Zapis

Ima i takvih dana u životu: iako uvjereni nepušač, bio sam silno zahvalan na oblacima duhanskoga dima koje su na jednoj zaprešićkoj ljetnoj terasi neumorno proizvodili Miroslav Klarić i Jadranko Lopatić, jer je to bio jedini način da se obranimo od hordi nabrušenih komaraca (ili komarica, nikad nisam načisto tko zaista pije krv?) koje su nas silno željele intimno upoznati. A pušilo se!!! Naravno i posve stereotipno, pokušavam se sjetiti slavnih književnih i filmskih parova s kojima bih usporedio Miroslava i Jadranka. Recimo, Don Quijote i Sancho Panza. Ne, odmah to odbacujem, niti je Miroslav lovac na vjetrenjače i slične trice i vitez tužna lika, premda ima u sebi, čini mi se, dosta idealizma i altruizma pa i zanesenjaštva, niti bih eterična Jadranka mogao zamisliti kao rumena i obla hedonista na leđima magarca, prije me podsjeća na svetog Franju Asiškog, s onim svojim dobroćudnim pogledom kojim promatra čak i ubojite komarce. A ništa, pokušavam dalje, onda možda Stanlio i Olio. Dobro, tu ima ponešto fizičke podudarnosti, iako je Miroslav još jako daleko od impozantne figure gospodina Hardyja, a i visoko mu čelo ne pokrivaju slavne štripice, dok se Jadranko može likom donekle prispodobiti mršavom, nižem i slabijem članu dvojca. Koji, doduše, obično bolje prolazi kroz njihove zajedničke peripetije. Ali, ipak nije ni to. Možda bi njih dvojicu bilo najbolje usporediti s Maxom i Moritzom, koje smo mi iz generacije nakon Drugoga svjetskog rata upoznali na stranicama domaćih stripovskih izdanja kao Bima i Buma. Uostalom, oni sami za sebe tvrde da su ostali velikom djecom u duši, skloni su nestašlucima i u životu i u filmskom stvaralaštvu, a uvijek se nekako uspiju izvući. Kako sam i sâm sklon stripovskom ponašanju i razmišljanju, odmah dijelim uloge: Vera bi tako svakako bila Mama (još da češće stigne peći pite i druge kolače), Hrvoje Turković gotovo idealan Inspektor (samo što je upola viši od svojega crtanog pandana), Kruno Heidler nezamjenjivi Kapetan, a Diana bi mogla odigrati gospođicu Algebru. Koji bi to film bio! Što komarci što ozbiljnost situacije, vraćaju me u zbilju. Zašto bih se mučio tim komparacijama kad su Miroslav i Jadranko sami za sebe, bez artificijelnih uzora, itekako zanimljivi likovi. Miroslav Klarić rođen je 1958. godine, u selu Ključ, na ušću Sutle u Savu. Odrastao na obalama dviju rijeka, oduvijek je bio blizak prirodi pa ga ni sjećanje na tri utapanja, srećom neuspjela, ali dosta ozbiljna, nisu odvukla s vode, kojoj se i danas zna vratiti, nažalost nedovoljno često, sa zanosom pričajući o ribičkim uspjesima i, još više, o miru i opuštanju što ih držanje štapa na obali rijeke donosi. Bez obzira na ulov. I dok se mali Miroslav bavio dječjim radostima, rijekama i ribolovom, šest se godina iza njega u nedalekom selu Laduč rodio Jadranko Lopatić. Tu negdje Klarić polazi u osnovnu školu u Šenkovcu, a ubrzo otkriva čari glazbe pa pod utjecajem roditelja i nastavnika glazbenog odgoja počinje svirati harmoniku. Dobro mu je išlo pa se paralelno upisao i u glazbenu školu, učeći istodobno i klarinet. Tijekom godina broj se instrumenata na kojima je svirao bitno povećao, a zbog štednje prostora nismo se pozabavili njihovim nabrajanjem. U svakom slučaju, od mladićkih se dana bavio sviranjem, osnivao bendove, provodio vikende po plesnjacima i svadbama i, kako sam kaže, jako dobro živio od toga. Da se od sudbine ne može pobjeći svjedoči i njegova vojnička epizoda: tijekom vojnoga roka bio