Devetnaesti kolovoza... subota, vrućina.
Sparno. Varaždinske Toplice tihe, uspavane. U hotelu mir.
Ima li koga već? Moja buduća cimerica i ja stigle među
prvima. Zvukovi s bazena zvuče vrlo privlačno! Brzo raspremanje
i — odoh ja! Vrijeme se muti, a i tko zna hoće li poslije
biti vremena...
Ovo je već četvrti put da sam u Školi, ali štošta je
drukčije...
Nije Trakošćan, a ja nisam na seminarskom drugom
stupnju. Do sada, kada mi se god pružila prilika da dođem,
uvijek sam birala seminare: prvi put želeći nastaviti teoretsku
naobrazbu koju sam stekla na fakultetu, drugi i treći put
privukle su me zanimljive teme i predavači. Iskreno, tada
se nisam vidjela ni u jednoj stvaralačkoj radionici. Za
animirani film nemam crtačkoga dara. Zadivljena začudnim
svijetom igranoga filma, nisam se vidjela u njegovu stvaranju.
O nastanku dokumentarnoga filma znala sam toliko malo da
o učenju o njegovu stvaranju nisam ni pomišljala. Važan
je razlog bio i financiranje dolaska.
Seminarski sam dio
uvijek opravdavala potrebama u nastavi. Kako da opravdam
neku radionicu, kada mi vođenje filmske družine nije padalo
na pamet. Vrijeme je prolazilo...
A onda se nešto dogodilo. U meni! Danas ne znam točan
povod, ali uzroci su skriveni spavali: ljubav prema filmu
(svih rodova i vrsta), izvođenje nastave medijske kulture
(pogotovo filmske), osluškivanje interesa djece i mladeži,
praćenje razvoja digitalne tehnike... Rodila se pomisao
da moja škola
treba i zaslužuje takvu aktivnost koja djecu zanima, a
ne ograničava učenike slabijeg uspjeha. Čak ni one koji,
naizgled, nemaju nekog posebnoga dara. Jer, nikad se ne
zna što se može otkriti kad stanu iza ili ispred kamere.
Tisuću i petsto učenika, dakle oko 750 onih u višim razredima,
svakako je dovoljan broj unutar
kojega može početi potraga za malim filmašima.
Nije zanemariva
ni moja osobna volja da vodim baš takvu aktivnost. Nakon
svih priredaba, Lidrana, natjecanja iz jezika, uvidjela
sam da je filmska družina jedina koja me, uz redovitu nastavu,
uistinu zanima. Naišla sam na potporu ravnateljice i ostalih
kolega. Samo je trebalo odlučiti: igranofilmska ili dokumentarna?
I onda, opet nešto podsvjesno: iako nisam o dokumentarnom
filmu nikad ozbiljnije razmišljala, sada sam, bez imalo
dvojbe, odabrala upravo radionicu za dokumentarni film!
Kako je to niknulo u meni, odakle se stvorilo, nemam pojma.
Uostalom, zar je važno?!
I, eto...
Nedjelja, soba 118, radionica za dokumentarni film. Vrlo
neobična skupina, ali tako tipična za medijsku školu: ’učenici’
od petnaest do pedeset godina! Ono, većini zajedničko,
jest da smo, što se filmskostvaralačke prakse tiče, gotovo
svi apsolutni početnici. Mlade snage: buduća srednjoškolka
Antonija, već pošteno zaražena filmom; mlade Karlovčanke
Melita i Dariana, nastavljačice fenomenalne karlovačke
amaterske tradicije; partijaner Denis G., s odličnim filmskim
okom; zaneseni Domagoj, kojemu spasa nema: film ili ništa
(iskreno, naš najdarovitiji član). Snage u najboljim godinama:
dvije Vesne, Sanja, Anastazija, Ivana, Marina, Darija (ja)
i Denis O. S takvom šarolikom skupinom suočili su se naši
ne sasvim obični profesionalci. Damir, voditelj, profesionalni
montažer — samouk (po vlastitim riječima) dokumentarist
(Kao da je to važno: začudna La Strada je istrijanska
marqesovska slika, op. a.). Njegovi pomagači: Marconi
— profesionalni snimatelj, Papinjo — mlada nada eksperimentalnog
filma i naš montažer Francesco, bez koga ne znam što
bi bilo s našim filmskim igrarijiama. Nadimci varaju!
