KINOREPERTOAR

PUT LUBENICA

(Branko Schmidt, 2006)

Put lubenica, Hrvatska, 2006 — pr. Hrvatska Radiotelevizija (HRT), Stanislav Babić— sc. Branko Schmidt, Ognjen Sviličić; r. BRANKO SCHMIDT; d.f. Drago Nusshol; mt. Hrvoje Mršić, Vesna Lažeta — gl. Miroslav Škoro — ul. Krešimir Mikić, Sun Mei, Leon Lučev, Armin Omerović, Emir Hađihafisbegović, Ivo Gregurević, Slobodan Maksimović, Zijah Sokolović— 88 min

Kad je prošle godine na zatvaranju Pulskog filmskog festivala Branko Schmidt izišao na pozornicu Arene, izrekao je, u filmskim i filmskokritičarskim krugovima većznamenitu rečenicu, da ako neku nagradu ni u snu nije očekivao onda je to ona koju je dobio. Naime, prošlogodišnji je hrvatski laureat filmskih kritičara koji bijahu na Festivalu upravo film Put lubenica.

Možda je pokojemu, manje upućenu čitatelju nepoznato da osim igranofilmskoga prvijenca Sokol ga nije volio, a koji je zaslužio podosta hvale, Schmidtove kasnije uratke kritičari, blago rečeno, baši ne ljube. Ali se, eto, dogodio obrat. Po meni, posve zaslužen. Jer ako je po nečem ovaj najnoviji Schmidtov film iskočio u odnosu na donedavni hrvatski filmski prosjek (naravno, mislim od 1990-ih naovamo), onda je to njegova sveukupna zanatska razina. Ne mislim tu samo na stvari poput razaznatljiva tona i dojmljive fotografije, nego na većinu onoga po čem neku igranofilmsku tvorevinu uopće prepoznajemo kao iole smislenu. Mnogim se hrvatskim gledateljima domaći film ogadio zbog toga što nemali broj naslova nije zadovoljavao ni najosnovnija estetska zanatska pravila, pa je brojnim strastvenim filmoljupcima, ali i onim ”malo manje” zahtjevnim gledateljima, hrvatski film postao istoznačnica za sve ono što je filmski loše. Jedini način da se većina takovih uradaka pogleda do kraja, krajnji je otklon. Doslovce, da se motre kao trash filmovi, premda njihovi tvorci sasvim sigurno ne imahu takove želje pri njihovu stvaranju. Podsjeća me to na zamišljenu grotesknu situaciju u kojoj bi književnici pisali književne tekstove prepune gramatičkih pogrešaka, suludih sintaktičkih konstrukcija i nevjerojatnih motivacija likova s nadasve ozbiljnim stavom bez trunka (samo)ironije. Na svu sreću, to je doba, makar se nadam, za nama. Jer naši se filmaši, to se sada slobodno može zaključiti, makar u većini novijih slučajeva, priučiše osnovama filmske gramatike te igrani filmovi konačno počeše sličiti — igranim filmovima! Što se Branka Schmidta tiče, mogu tek reći da mi se čini da je ovaj njegov film vrlo dobar primjer gore spomenute mijene. Je li bašto bio osnovni razlog zašto je dobio Oktavijana (nagradu na pulskome festivalu akreditiranih članova Hrvatskoga društva filmskih kritičara), dakako, ipak ne mogu znati. No koji god bio pravi uzrok za takovo kritičarsko mnjenje — zbog načina glasovanja u kojem se sabiru pojedinačni dojmovi o svakome filmu, a izračunava skupni prosjek, pojam kritičarsko mnjenje, kao i ono javno, dabome, zacijelo je više borgovska, jošnedosegnuta svojina — pa ipak — ispada da je ta nagrada čak pomalo i neka vrsta ”ispravka”, ili bolje rečeno, dopuna žirija. Što cijeloj stvari daje dodatnu draž (te bi se u konačnici možda ipak pojavio osmijeh na licu čuvena Carla Gustava Junga). Kako god, uz Schmidtovu iznenađenost, ali i polaskanost skupnom kritičarskom ocjenom, ostaje i nepobitna činjenica — da je kritičarska nagrada pripala nekomu drugomu filmu, Put lubenica morao bi se zadovoljiti ”samo” Zlatnim Arenama za scenografiju, ton i glavnu mušku ulogu. Ovako se gotovo svi imaju nečim važnim pohvaliti. Ako se nekomu sada čini da sam ironičan, nisam, odnosno, nije mi to namjera biti. Makar ne jedina. Sve što je ove godine, u hrvatskim okvirima, naravno, na pulskome festivalu vrijedilo, nečim se i okitilo. A u malenoj je kinematografiji poput hrvatske to valjda i najpravednije. Uostalom, budimo pošteni, hrvatski se filmovi jošuvijek teško mogu dijeliti na izvrsne, vrlo dobre, dobre, loše i užasne, prije tek na negledljive i gledljive, od kojih ovi potonji, iz nekoga razloga, mogu biti i vrlo zanimljivi. U takovoj mi se konstelaciji, nakon prvoga gledanja u Areni, Schmidtov film poprilično svidio. Tema mu je aktuelna, gluma, uglavnom, odmjerena, slika i ton uzorni. Neke sam scene, gotovo s natruhama nelagode, vjerojatno kao posljedicom teškoga bremena koje nam je dosadašnji suvremeni hrvatski film u cjelini na pleća natovario, zbog njihove tanahne razrađenosti ipak bio prisiljen s užitkom promatrati. Čak sam i za glazbu, mnogima nemila Miroslava Škore, morao sebi priznati da je iznimno funkcionalna. Uopće, imah dojam da Schmidt u ovome filmu sasvim pristojno vlada pripovjednim postupcima kojima potiče gledateljsko suživljavanje s fikcionalnom tvorevinom, što nije mala stvar. Na žalost, nakon drugoga se gledanja nedostaci ipak čine nešto ozbiljniji.

