Početna ideja
Stvar je u tome kako ja poimam i doživljavam film, što film meni predstavlja i na koji način bih se eventualno mogao baviti filmom. Ranije nikad o tome nismo razmišljali. Uvijek je začetak neke ideje nešto što se dogodi u stvarnosti, u realnom životu. Pojavi se nekakav problem i pitanje na koje tražiš odgovor. Postavljamo pitanja na koja nemamo odgovor, a zapravo ga tražimo kroz film. Tako da postavljamo pitanje drugima. Konačnog odgovora nema.
Pristaše smo ideje da je zadaća filma da iznevjeri tvoja očekivanja. Ne želimo da film zadovolji tvoju poziciju, nego da te potakne na promišljanje. Kad izlaziš iz kina, da ostane nešto o čemu bi mogao razmišljati i nakon što si ga pogledao.
Pitanje koje se postavlja u osnovnoj ideji i scenarističkoj zamisli Alkea je način na koji promatramo je li neka osoba dobra ili zla kada je definiramo. Dakle opće mjesto, prapitanje, nešto što nije striktno vezano uz konkretnu sredinu ili osobu, nešto što uvijek i svugdje možemo propitivati…
U scenariju se ne osuđuje nitko, ni osoba, ni događaj. Postavlja se određeno moralno pitanje, ali ne postoje ni osuda ni odgovor. Odgovor je višestruk.
Alke
Ideja je nastala tijekom koncerta – Milan je poznat kao nesnošljiv gledatelj: "Platio sam kartu i želim gledati film ili slušati koncert, ne želim slušati ljude okolo. Ako netko želi razgovarati, neka ode na kavu." To je tako bilo do jednog trenutka. Bio je s prijateljicom na koncertu Josipe Lisac u HNK. Pored njih je bila osoba u invalidskim kolicima koja se cijelo vrijeme koncerta derala i glasno pjevala, ako se to uopće može nazvati pjevanjem, zajedno s Josipom. Milanov doživljaj koncerta bio je potpuno uništen. Na kraju se izrazito uzrujan i ljut osjećao kao da je bacio novac. Koncert je završio, ta osoba je otišla, a Milan nije reagirao. Prvi put. Postavlja se pitanje zašto baš tada nije reagirao, a u svakoj drugoj situaciji jest?
Zapitao se u tom trenutku što svakoga od nas definira kao osobu. Ako imam vanjski hendikep, definira li me to iznutra? Obrnuta situacija bila bi – možda ju je teško postaviti – je li moj unutarnji hendikep prouzročen nečim vanjskim ili začetak treba tražiti negdje drugdje? Tko bi se uopće usudio reći da vanjski nedostatak može biti uzrok zlobe u čovjeku? S time se nikad ne bismo mogli složiti. Gotovo fašistoidan pogled na stvar.
To je jedna strana priče. Druga je da stvaramo tabu, lažno predstavljamo, pokazujemo lažno suosjećanje za fizički nedostatak neke osobe. Dopuštamo joj da čini nešto što joj inače nikad ne bismo dopustili. Upravo time postaje građanin drugoga reda, isključujemo je iz društva i diskriminiramo. Ne ponašamo se ravnopravno. Morao bih biti slobodan reći toj osobi da je učinila nešto loše. Iz toga se rodio film. Iako, nije stvar u sljepoći. Može se raditi o bilo kojoj vrsti nedostatka fizičke prirode. Osoba u kolicima, s govornom manom, s repom, svejedno…
Alke
Put između ideje i realizacije
Iako nemamo formalno filmsko obrazovanje, Miroslav tijekom studija novinarstva i televizijske produkcije te paralelnog rada na HRT-u 2009. otvara svoju produkcijsku kuću. Tu se stvaraju prvi preduvjeti za realizaciju filma. Pola godine nakon otvaranja produkcijske kuće Miroslav je odabran da bude sudionik na Sarajevo Talent Campusu kao producent. Nakon toga je imao mogućnost poslati scenarij i natjecati se u programu Sarajevo City of Film s projektom filma, no trebao je scenarij.