je bubnjar u svojoj jedinici, i opet, kao nešto drukčiji vojnik, nije loše prolazio. Na kraju se zaposlio u čak tri škole kao nastavnik glazbenog odgoja, ali mu vrag nije dao mira pa je, vidjevši u novinama natječaj za to, odlučio postati instruktorom tehničkih aktivnosti. Te se 1982. na natječaj Narodne tehnike javilo više od tristo kandidata, među kojima je Miroslav bio uvjeren da nikako neće proći stroge selekcije. Nije prije toga imao baš mnogo dodira s tehnikom, no pokazalo se da je ipak uspješno prošao odabir i tako se našao među petnaest budućih instruktora. Idućih je dvanaestak godina proveo radeći u centrima tehničke kulture u Zagrebu, u Španskom, odnosno u Vinogradskoj, da bi od 1995. postao stalnim zaposlenikom u Zajednici tehničke kulture Zaprešić. Jadranko je Lopatić dobar dio djetinjstva proveo u prirodi, kao ‘šumski tip’, kako samoga sebe opisuje. Volio je mir i tišinu šuma, pronalazio sjenovita mjesta, promatrao uvijek nove i neponovljive obrise stabala, pa ne čudi što je njegov nastavnik likovne kulture Drago Jančić potaknuo u Jadranku skrivenu sklonost likovnom izražavanju. Nakon brojnih crteža i slika u osnovnoj školi, upisao se na Srednju školu za primijenjenu umjetnost, a zatim, doduše tek iz trećeg pokušaja, i na zagrebačku Likovnu akdemiju, na kojoj je stekao titulu akademskog kipara. Iako je i prije i poslije diplome bjesomučno obrađivao ‘cjepanice’ iz kojih je izvlačio skrivene kiparske likove i motive, od nečega se moralo živjeti pa se i on zaposlio kao nastavnik likovnog odgoja, a kako to već u životu biva, kad je trebalo, predavao je i tehnički odgoj u osnovnoj školi. U studenom 1995. osnovan je Foto-kino-videoklub Zaprešić, koji već devet godina vodi i usmjerava Miroslav Klarić. Klub djeluje u prostorijama i na opremi Zajednice tehničke kulture Zaprešić, pa je ponekad teško razlučiti tko je tu tko i što se kada radi. Klarić uz filmaše vodi i robotičare i informatičare, no tvrdi da nema ni smisla ni potrebe baviti se administrativnim razdvajanjima ili spajanjima svih tih aktivnosti. Glavno je da se radi i da se radi dobro. Jadranko Lopatić u klubu je od 2002. Stigao je kako bi pomogao pri stvaranju jednoga filma i ostao. Danas vodi svoju skupinu autora i sudjeluje u radu drugih, vodi opsežnu inozemnu korespondenciju (Miroslav skromno priznaje da njegov engleski nije baš na najvišoj razini), radi vlastite projekte i osvaja nagrade. Klarić je snimio tri filma na početku postojanja FKVK Zaprešić, a zatim se posvetio silnim organizacijskim, financijskim i drugim problemima koje poznaje svaki voditelj filmskog i videokluba. Danas pomaže sinu, koji snima vlastite filmove, no čini se da se autor u njemu opet budi pa se možemo nadati još kojem vrijednom ostvarenju. Obojica ne kriju svoje temeljno uvjerenje: snimati filmove koji će osvajati nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima, smotrama i revijama. Dok većina drugih voditelja klubova za mlade naglašava pedagoške i slične vrijednosti kojima se rukovode u radu, a eventualne nagrade smatraju dobrodošlima, ali ne i najvažnijima, zaprešićki dvojac bez kormilara ne smatra kako je temeljna odlučnost da će se osvajati nagrade loša i neprihvatljiva. Kažu da je osvajanje nagrada, koje pretpostavlja i odlaske na revije, putovanja i druženja s kolegama iz drugih klubova, praktično jedina stimulacija koju mogu pružiti mladim članovima kluba, pa baš stoga i ustrajavaju na takvu pristupu. Uostalom, kažu s bim-bumovskim osmijehom, i