Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ dodjeluje se “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je osnovalo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja (danas Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata), Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.
Odlukom tročlanog žirija (Diana Nenadić, filmska kritičarka; Jure Pavlović, filmski redatelj; i Jana Plećaš, direktorica fotografije i scenografkinja, petnaesta nagrada “Vedran Šamanović” dodjeljuje se Ani Hušman, redateljici i scenaristici dokumentarno-eksperimentalnog filma Radije bih bila kamen u produkciji Pangolina.
Obrazloženje
Suprotno iskazu iz naslova svojeg posljednjeg filma – Radije bih bila kamen, Ana Hušman već se četvrt stoljeća ustrajno opire okamenjivanju intermedijskih i filmsko-rodovskih granica. Istražujući podjednako na audiovizualnom i proširenom multimedijskom polju, poligon za trajnu evoluciju svojeg specifičnog filmskog izraza izgradila je na fluidnom sjecištu eksperimenta s dokumentarcem, animacijom i/ili igranofilmskim tehnikama, iskazujući pritom zanimanje za dekonstrukciju društvenih (i običajnih) artikulacija svakodnevnih rituala i regulacija prostora s kojima i u kojima živimo.
Na tom tragu, a slijedom prethodnika Lika/bez naslova (2020), Hušman je najdublje do sada zagazila u područje osobne/obiteljske povijesti i pripovijesti. Ulogu dokumentarnog „aktera“ pritom ravnopravno dijele kamen, flora i fauna njezina ličkog prazavičaja, žene s obiteljskih slika i unutarnji glas same autorice, rekreirajući u slikovno-zvučnim fragmentima iščezli život surovog ambijenta, danas zaboravljenog i izloženog betonizaciji u ime novog ciklusa elektrifikacije.
Traumi pejzaža i preživljavanja svojih odvažnih pretkinja u njemu, Ana Hušman na formalnom planu pristupa svojevrsnim semantičkim nesuglasjem, odnosno procjepom između slike i bestjelesnog verbalnog iskaza, istodobno i trenjem između slika krajolika i slikama čuvane obiteljske memorije te tjeskobnog iščekivanja budućnosti koje njezina glavna protagonistica, Mala Jela ‒ preko svojeg alter ega (same autorice) ‒ „hladi“ bijegom u maštanja. Takvim fluidnim pletivom, kojem posreduju analogni (16 mm) i digitalni formati, Jela/Ana (pre)ispisuje i osobni/obiteljski identitet i identitet samog krajolika nad čijom se prividnom „usnulošću“ sukobljavaju vitalna (ženska) energija prošlih vremena i prijetnja suvremene devastacije.
Podrazumijevajući feminističku maksimu „osobno je političko“, Ana Hušman preko osobne pripovijesti ‒ ambicioznim, ali ne i pretencioznim filmskim izrazom ‒ daje novi pogled na položaj žena u ruralnim hrvatskim krajevima, ukazajući na bezidejnost društvenih struktura koje bi tim opustošenim predjelima trebale vratiti život.
U Zagrebu, 10. lipnja 2024.
Žiri nagrade:
Jure Pavlović (HDFD)
Jana Plećaš (DHFA)
Diana Nenadić (HFS)