Mate Relja rođen je 1922. u Šibeniku, kojemu
se cijeloga života vjerno vraćao. Pomalo slučajno, najprije
je upisao preparandiju (učiteljsku školu), a zatim i realnu
gimnaziju. Iz školskih je dana pamtio dvije velike ljubavi.
Volio je nositi tradicionalnu, crvenu kapu, s crno našivenim
ornamentima. U to je vrijeme otkrio i film. Završivši gimnaziju,
Mate radi kao pomoćnik u očevoj trgovini željeznom robom,
a obitelj ga pokušava sačuvati od rata i sudjelovanja u
bilo kojoj vojsci. No, u drugoj polovici 1944. istodobno
stiže poziv u domobranstvo u Zagreb i prijedlog njegove
tadašnje djevojke (a ljubav će, razumljivo, pobijediti)
da skupa odu u partizane, gdje se pridružuju kao glumci
u kazališnoj družini okružnog NOO Šibenika. Poslije će
glumački djelovati i u šibenskom kazalištu. Na prijedlog
kolega i prijatelja odlazi na studij u Zagreb, i 1949.
diplomira književnost na Filozofskom fakultetu, kao stipendist
Jadran filma, u kojem počinje raditi od 1948, kao asistent,
a zatim i pomoćnik redatelja. Idućih godina surađivao je
sa Fedorom Hanžekovićem i još šesnaest redatelja na dvadesetak
filmova.
 |
| Mate Relja |
Sakupivši bogato iskustvo snima i vlastiti prvi, dokumentarni
film, Stop (1958).
Dvije godine poslije snima i prvi igrani film, Kota 905 (1960),
pa drugi igrani film, lirsku priču Opasni put (1963),
o djeci koja iz logora u Šleziji, na granici Njemačke i
Poljske, tijekom Drugoga svjetskog rata bježe kući u Sloveniju.
Film je nagrađen Zlatnim lavom za dječji film na
festivalu u Veneciji.
Zbog niza razloga, nakon tih desetak godina intenzivna
i uspješna samostalnog rada, tijekom kojeg nastaju i dokumentarci Sve o nafti (1961), Rijeka,
luka Srednje Europe (1963), te dva filma lokalpatriotski
posvećena rodnom kraju, Stare slave djedovina (1966)
te Kroz šibenske tisne kale (1968),
nastupa dulja stanka, tijekom koje, između ostaloga, radi
godinu dana kao učitelj za djecu iz naše dijaspore u
njemačkom Ludwigsburgu.
Novi igrani film, Vlak u snijegu, prema
romanu Mate Lovraka, režira 1976. i postiže golem uspjeh
među publikom, što dokazuje i nagrada Jelen, osvojena
na Pulskom festivalu, a za njega je nagrađen i godišnjom
republičkom nagradom Vladimir
Nazor. Iako je njegov opus velik i vrijedan, obično
ga pamte kao autora Vlaka.
Sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća djeluje kao
direktor proizvodnje u nizu projekata, pa dramaturg i
redatelj tridesetak element-filmova zagrebačke Filmoteke
16, radi i na televiziji, u dječjem i omladinskom programu,
a 1982. opet je dobio nagradu Vladimir Nazor,
no ovaj put za životno djelo. Među zapaženim filmovima
iz toga stvaralačkog razdoblja su dokumentarci Bez alata
nema zanata (1980) i U podne (1987).
Mate
Relja snimio je tri igrana filma i niz dokumentaraca
i edukativnih filmova te brojne televizijske emisije,
radio je i kao kazališni redatelj i silno žalio što nije
imao prilike režirati u šibenskom kazalištu, no najaktivniji
je bio kao organizator, poticatelj, idejotvorac i bio
je uvjeren kako je ostavio najviše traga po svojem društvenom
radu, kako u rodnom Šibeniku, od školskih dana sve do
nedavno (bio je jedan od vrijednih organizatora Šibenskog
festivala djeteta, između ostaloga) te općenito na filmu,
u bivšoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Volio je istaknuti
kako je dva puta bio predsjednik te tajnik Društva filmskih
radnika, a neko vrijeme i predsjednik Hrvatsko-češkog
društva.
 |
| Reljin Vlak u snijegu |
Radio je ono što većina drugih nije htjela, osiguravao
uvjete za stvaralački rad drugih autora, bavio se financijama,
organizacijom, administracijom i zbog toga potiskivao vlastite
kreativne planove i ambicije. Da je bio malo hrabriji i
pozabavio se pisanjem svojih scenarija, i filmova bi vjerojatno
bilo više, no Mate Relja nikada nije zažalio.
Mate Relja umro je 31. srpnja 2006. godine, u Zagrebu. Teško
bi bilo naći zamjenu za čovjeka poput njega, koji bi imao jednaku
kreativnost odrasloga te radoznalost i vedrinu djeteta.