Sve su to dečki iz samoborsko-žumberačkog podneblja beskrajno
zaljubljeni u film. (Je l’ to
tam nekaj u vodi?)
 |
Damir Čučić, voditelj doku-radionice
(foto: K. Heidler) |
Već nakon prvih nekoliko minuta bila sam sigurna da sam
odabrala pravo mjesto. Sve je leglo: klinci, kolege,
šefovi; neformalni, ali vrlo profesionalni način rada;
zadaci i rad. Od tada pa sve do završnoga tuluma, za mene
je vrijeme bilo vrlo relativno: dan u tjednu postao je
potpuno bezvrijedna, nevažna kategorija, sati u danu/noći
samo utoliko bitni da se na vrijeme ode na objed... Za
nekoliko dana, kada sam vidjela neke dnevne novine i naslove,
imala sam osjećaj da je to neki paralelni svijet. Svijet
koji postoji, za koji ja znam, ali koji sa mnom nema nikakve
bitne veze, koji ne dotiče moj začudni svijet u kojem se
nalazim. Fantastičan osjećaj!
Počeli smo s malo povijesti dokumentarnog filma i filmske
teorije — samo najnužnije. Potom je uslijedio, meni, najvažniji
trenutak: upoznavanje s kamerom! Fatalna privlačnost pretvorila
se u fatalnu ljubav — na prvi pogled! Sada sam bila sigurna
da, što se tiče filma, filmske družine, rada s djecom na
filmu, ništa mi neće biti teško. Tako nije bila ni zadaća:
naći protagoniste za naš dokumentarac mozaične (epizodične)
strukture: portret mjesta. Pet ekipa sa po dva člana i
jedna sa tri.
 |
Dokumentaristi na terenu
(foto: K. Heidler) |
Razmiljesmo se po Toplicama. Cvijeće, cvijeće, cvijeće.
Čak i najmanja, ruševna kućica ima neki grmić ili cvjetnjak.
Divno! Ljudi — zanimljivi, neobični, obični, topli, tužni,
sretni...
Rezultat: našli smo i više nego smo se nadali:
kustosica, Štef, Joža, brijač, zbor KUD-a, restaurator,
štrukli, Mirko, sirota baka, vjenčanje, sprovod, zora,
sumrak, kiša, sunce, grmljavina, zamračenje... I sve smo
to uspjeli snimiti! Naši bi šefovi obično počeli,
a onda bi nas pustili... Za mene je to bio osobiti trenutak.
Kada sam primila kameru u ruke, bila sam gotova! Dijete
u meni dobilo je u ruke igračku koju nije rado dijelilo
s drugima (Oprosti,
Vesna, još jednom!). Nezaboravno! Do sada sam se
samo ’igrala’ fotoaparatom, ali ovo... Kao da sam to
čekala cijeli život, kao da sam u sebi pronašla još jednu,
dosad skrivenu osobu. Onu koja je čekala trenutak da
mi se javi i promijeni onu prvu, poznatu. Sada razmišljajući
o onom začudnom dokumentarističkom trenutku, kada je
usred snimanja zbora nestalo struje u cijelim Toplicama,
a naši pjevači nastavili pjevati, vjerojatno sam baš
ja u tom trenutku morala biti za
kamerom!!! Katarzično!
Pregledavanje građe bilo je jednako zanimljivo, uzbudljivo,
napeto. Kritiziranje, uživanje, raspravljanje, prepiranje:
koji kadar uzeti, koji ne; zašto ovaj, a ne onaj... Osvješćivanje
da kamera sve vidi i čuje pa i ono što ne bi trebala, npr.
tebe koji snimaš! Izvrsna škola: 1. iza kamere se šuti,
2. gledaj kamo je usmjeren objektiv!
Montaža me podsjetila na moju davnašnju tinejdžersku
želju da budem filmska montažerka. Sve je ostalo na željama,
nedostajalo je pravog usmjeravanja. Ali, gledajući našega
Frana kako unosi red u naše kadrove, uvidjela sam da sam,
na kraju, dobro izabrala. Montaža zahtijeva mnogo sjedenja
i beskrajnu strpljivost, a ja imam, ipak, previše temperamenta.
(Snimanje... e, to da!)
Pregledavajući velike količine materijala
i boraveći na gotovo svim montažama, mogla sam zapaziti
da su gotovo sve ekipe imale poneki pravi dokumentaristički
trenutak. Svi su si na snimanjima dali oduška i bili razigrani.
Stvarno je bilo teško odabrati i složiti naših valjda deset
sati materijala u petnaestak minuta filma. Srećom, bili
su tu Damir i Fran da, uz neke naše male amaterske sugestije,
sve slože u pristojnu cjelinu. Nažalost, zbog koncepcije
filma neki radovi uopće nisu mogli ući u konačni film (Anastazijin
restaurator, naša kustosica, priča sirote starice...).
Mi, koji imamo poneki kadar u filmu, uistinu smo zbog toga
sretni.
I tako, interna projekcija, čestitke, Sve džaba,
svečana večera (?!) i tulum prvo u 118, a potom u radionici
montaže...
Jutarnja javna projekcija. Moje zadovoljstvo u skladu
s veličinom platna! Nastojat ću dogodine ponovno pohoditi
medijsku školu. Možda opet dokumentarističku radionicu?
Tko zna?! Ono što sigurno znam: našla sam drugu sebe!