Nesumnjivo, to je ponajprije moja hotimična ”pogreška”. Cinik bi dometnuo: Tko ti je kriv što više puta gledašisti film. Skrušeno ću priznati da je u ovome slučaju posve u pravu. Doduše, ako bih bio krajnje iskren, morao bih reći da većinu tih skvrna vidjeh veći u Puli, no onda mi se nekako činjahu manje važne. Prije same se raščlambe osjećam dužnim napomenuti da usprkos svim lošim stvarima koje se spremam pobrojati i dalje tvrdoglavo ustrajavam pri uvjerenju da Put lubenica nipošto nije lošfilm.

U središtu je pripovijedanja ovoga filma više likova koji se grupiraju oko triju ključnih tematskih točaka. Prva je svesvjetski problem, a tiče se nesretnih seljenika (u ovome konkretnome slučaju kineskih). Druga se bavi sudbinama bivših ratnika, koje su u suvremenome, globaliziranu svijetu, možda i pomalo paradoksalno, prepuštene tijeku i mjesnoj naravi niza razmještenih, ali brojnih krvavih ratnih sukoba (ovdje su u pitanju ”naši” momci). Treća je, pak, ona o novopečenim (tranzicijskim) bogatašima i(li) ratnim probitnicima, uglavnom, o društvenim pohlepnicima. Sve se te tri tematske točke stapaju u jedno tijelo. Glavna je radnja filma, na poticaj glumca Ive Gregurevića, nadahnuta stvarnim događajem: utapanjem grupice kineskih ilegalnih seljenika koji nastradaše negdje na granici hrvatske i bosanske Posavine. Zaplet se filma načinje time da jedna mlada Kineskinja preživljava, točnije, da je spašava mladi, ali ratom duševno izranjavani bivši vojnik Mirko (Krešimir Mikić) koji za život zarađuje tako da u čamcu na hrvatsku stranu prevozi nesretne namjernike u potrazi za srećom. Doduše, teško bi se moglo reći da je to što on živi život. Zbog PTSP-a ne može spavati te se po cijele dane samo opija u krajnje oronuloj, prljavoj i posve zapuštenoj kući. Njegovi su jedini prijatelji stariji rođak policajac (Ivo Gregurević) i maloljetni Meho (Armin Omerović), dječarac, očito bez roditelja i rodbine koji bi se o njem brinuli, te se ubog snalazi kako zna i umije, ponajviše tako da iz skladišta mjesnih silnika krade hranu da bi uopće preživio. Za te je mjesne velelopuže našjunak Mirko najobičnije ljudsko smeće, bivši narkoman, jadnik neuklopljiv u njihov mafijaški način razmišljanja. To što on od utapanja spašava Kineskinju, stvar zapleće na više razina: iako je njen spasitelj, za nju je isprva tek ubojica njezina oca, no ubrzo i jedina nada za preživljavanje u stranome svijetu, posebice stoga što je lokalnim mafijašima ona opasan i nepotreban svjedok njihovih kriminalnih djelatnosti; za kriminalce, pak, on postaje netko tko se miješa u ono u što se ne bi trebao miješati. Ovako ispripovijedana, radnja je to izrazito potencijalna. Po svojim me osnovnim dramskim smjernicama podsjeća na film The Yards Jamesa Graya u kojem Mark Wahlberg tumači mladića Lea Handlera, nedavno iz zatvora puštena, koji, više spletom okolnosti nego hotimice, teško ranjava policajca, dok njegov prijatelj Willie (Joaquin Phoenix) ubija nadglednika na ranžirnom kolodvoru dok odrađivahu prljave poslove za cijenjenu poslovnu tvrtku.

