Željko Sarić autor je koji razmišlja na filmski način. To ne znači da će u svim slučajevima kada ne snima film pokušavati silom postizati učinak filma u nekom drugom mediju. Naime, kada Sarić fotografira, on u taj rad uključuje sva iskustva filmskoga snimatelja i autora, što ga u kontekstu fotografskoga stvaralaštva izdvaja iz uobičajenog,očekivanog i uzdiže na razinu prepoznatljive izdvojenosti iz cjelokupne fotografske produkcije koja se susreće na ovim prostorima. Dakako, Sarićeva startna pozicija drukčija je od ostalih zbog same činjenice što se on koristi fotoaparatom za analogno snimanje na standardnom Leica-formatu, koji pak snima u totalu 360 stupnjeva. Taj fotoaparat konstruktorski je izum njegova oca Hrvoja Sarića nastao 1972. godine. Koristeći se tim fotoaparatom Sarić zahvaća totalnu panoramu na negativu koji se pokreće u suprotnom smjeru od smjera kretanja aparata. Kombinacijama kretanja filma i aparata ili samo filma u aparatu koji se ne kreće ili pak krećući se sa aparatom u ruci kroz prostor u kojem nešto ili netko stoji ili se kreće te u raznorodnim kombinacijama prije spomenutih mogućnosti Sarić postiže neočekivane obrate koje je ljudskom perceptivnom sustavu teško ili nemoguće odgonetnuti. Ta zbunjenost proizvodi upravo željeni aha-efekt, tako da je samo odčitavanje tih fotografskih snimaka stanovita otežavajuća okolnost koja u fazi odčitavanja pruža gotovo efekt katarze. Neće se sa tih fotografija odčitati moguća rekonstrukcija događaja, nego će one same uspostaviti imanentni slijed događanja upravo prema onoj znamenitoj rečenici koja govori o tome da umjetnost ne prikazuje vidljivi svijet već čini nešto vidljivim. Taj od autora uspostavljeni svijet ne podliježe dakle provjeri, nego izravno uvodi u ono estetsko u kojem kriteriji fotografiju ovoga tipa dotiču na razini govora slike koja doduše ima svoje referencije u vanjskom svijetu, u onom što je de facto snimljeno, ali je to događanje realiteta nedostupno. Dostupan je dakle izravno autorov svjetonazor koji igra na rubu realiteta i fikcije, i to na svim razinama.Važno je naglasiti da se u takvu novouspostavljenu svijetu događaju razne senzacije koje ukidaju očekivanu percepciju dimenzije vremena na onaj način na koji smo donedavno bili naviknuti. Uzročno-posljedični slijed, odvojenost sekvenci, odvojenost oblika koji nam pomažu u orijentaciji pretvara se u novu difuzija boja koje povezuju dotad prepoznatljive oblike, sve se to pretvara u novi dinamičan, zaseban, gotovo furiozni vrtlog koji zahvaća svaki djelić slike.
Kada je Željko Sarić prije dvije godine snimao dokumentarni film o baletnoj predstavi Milka [perenbleka Johannes Faust Passion, pored filmske kamere snimao je i spomenutim fotoaparatom i tada je nastalo mnoštvo fotografija kojih dio čini ovu zbirku fotografskih isječaka definiranih na veličinu od 60 cm visine i u kompletu 55 metara dužine. Riječ je o svojevrsnom fotografskom ambijentu. Tema predstave, napetosti izvođača, probe rasvjete, traženje autora i njegove dileme pri radu, zamoran fizički rad, iščekivanja i sve ono što neki umjetnički projekt čini neizvjesnim kao da su se uklopili u faustovsko pitanje o žrtvi koja se prinosi onim dokraja prenapregnitim naporom koji bi trebao postići ono VIŠE, ono što doseže onostrano. Pitanje je, na kraju, može li se sa tog puta natrag, pitanje je da li se tom žrtvom postigao djelić nečega u što se uložilo sve. Željko Sarić ovom serijom fotografija na svoj način, u svojevrsnu komplementarnu dijalogu s kazališnom predstavom i njezinim autorom, postavlja svoje pitanje. Prizorima zadržanim na fotografijama koje prikazuju pokret, a koje su i rezultat raznovrsna kretanja prigodom snimanja, on postavlja pitanja o prirodi percepcije vremena i prostora i biti fotografije, kojom se može radikalnije zahvatiti upravo te dvije dimenzije koje sa svjetlom upravo i omogućavaju fotografiji da bude ono što jest. Ove fotografije, koje su prešle granice gotovo na faustovski način, kao da su neka vrsta izvještaja iz onostranoga, poput izvještaja onoga koji je prešao u izvanzemaljsko, u kojem još postoje plivajuće slike svijeta, snimio ih i s njima se vratio da ih nama pokaže. Ove su slike dakle dokumentarne!
Vladimir Gudac
Željko Sarić - kratka biografija
Rođen je u Zagrebu 1951. u filmskoj obitelji, tako da se relativno rano uključio u profesionalnu filmsku produkciju i u svojstvu asistenta snimatelja među ostalima radio i s Oktavijanom Miletićem i Franom Vodopivcem (četiri godine).
Godine 1983. diplomirao na odsjeku filmskog snimanja zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Kao filmski snimatelj radio je dokumentarne i kratke igrane filmove s priznatim hrvatskim redateljima svih generacija, Rudolf Sremec, Šime Šimatović Vatroslav Mimica, Nikola Babić, Vladimir Tadej, Zlatko Sudović, Eduard Galić, prof. Radovan Ivančević, Petar Krelja, Jakov Sedlar, Mladen Juran, Zrinko Ogresta, Vinko Brešan.
Radio je na Filmskom arhivu grada Zagreba 1983-91. više od tristo naslova, gdje je prateći život i razvoj Zagreba samostalno realizirao (snimao, montirao i pisao tekstove). Radio je na području reklamnih i naručenih filmova.
Godine 1989. snimio je igrani film Hamburg-Altona. Od 1991-96. u svojstvu vanjskoga suradnika snimatelja – za HRT snimio je više od dvjesto naslova televizijskih emisija (TV-izložbi, reportaža i TV-filmova) s novinarima i autorima uglavnom na elektronici
Početkom 1998. krenuo je u eksperimentalno snimanje vremenske animacije u trajanju od osamnaest mjeseci. Tijekom tog rada napisao je scenarij za kratki igrani film Slike vremena, po kojem je i režirao svoj prvi samostalni film. Film je dobio nagradu Kodak i sudjelovao na međunarodnim filmskim festivalima u: Tamperu, Regensburgu, Ateni, Teheranu, Cottbusu, Sao Paulu i Tangeru. Godine 2001. završio je eksperimentalni film Sustav jednog koji je prikazan na festival u Montevideu, a početkom 2002. zajedno s Tomislavom Pericom Dance Faust Dance koji je ostvaren u suradnji sa HRT. Za istu kuću realizirao je u okviru serijala Portreti likovnih umjetnika film Svemirski teatar. U 2003. realizirao je dokumentarni film Zagrebački bokci i kratkometražni igrani Zvonar katedrale.
Tijekom 2001. sudjelovao je na skupnoj izložbi hrvatskih fotografa pod naslovom Vidjeti vrijeme koja je predstavljena u Pekingu, Šangaju, Wiesbadenu i Zagrebu. Godine 2002. sudjelovao je na međunarodnoj izložbi Od miga do micanja u Umjetničkom paviljonu i skupnoj izložbi suvremene hrvatske umjetnosti Svijet više neće biti isti predstavljene u Amsterdamu.