Prije odlaska u Sarajevo snimio je kratki film Uzet ću jabuku. Protagonist je bila slijepa osoba. Imali smo, dakle, već kontakte, razgovarali smo sa slijepim osobama i znali smo nešto o njihovoj poziciji i poteškoćama, o tome kako su prihvaćene u društvu, kako ih doživljavaju, diskriminiraju…
Milan je iznio ideju o slijepoj osobi koja se ponaša i živi na način koji obično ne vezujemo uz život takve osobe, Miroslavu se svidjelo i krenuli smo. Milan je napisao scenarij, prijavili smo se na natječaj, ali na našu sreću ili nesreću – nismo prošli, a Miroslav je rekao: "U redu, snimat ćemo to vlastitim sredstvima u vlastitoj produkciji." S obzirom na naše neiskustvo i nedostatak formalnog obrazovanja bilo je teško očekivati da ćemo dobiti ikakav novac ili potporu od institucija. Trebali smo pričekati da stanemo na noge i budemo u mogućnosti sami financirati projekt.
Tako je 2010. postojao scenarij, ali je tek 2012. produkcija napokon mogla sama podnijeti troškove snimanja, iako i tu govorimo o proračunu u kojem su nam mnogi iz filmske ekipe izišli ususret i poklonili dio svoga rada.
Treba naći lokacije i glumce
S glumcima je, na sreću, ispalo jednostavno – nekako smo intuitivno znali koga želimo za koju ulogu, kao da smo im to odavno namijenili, a Vicko Bilandžić, Ksenija Prohaska i Olga Pakalović pristali su bez oklijevanja.
Ksenija se zaljubila u svoj lik Nine. Svidjela joj se suluda i besmislena ženska iracionalnost, ljutila ju je i istodobno joj se činila jako bliskom. Čak je predlagala da se njen lik razrađuje u dugometražnom obliku. Na audiciju za ulogu djeteta prijavilo se dvanaestoro djece. Posljednji među njma, Vid Rebernak, praktički je bio odabran i prije nego što smo ga upoznali. Miroslav je već u telefonskom razgovoru, opet na nekoj intuitivnoj razini, shvatio da je riječ o pravom odabiru.
Alke
Interijere smo snimali u Zagrebu, na lokacijama za koje je pak Milan unaprijed znao da ih želi – prostori u kućama i stanovima prijatelja koji su se savršeno uklapali u atmosferu filma. S eksterijerom je bilo malih problema. Naime cijeli je film zamišljen tako da nasuprot emocionalnoj distanciranosti i eventualnom stanju uznemirenosti stoji vizualno topla i dopadljiva okolina. Okruženje je zamišljeno kao antipod koji dodatno stavlja naglasak i ističe osobnost našeg antijunaka. Za to nam je bio potreban nadareni direktor fotografije, netko poput Dragana Šiše, koji uspijeva unijeti potrebnu dozu elegancije, s obzirom na financijske mogućnosti. Idealni eksterijer za najvažnije scene filma je postojao, problem je bio što se nalazio 131 km daleko od Zagreba, u Julijevu parku u Daruvaru. Milan je nepopustljivo inzistirao na njemu, dok je Miroslav morao razmišljati kao producent i držati troškove pod kontrolom pa je predlagao da se sve to snimi u Maksimiru. Ipak, na Milanov nagovor, pristao je otići pogledati lokacije u Daruvaru. To je bilo dovoljno. Kad je vidio Julijev park i jezero, rekao je: "Ok, ovdje snimamo."