drugi slično misle, jedino se to ne usuđuju priznati. Najviše ih podbadam pitanjem o vlastitim procjenama dobitaka i gubitaka nastalih višegodišnjim aktivnostima u klubu. Zaista, što im je sve to donijelo, a što oduzelo, koliko se uopće može svesti u kategorije primitaka i izdataka sve to vrijeme provedeno u malim i skučenim klupskim prostorijama (s vedrinom gledaju u blisku budućnost, kada ih čeka selidba u bitno bolji i veći prostor), dani i noći posvećene idejama pa zatim i nastanku novoga filma, usklađivanje često posve raznolikih usmjerenja i naravi mladih autora koji surađuju na istim projektima, samosvladavanje kako ne bi opteretili vlastitim pogledima radove drugih ili navođenje na bolja rješenja, kada se uvjere da je njihova intervencija nužna. No, zaključuju s osmijehom, da nema više radosti nego sumnje, da nije više uspjeha nego razočarenja, da je uloženi trud bitno veći od ostvarena rezultata i, zašto ne, osvojenih nagrada, onda bi se možda valjalo upitati o smislu svih tih aktivnosti. Ovako, nema razloga da se priča ne nastavi. Druže se i privatno, izvan klupskih prostorija ili zajedničkih putovanja na revije, prijateljski se podbadajući nakon svake partije pikada ili obiteljskih skupova s obveznim roštiljskim i tomu sličnim dodatnim sadržajima. Miroslavu je sada lakše, jer ima s kime dijeliti poteškoće organizacije i vođenja kluba, ali i radosti nakon uspjeha kojih je sve više, a čini se da ni Jadranku nije teško. Uspješno se branim od navale da me voze do vlaka (Miroslav ne dijeli moju sklonost hodanju, malo zbog brzine kojom obojica žive, a nameće je obilje poslova i obveza koje imaju, a malo zbog dugogodišnje navike da sve obavlja uz pomoć automobila), pa se rastajemo, na veliku žalost gladnih krvopija, koje se bacaju na nove žrtve. Njih se dvojica vraćaju u klub, jer treba presnimiti neke kadrove i fotke, poslati materijal na još nekoliko adresa smotri i festivala, pripremiti sve za Požegu i Zadar, a ja lakim korakom odlazim iz središta Zaprešića ka željezničkoj postaji na kraju grada, između bujnih, ponekad čak i egzotičnih vrtova, dok pored mene jure automobili i tutnje kamioni. Mirni građani lagano se povlače u kuće, jer je vrijeme televizijskih dnevnika i sličnih emisija, a mladima je ionako još prerano za izlazak. Imam još dvadesetak minuta do prvoga vlaka za Zagreb pa se ne žurim. A na postaji iznenađenje: istovremeno s mojim dolaskom stiže i neki raniji, meni neočekivani vlak za doma, pa se sav sretan penjem u veliki, narančasto obojeni odjeljak za tridesetak ljudi u kojem sjedi tek neka osamljena žena. Jurimo prema Zagrebu, no već u Podsusedu vlak staje. Nešto se pokvarilo s hidraulikom pa se ne mogu otvoriti vrata na vagonima. Sjedimo tako zarobljeni, ta žena i ja, dok strojovođa užurbano prolazi kroz naš vagon pokušavajući srediti stvar. Onaj zaprešićki dvojac bez kormilara tu bi malo zastao, popušio kutiju-dvije, razmislio i od svega sačinio film. Nepoznata suputnica-supatnica i ja samo pasivno sjedimo i čekamo da se ta nesretna vrata konačno otvore i da prijeđemo u drugi vlak, onaj u kojem smo i trebali biti. Sunce zalazi iza fronte oblaka koja se lagano navlači iznad Zaprešića. U onoj maloj zgradi, blizu škole, u kojoj je smješten Foto-kino-videoklub, još će dugo u noć Miroslav i Jadranko i njihovi klupski kolege raditi svoj posao. I baš će biti sretni i zadovoljni. I oblacima dima zaštićeni od komaraca i drugih, koji će morati potražiti neke druge žrtve. Duško Popović