila oduška. Naracija se odvija na (barem) tri vremenske razine. Na fabularno najkasnijoj, te "uokvirujućoj" razini, mađioničar Alfred Borden (Christian Bale) sjedi u londonskome zatvoru, optužen za ubojstvo svoga rivala Roberta Angiera (Hugh Jackman), te čita njegov dnevnik, za koji će se naknadno uspostaviti da mu je podvaljen. Jednu vremensku stepenicu ranije, čija je radnja sadržajem dnevnika, Angier u američkome gradiću Colorado Springs čita Bordenov dnevnik, koji je, kako se pokazuje, također podvala. Najranija vremenska razina, dijelom sadržaj ovoga drugog dnevnika, prikazuje pak početno prijateljstvo dvojice mađioničara, suradnju pod patronatom inženjera Cuttera (Michael Caine) te događaj koji ih je doveo u sukob. Radi se o smrti Angierove žene koju je nenamjerno prouzročio Borden.

No, dok se u Batmanu, a posebice u izvrsnom Mementu, takav nelinearni tip narativne organizacije doimao potpuno opravdanim, nisam siguran da je to i ovdje slučaj, posebice s obzirom na to što ponekad nepotrebno otežava praćenje. Memento je radikalan po potpuno suprotnim smjerovima u kojima se odvijaju fabula i siže, ali na integrativnoj, modelativnoj razini to se opravdava time što film sam poprima strukturu onoga čime se bavi — naime, idući prema natrag, on ima strukturu sjećanja. U Prestižu pak, takav narativni izbor ima djelomično opravdanje, s obzirom na ne-neočekivanu protkanost filma raznolikim obmanama, varkama i iluzijama, no često naprosto djeluje nefunkcionalno.

Tkivom Prestiža dominira jedan posebno naglašen motiv — onaj Doppelgängera, dvojnika. Očito, Angier i Borden zrcalne su slike jedan drugoga, iako iskrivljene. Borden je talentiraniji za magiju, on zna što znači živjeti i patiti za umjetnost/umijeće (po uzoru na jednog kineskog iluzionista), ali nema smisla za prezentaciju, za šou. Angier je pak rođeni šoumejker, ali nema Bordenovu ingenioznost i imaginaciju. Pa ipak, čini se da je upravo on shvatio o čemu se u magiji zapravo radi, da je pronašao motivaciju koja krasi istinskog mađioničara: naime, želju da se ljudima, u današnjem dosadnom svijetu, pruži iskustvo očuđenja (svaka sličnost sa ruskim formalizmom je namjerna). No, kao što dvojicu mađioničara ova svojstva razlikuju, tako ih jedno povezuje: opsesija. Opsesija za prestižom (inače izmišljeni naziv za treći "čin" mađioničarskog trika), za time da budu jedan bolji od drugoga, da nadmaše najbolji trik onoga drugoga, dovest će ih i do toga da im zapravo ne bude stalo do žena koje navodno vole. Tu su Angierova žena što nesretno pogiba, a glede koje će on u jednom času reći: "Bašme briga za nju, stalo mi je do trika", zatim Bordenova žena koja će se zbog nedostatka ljubavi i objesiti, te, naposljetku, ljupka pomagačica i ljubavnica koju će dijeliti: Olivia u izvedbi Scarlett Johansson. Jedan kritičar primijetio je kako ženske uloge nisu previše zahvalne u Nolanovim filmovima. Ovdje je to u neku ruku opravdano: strast prema vještini i slavi zasjenit će u obojice strast kao ljubavnu. Je li to Nolanov uvid u umjetnike ili neki iskaz o conditio humana, ne bih znao.

Motiv Doppelgängera nije ograničen na ovo što je rečeno gore. Angier jednim dijelom koristi dvojnika kako bi pokušao oponašati Bordenov najveći trik, The Transported Man, no najspektakularnije dvojništvo proizlazi naposljetku iz doslovnog udvostručenja kako Angiera, tako i Bordena. Na ovom mjestu ulazi u igru znanost koja je, uz magiju, član središnjeg dijalektičkog odnosa na "simboličkoj" razini filma (Barthesov peti kod iz S/Z; filmom inače, razumljivo, dominiraju proairetski, kod činova i odluka, i hermeneutski, kod zagonetke).

