KINOREPERTOAR

SVE DŽABA

(Antonio Nuić, 2006)

Sve džaba, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, 2006 — pr. Propeler Film, Porta Produkcija — sc. Antonio Nuić; r. ANTONIO NUIĆ; d.f. Mirsad Herović; mt. Marin Juranić— gl. Siniša Krneta, Hrvoje Stefotić; sgf. Nedjeljko Mikac; kgf. Ante Tonći Vladislavić— ul. Rakan Rushaidat, Nataša Janjić, Bojan Navojec, Franjo Dijak, Enis Bešlagić, Emir Hadžihafisbegović, Darija Lorenci, Vanja Drach — 94 min — distr. Continental

Postoji nešto neodoljivo u poslijeratnom bosanskohercegovačkom filmu što je vrlo brzo privuklo čitav svijet, a također, u posljednje vrijeme, privlači i domaće filmske autore. Svijet je objeručke prigrlio kinematografiju netom izašlu iz ratnih ruševina i to, ponajprije, fasciniran neusiljenim prikazom neuništivosti ljudskog duha kroz priče (proživljena bolna ratna iskustava) ispričane na opušten i crnohumoran način. I to je, najvjerojatnije, u isto vrijeme zapanjilo i dirnulo svjetsku publiku. S druge strane tu je neizostavna privlačnost istočnjačke egzotike koja i inače otvara vrata u svijet filmovima s ovih prostora (Kusturica, Mančevski). Bosanski film, osim toga, ima i taj jedan gard svidljivosti i neposrednosti u filmskome izlaganju, dijalozima i glumi, što ga je učinilo pristupačnim široj publici i na ovim našim prostorima. To, primjerice, hrvatskom filmu često nedostaje ukoliko autor pod svaku cijenu teži pridobiti publiku (nedavno je Hribarovoj komediji Što je muškarac bez brkova? to itekako uspjelo, no, ipak je svidljivost u njegovom filma prisiljena, a humor na razini kakvog sitcoma). Bosanci, kada rade i u potpunosti crni film lišen humora, i dalje uspijevaju opuštenošću i nepretencioznošću biti vrlo bliski publici (npr. Grbavica Jasmile Žbanić). Stoga nije čudno što bosanski film u posljednje vrijeme sve više privlači i domaće autore. Ne u smislu da duh bosanskog filma pokušavaju prekopirati u hrvatski milje, većoni teme i priče, u potpunosti ili djelomično, inkorporiraju u bosansku svakodnevicu. Prošle smo godine imali dva takva filma, Schmidtov Put lubenica čija se radnja odvija na hrvatsko-bosanskoj granici, ali s bosanske strane, te Nuićev Sve džaba, s radnjom smještenom u središnju Bosnu. A ove je godine hrvatsku premijeru imala i Sviličićeva komedija Armin koja se događa na relaciji Bosna-Hrvatska i čiji su protagonisti otac i sin Bosanci. Iako se razlozi posezanja autora za bosanskom pričom i miljeom nekako nameću sami po sebi činjenicama što smo granicom, povijesno, politički te govorom povezani, a posljednji nam je rat donio i sličnu sudbinu, ono što se čini da hrvatski autori traže, uz onaj koprodukcijski aspekt, bosanska je dopadljivost, ležernost, neposrednost, crni humor i apsurd koje nekako teško pronalaze u hrvatskoj stvarnosti. Na koncu, bosanska je priča u svijetu većodavna prepoznata.

Sve džaba Antonija Nuića od sva tri spomenuta hrvatska filma najviše se tiče bosanske svakodnevice, jer je, na koncu, u cijelosti smješten u Bosnu. A nekako je to, uostalom, i za očekivati od autora rodom iz Sarajeva. Nuićev je film pričom i žanrovskim smjernicama podijeljen u tri dijela. Prvi i zadnji dio filma komorna je, intimistička drama, a središnji dio klasičan film ceste. Prvi dio filma nevjerojatno podsjeća na odlično režiranu i vrhunski odglumljenu Nuićevu priču iz omnibusa Seks, piće i krvoproliće (2004) koju je smjestio u zagrebački milje. U biti, nekako se čini da se Sve džaba nastavlja tamo gdje je Nuićeva priča iz omnibusa završila. Iz oba filma proizlazi jasna Nuićeva preokupacija — mladi ljudi, uglavnom muškarci na pragu tridesete (kao što je i sam autor) koji se teško nose s ozbiljnom stranom života, prije svega s odgovornošću. To su ljudi koji jošuvijek u sebi nose neiživljenog dječaka koji se boji odrasti, a odgovoran život smatraju nekako dalekim, ali ih ujedno i boli koliko je u biti takav život većduže vrijeme prisutan. U omnibusu riječ je o dečkima iz kvarta, zakletim navijačima koji vole piti i biti u društvu svojih muških prijatelja, upravo kao i u Sve džaba, no, u njemu je kvartovska škvadra, koja se druži i opija po stanovima i koja je odrasla na navijačkom divljanju, zamijenjena prijateljima koji se vikendom opuštaju pecajući na rijeci, a večernje druženja svode na ispijanje alkohola u lokalnoj birtiji uz zvukove turbo folka. I u Seksu, piću i krvoproliću, kao i u prvom dijelu priče Sve džaba, gotovo ih ista stvar dovodi do rasprave, verbalnog sukobljavanja, a konačno, u Sve džaba, i do tragedije. Riječ je o majci preljubnici i njezinu mužu koji nije otac djetetu. Razlika je u tome da je u omnibusu dijete većrođeno, pitanje tko je otac postavljaju prijatelji, a prisutna je i određena doza sumnje u to tko je zapravo otac. U Sve džaba muž postavlja to pitanje, siguran je u svoje znanje, a dijete je na putu. Nuićev talent za režiranje scene snimljene u interijeru u kojoj sudjeluje veći broj likova, kao i izniman rad s glumcima u trenucima intimnih ispovjedi, u oba filma posebno dolaze do izražaja. On savršeno zna iskoristi neverbalne reakcije likova kao i minimalistički dijalog, a često šutnjom i facijalnom gestom vješto dočarava što svaki pojedini lik osobno proživljava u situaciji u kojoj se našao.