Proces snimanja
Ovaj kratki film realno je zahtijevao pet dana snimanja, ali naše neiskustvo…
Pogotovo je došlo do izražaja u snimanju eksterijera, udaljenom 130 km. Javljali su se ozbiljni problemi. Primjerice, cajtnot zadnje scene snimane u Daruvaru, ključne scene filma. Morali smo seliti cijelu opremu iz parka na jezero, što je relativno blizu, no sunce je lagano klizilo prema zalasku… Usred premještaja pukla nam je guma na kombiju, a imamo još sat vremena da pripremimo cijeli set na novoj lokaciji i snimimo scenu. Srećom, naš gafer uspijeva brzinski promijeniti gumu i spasiti dan…
Loše smo procijenili koliko nam je vremena potrebno, a novca za drugi dan snimanja nismo imali. Sve je moralo biti odrađeno tada. Da ne spominjemo kako nismo ni dovoljno istražili prilazne ceste koje vode na tu lokaciju.
S druge strane, Vicko je imao fizički težak zadatak u tom prizoru – radilo se o težini psa. Osim toga, bio je prisutan i određeni strah da ne ozlijedi životinju. Nismo uspjeli snimiti scenu kako treba, nismo dobili što nam je bilo potrebno. Znali smo u tom trenutku da nema filma. Fantazirali smo o spasonosnim prijelazima u montaži, ali bilo nam je jasno da su to rješenja koja nas ne zadovoljavaju. Uostalom, ovo nije film koji može spasiti montaža, vrlo je gol. To je bilo u ljeto 2012.
U jesen iste godine snimamo još jednu, završnu scenu filma, nakon koje Milan odlazi raditi u Kanadu, u obećanu zemlju. Iako si to nismo željeli priznati, znali smo kako je jedini način da snimimo film koji želimo – povratak u Daruvar i snimanje one ključne scene ispočetka. Nakon devet mjeseci Milan se vraća iz obećane zemlje. Po njegovu povratku odlučili smo nanovo snimiti scenu u daruvarskom parku i jezeru. Zovemo Vicka, nema problema… Ističe jedino da se ošišao i da mu je frizura znatno kraća od one koju je imao u filmu. Poslao je sliku. Imao je vojnički kratku kosu. Mjesec dana nije dovoljno da mu naraste kosa, a mi moramo snimati za dva tjedna. Kupili smo mu periku…
Milan Rukavina i Miroslav Kosanović na snimanju
Još jedan značajan problem bio je pas. Pas vodič Deni s kojim smo snimali godinu prije ozlijedio je nogu i nije mogao biti na snimanju… Morali smo naći novog, identičnog, a uspjeli smo tek na dan snimanja. Novi pas Nelson nije bio pas vodič, ali je bio dobro istreniran i odlično je "odglumio" psa vodiča. Vicku smo stavili periku što je, usprkos našoj prvotnoj sumnji i uz pomoć stručnog kostimografa, odlično riješilo problem jer, kako će se kasnije ispostaviti, nemoguće je reći u kojoj sceni Vicko nosi periku.
Tako smo konačno došli i do ključne i najvažnije scene koju smo ponavljali, zbog koje smo se opet našli u Daruvaru. Uspješno je snimljena tek iz petog pokušaja, što je puno s obzirom na to da je bio ograničen broj ponavljanja, jer scena uključuje dosta zahtjevnu i traumatičnu radnju za psa. Ključna je bila Miroslavova psihološka manipulacija Vickom, uspješno ga je oslobodio straha i bilo kakve emocije prema životinji, koja u liku Željka ne postoji. Kada smo snimili tu scenu, znali smo da je gotovo, da imamo film, napokon...
Naravno da je u našim uvjetima i postprodukcija trajala znatno duže nego što je realno potrebno. Morali smo brisati neke slučajne prolaznike koji su se našli u pojedinim kadrovima, pojačati valove u jezeru, i razna čuda, što sve skupa zvuči pomalo bizarno za tako jednostavne, proste scene. Proces traje, Ivan Zelić spašava zvuk koji je bio amaterski snimljen pa time i u golemim problemima. Film napokon 19. srpnja 2014. ima premijeru na Pulskom filmskom festivalu, a međunarodnu premijeru u Reykjavíku na International Film Festivalu 26. rujna 2014.