Cutter, što ga glumi Michael Caine, uvodi distinkciju između magician i wizard. Ovdje još, kako bi semantičko polje bilo potpuno, nedostaje zlokobni sorcerer, no presudno je da pod wizard Cutter misli na znanstvenika — "onoga koji doista može ono za što se mađioničar samo pretvara da može". A znanstvenik je nitko drugi do — Nikola Tesla, u izvedbi Davida Bowiea. (Usput, ni njegova ni ostale uloge u filmu nisu, na žalost, posebno upečatljive.) U ovo vrijeme, kad slavimo 150 godina od rođenja velikoga Tesle (pa i promašenim predstavama, poput Tesla Electric Company, koja nam je s Brijuna stigla u HNK, a da nije uspjela oblikovati niti jednu zanimljivu ideju ili koncept o Tesli), taj je genijalni znanstvenik, vizionar i svojevrsni mistik svakako dobar fokus za pitanje o tome koliko ima magije u znanosti, a koliko znanosti u magiji.

Posebice je ovo drugo relevantno za film, gdje se obojica mađioničara obraćaju bašTesli kako bi im pomogao u izvedbi najvećeg trika, Transportiranog čovjeka. Tesla isporučuje, i to ništa manje nego duplikator, odnosno replikator (što nije isto što i stroj za teleportaciju). Tako se u samoj srži najboljeg mađioničarskog trika pojavljuje ništa drugo nego znanost, pa makar i sama bila, barem jošza današnje pojmove, isfantazirana. No, pitanja o prirodi osobnog identiteta koja se bašovakvim slučajem postavljaju većsu predmet filozofskih rasprava, posebice u novijoj filozofijskoj disciplini poznatoj kao philosophy of mind (usp. npr. Peter Carruthers, The Nature of the Mind, Routledge, New York 2004, šesto poglavlje).

Imamo, dakle, znanstvenika koji pomaže mađioničarima, ali i on ima svoga konkurenta, rivalskog Doppelgängera koji mu radi o glavi — Thomasa Alvu Edisona. I dok će njihov sukob imati mnogo veće posljedice po sudbinu svijeta od sukoba dvojice mađioničara, ovaj drugi nije zato manje žestok ili manje strastan. A sam Tesla (čiju magiju svjetla pokušava dočarati i spomenuta predstava), osim što proizvodi ovaj ili onaj oblik magije, nije nesklon proizvesti i iluziju-prijevaru, naime kad gotovo prevari Angiera za veliku sumu novca, ne isporučivši mu naručeni stroj. O sličnom tipu iluzionizma u znanosti imamo prilike čuti kad se sazna za sporadičnog znanstvenika koji pokuša steći slavu izmišljenim eksperimentima. Ove drugi znanstvenici, naravno, ne mogu reproducirati, pa tako dođe i do otkrića znanstvenog uljeza, a time izlazi na vidjelo jedno svojstvo koje znanost, premda ne bez kontroverze, krasi nasuprot magiji — naime popperovska objektivnost kao intersubjektivna provjerljivost.

Naposljetku, kratka refleksija. Siegfried Kracauer u jednom se tekstu poziva na filozofa Whiteheada, koji tvrdi kako je suvremena civilizacija otišla predaleko u svome stremljenju racionalno-apstraktnome ("Erfahrung und ihr Material", u: Texte zur Theorie des Films, ur. Franz-Josef Albersmeier, Reclam, Stuttgart 2003). Kracauerov odgovor na tu boljku, na to što nas je znanost otuđila od izvornog doživljaja, bašje film, koji čini "vidljivim ono što ranije nismo vidjeli ili možda čak niti mogli vidjeti" (str. 239). Jesmo li, dakle, suviše racionalni, jesu li nas na našu štetu zaposjele apstrakcije? Ne znam, ali postoje doista neki filmovi, među koje se ne ubraja onaj o kojem je ovdje bilo riječi, za koje se s pravom može reći: c’est magique!

Joško Žanić