I tu završava Nuićeva priča u omnibusu, kao i prvi i najbolji dio filma Sve džaba. I dok u priči iz omnibusa protagonist filma u svojoj muci ostaje buljiti u noćs balkona zagrebačkog stana, svjestan prijatelja koje prihvaća sa svim njihovim manama i vrlinama jer oni su mu jedini ponuđeni svijet, Goran u Sve džaba, nakon što ostaje bez takvih prijatelja, ima šansu da upozna drugačiji svijet. On kupi stvari, prodaje obiteljsku kuću i zauvijek odlazi iz mjesta u kojem je proveo čitav život. NuićGoranu, za razliku od protagonista u omnibusu, sada pruža šansu da razmisli o svojem životu, šansu da stvori drugačiji život, da odraste i nađe ono što mu je u životu nedostajalo. To je trenutak u kojem započinje punokrvni film ceste sa svim svojim zadatostima, ali i dio filma u kojem do izražaja dolazi onaj bosanski apsurd, crni humor i dopadljivost. Zanimljiv u svojoj bizarnoj ideji (Goran kupuje lokal na kotačima i od mjesta do mjesta besplatno ljude nudi pićem), no pomalo šablonski u svojoj razradi. Čini se kako je Nuiću upravo takva žanrovska određenost i prevelika inspiriranost jarmuschevskim i kaurismakijevskim obrascima odmogla pri kreiranju spontanosti i neposrednosti, čime se izgubila snaga realističnog i emocijama nabijenog početka i donekle sličnog svršetka. Drugi dio filma čini se poput kakve noćne more u kojoj Goran susreće niz začudnih likova poput dvaju dugogodišnja prijatelja, preprodavača robe, kojem je brat jednoga ubio oca drugome i obrnuto. Tu je i automehaničar bez nogu koji jedini može popraviti kvar na Goranovu kamionu, potom dječak koji traži sok bijele boje koji ne postoji, šašavi i čangrizavi umirovljenik, pedesetogodišnji intelektualac koji u svojoj aktovki nosi neobjavljeni diplomski rad na temu ekonomske situacije u zemlji, čovjek koji pred vlastitom kućom spava stojećke, itd. Nekako se čini da je sve ono što čini duhovit bosanski film Nuiću ovome dijelu film pokušao strpati, imajući na umu ideju da, kroz galeriju likova koje Goran na putu susreće, ukaže na opće stanje duha suvremenog bosanskog čovjeka. No, na žalost, niz filmskih stereotipa pomalo su pojednostavili i banalizirali tu ideju.

U drugom dijelu filma Goran napokon nalazi ono što je na svojem putu tražio — Maju, ljubav svoga života. To je, ujedno i lagani uvod u završetak Goranove osobne odiseje kao i uvod u, konačni, treći dio koji se svojim žanrovskim usmjerenjem vraća početku filma, a Nuićna teren na kojemu se najbolje snalazi. Intimistička atmosfera, suptilni dijalozi i režija, posebno odlično prikazan odnos Maje i Gorana, kao i jutarnji nelagodan razgovor Majina šogora Ljube i Gorana kojeg Ljubo ljubomorno tjera od Maje, ponovno progovaraju o Nuićevoj redateljskoj izvrsnosti. Nuićostavlja Gorana sa sviješću da je učinio sve što je mogao, no, iako nije uspio ostati uz Maju, živi u spoznaji da ga netko ipak voli. Iako Nuićostavlja otvoren kraj u kojem Maja, poput Gorana na početku filma, u posljednjem kadru, napušta dom u kojem je živjela i odlazi u osobnu potragu za drugačijim životom, vjerovat ćemo kako će ona u svojem traženju sresti Gorana, osobu koju je zavoljela. Nekako se čini da je to, ipak, jedino rješenje.

I na koncu, bosanska receptura sačinjena od svidljivosti, crnog humora i apsurda u ovome je slučaju pomalo podbacila, jer ono najbolje što je Nuićdao u Sve džaba većje pokazao u zagrebačkoj omnibus priči. Stoga svako posezanje u susjednu svakidašnjicu nije siguran jamac kvalitete. S druge strane, izgleda da nas Nuićujedno i uči kako treba puno smionije proniknuti u ono što je hrvatska tema i priča koja, ako je kvalitetno napisana i režirana može biti itekako neposredna, pa čak i svidljiva, iako nije riječ o komediji. A to je u omnibusu i dokazao. Stoga se hrvatski film dok god ima autorsko ime poput Antonija Nuića ne mora bojati da će hrvatska svakodnevica proći nezamijećena. S veseljem iščekujemo njegovu sljedeću suvremenu zagrebačku ili bilo kakvu drugu hrvatsku priču.

Goran Kovač