Oproštaj s Tomislavom Gotovcem
Bijela ruža
Kad umre dobar čovjek, govorila bi moja baka, sunce ga obasja posljednji put na ovome svijetu. Na sahrani Tomislava Gotovca, sunce je sjalo kao nikada.
Dečki sa žirâdo šeširima svirali su Kad sveci marširaju i Ljetno doba, dok smo hodali za Tomovim lijesom, pod zelenim lišćem mirogojskih kestena. Nije bilo uobičajene podjele na muške naprijed, a žene na kraju povorke. Hodali smo izmiješani. Nitko nas nije upozorio ni pozvao na to, ali kao da smo svi znali - Tom bi tako želio!
Žuti je pas uznemiren trčkarao među nama, tražeći svog čovjeka. Faktor nas je pozvao da zatvorimo oči i pogledamo s Tomom film, zadnji put. Ljudi su stajali u hladovini, pred svima profesor Pansini, oslonjen na štap. Kao na kakvu performansu, Željko i Silvestar vrijedno su kamerama bilježili lica i ruke.
Za lijesom tri Tomove najvažnije žene u životu, Sarah, Zora i Vera. Iznad njih i posvuda, lebdjela je Beška Laurer.
Tupi udarci gruda zemlje.
I tišina.
Na komemoraciji u Tuškancu, dan prije, bijela ruža na stolcu na kojem je Tom uvijek sjedio.
Ljetno je doba, kad sveci marširaju.
Duško Popović