U zagrebačkoj bolnici Rebro u petak, 25. lipnja 2010. godine, oko 20.00 sati, umro je Tomislav Gotovac.
Rođen 9. veljače 1937. godine u Somboru, Gotovac od 1941. živi u Zagrebu, u kojem poslije osnovne i srednje škole godinu dana studira arhitekturu, gdje mu crtanje predaje Josip Vaništa, a zatim se zapošljava kao bankovni službenik. Poslije odsluženja JNA radi kao službenik u Vinogradskoj bolnici.
No, njegov dolazak u Zagreb bio je posebno važan jer je tu otkrio film i definitivno se i sudbinski zaljubio u njega. S majkom Elizabetom, Eškom ili sam, odlazi svakoga dana u mrak kino dvorane i upija sve što je mogao vidjeti, od početka stvarajući vlastiti svijet filmskih vrijednosti i kvaliteta. Do zadnjega je dana života pamtio sve filmove koje je ikada vidio i o svakom je oštro i precizno iznosio svoj sud.
Godine 1967. primljen je na studij režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, u klasi Aleksandra Saše Petrovića, a predavači su mu i dr. Marko Babac i dr. Dušan Stojanović. Slušao je i seminare Slavka Vorkapića i Franka Capre. Zbog filma Plastični Isus njegov je studij, uz političke i druge progone, trajao sve do 1976., kada diplomira filmom Presuda.
Istodobno s filmom, kojega prakticira i kao jedan od vodećih autora Kinokluba Zagreb, u kojem svoj prvi film Smrt snima 1962. godine, Tomislav Gotovac bavi se i performansom, od prvoga, Pidžama+četkica za zube, što ga je 1954. izveo u Mostaru pa do bezbrojnih tokom niza godina, skoro do zadnjega daha, u nas i u svijetu, gdje ga, kako to obično biva, cijene i prepoznaju više i bolje nego kod kuće. Svoju je prvu fotografsku seriju priredio 1960. godine u Zagrebu, a kao statist 's posebnim zadatkom' nastupio u nizu filmova autora Lordana Zafranovića, Zorana Tadića, Francija Slaka, Dušana Makavejeva i Bate Čengića.
Mijenjao je imena, puštao kosu i bradu i šišao se do kože. Mnogi ga pamte po performansima u kojima se javno svlačio do gola. Mnogi su ga takvim vidjeli, a tek rijetki ispod golotinje tijela uspijevali prodrijeti do dubine duše.
Danas je u filmu Tomislava Gotovca snimljen zadnji i završni kadar.
Duško Popović