Kada se Leo usprotivi svojim nalogodavcima ne želeći dokrajčiti ranjenoga policajca koji se nalazi u bolnici, on postaje neželjeni svjedok mehanizma korupcije čitava kriminalnoga, jednim dijelom čak i društveno legalna miljea u kojem se našao. Sve je to jošusložnjeno i složenim obiteljskim te prijateljskim odnosima glavnih likova. Put lubenica mogao je biti film negdje na tome tragu — intimistička (tragična) pripovijest koja u pozadini pripovijeda o društvenim opačinama. Mogao je biti sličan filmu Marija milosti puna Joshue Marstona. On dokumentaristički uvjerljivo govori o putovima droge i ljudima koji riskiraju život gutajući paketiće napunjene kokainom zbog šake dolara koji im donose nadu da će se tako izmaći tegobnu životu. Mogao je biti i klasičan film osvete, primjerice, pojedinca koji se sveti svojoj sredini zbog toga što je postao to što jest. A mogao je biti, na koncu konca, i posve svoj. Na nesreću, ništa od toga nije. Prevećje u njem stereotipa i stilskih klišeja koji, kako ih god zreli, ironijski ili nadasve ozbiljno, na kazuju ništa dublje (od stereotipa do simbola je naoko možda malen korak, ali ih u konačnici ipak dijeli velik značenjski pomak). U ovome je filmu Bosanska Posavina krajnja nedođija gdje uvijek pada kiša i sve je vlažno i kaljužasto. ”Pravi” Balkan gdje se kopaju oči zbog nekoliko ukradenih šteka Marlbora, gdje je policija korumpirana, mafijaši posve bešćutni i primitivni, a kurve, naravno, istočne Slavenke. Problem stereotipa nije u tom što su oni posve netočni, veću tom što od cjeline čine karikaturu koja je pokatkada tek puka projekcija: nismo mi takovi, to su oni. Jošje veći problem filma da nema dramaturško središte: to nije film ni o tegobama svjetskih seljenika, ni o mjesnim kriminalcima, ni o traumatiziranim bivšim ratnicima, zapravo, najveći mi njegov nedostatak i jest taj što on ni jednu svoju temu nije pošteno raspravio. Ne može se reći da ih on i ne naznačuje, no opet, ponavljam, cjelinu gledajući, ostaje na sasvim plošnoj razini. Jedini meni zadovoljavajuće životan, i dramaturški vještije uobličen lik, onaj je mlade Kineskinje (premda u filmu glumi trenutni vrh hrvatskoga i bosanskoga glumišta poput Mikića, Lučeva, Gregurevića i Hadžihafizbegovića). Osim dramaturgije, problem je i u stilu jer se miješaju posve neskladni postupci. Kao da se nije moglo odlučiti hoće li to biti psihološka drama dvoje nesretnika (iako su najupečatljivije upravo one scene koje idu u tome smjeru), koji jedno u drugome nalaze nadu, ili žanrovski film osvete (kako se to često sugerira izrazito retorički naglašenim krupnim planovima). Prikaz je kriminalaca daleko najslabiji zglob filma. Dok je odnos između Mirka i Kineskinje manje ili više realistično prikazan, dotle je svijet provincijskoga podzemlja krajnje karikaturalan — dašto da kao takav ništa ne kaže o motivima koji nekoga nagone da postane (ili ostane kriminalac), da ubije (ili nastoji ubiti) drugoga čovjeka samo da bi se njegov svijet koji je stvorio, održao.

Priznajem, Put lubenica doista nisam štedio! Uspoređivao sam ga s vrhunskim dometima filmske umjetnosti, djelima kakvih u čitavu svijetu godišnje vjerojatno nema više od nekoliko desetaka (od tisuća i tisuća koliko ih se snimi). U Hrvatskoj je prošle godine dovršeno devet dugometražnih igranih filmova. To je u svjetskim okvirima uistinu mizeran broj. Nerijetko smo prema hrvatskome filmu i previše strogi, no možda je ipak najpoštenije da si ne tepamo te da ukazujemo i na ono što razdvaja umjetnost od puke, manje ili veće, umješnosti. U film je kao proizvod puno stvari upleteno, i to sad nije predmet ovoga teksta, no korak koji hrvatskoj kinematografiji predstoji nije više dosegnuti stupanj kada će filmovi izgledati poput filmova, nego kada će se na filmski svojstven, originalan ili uvjerljiv način doista nešto i reći o svijetu u kojem živimo.

Krešimir Košutić