Kako je film zamišljen
Problem diskriminacije ljudi s fizičkim hendikepom i njihov ravnopravan položaj u društvu nešto je što se jako ističe u zapadnoj civilizaciji. Vodi se snažna borba za ravnopravnost, a ako malo dublje pogledamo, zapravo se prema njima nikada ne ponašamo potpuno ravnopravno i iskreno. Jer loše bi se gledalo kada bi se njima reklo nešto što možda stoji, ali nije lijepo za čuti. Nije riječ o tome da ljudi s hendikepom iskorištavaju svoj hendikep, već o tome da im zbog tog njihova nedostatka mi zapravo gledamo kroz prste, čime ih na obrnut način diskriminiramo.
Sa Željkom, likom slijepe osobe u filmu Alke, ne možemo se poistovjetiti u klasičnom smislu odnosa prema slijepima. On ima uređen život, obrazovan je, ima posao. Živi sam, no to je moment njegovog karaktera, to je stvar njegova izbora, ne nužnosti. Pokušava se odvojiti njegov karakter od njegove vanjštine, nečega što nam se nameće na prvu kao gledatelju, a što zapravo ne bi trebao biti naš fokus. U toj funkciji je i izbjegavanje upotrebe glazbe u filmu, a glazba je također nešto čemu su slijepe osobe privržene možda više od ostalih. Kod Željka prevladava muk i dnevna soba prepuna umjetničkih slika.
Alke, sa snimanja
Film ima dva dijela, odnosno jednu prijelomnicu. Kroz čavrljanje susjeda i popodnevnu kavu saznajemo važne elemente koji mogu reći ponešto o Željku, ali mogli bismo i posumnjati u istinitost nekih od njih. Neki su pak u paradoksu kad se suočimo s njim. Jedna od glavnih likova, Nina, žena koja trpi muža s kojim nikako nije zadovoljna, bježi od svoje frustracije i pronalazi utjehu u maštarijama koje joj donose odmak i oslobođenje. Idealizira druge. Njeni sudovi postaju upitni kad upoznamo Željka. Oni daju okvir. Sumnjičavost prema Željku kao osobi iskazuje jedino dječak David. Njegova majka Mirjana je umorna samohrana majka koja se ne može i ne želi baviti životima drugih. Gotovo bez teksta i suvišnih gestikulacija, Olga Pakalović nevjerojatnom odmjerenošću i jednostavnošću izričaja pruža potrebnu uvjerljivost.
Također, moment druženja susjeda… Naše društvo kao da je izgubilo taj običaj. Naši roditelji su tako živjeli, mi mlađi se toga fragmentarno sjećamo, ali atmosferu druženja definitivno zamjenjuje individualizam i otuđenost. Koja nam to susjeda dolazi u popodnevnim satima na kavu s kolačima? To je nostalgična nota, nešto što se više ne događa, a pridonosi ljupkosti, toplini, gradi atmosferu koje više nema. Ta početna pozicija filma je i vizualno popraćena toplim tonovima, koji prema kraju gradacijski postaju hladni i iščeznu. Cijeli film prožet je lajtmotivom pogleda kroz prozor. Pitanje je čiji je pogled, čiji je prozor. Pogled nagovještava događaje, podiže napetost, stvara sumnjičavost, a zapravo je i pogled u realnost.
Željko odaje dojam koji je možda u suprotnosti s onime koji o njemu stvaraju drugi likovi. Stvara se atmosfera koja polazi od topline i druženja prema individualnom i otuđenom momentu. On sam pokazuje nam kakva je osoba zaista, iako ne postoji konačan odgovor zašto je upravo takav. Sve se svodi na jedan čin i akciju koja se može shvatiti kao oslobođenje od stereotipa i diskriminacije. Na jedan brutalan način. U tome i jest naš uspio ili neuspio pokušaj stvaranja distanciranosti prema tom liku s kojim je gledatelju gotovo nemoguće poistovjetiti se ili povezati na bilo koji način. Mnogima to možda predstavlja problem. Postoji stalni odmak i stalna napetost. Prema kraju filma raste osjećaj uznemirenosti, koji je zapravo vrhunac filma. Pitanje ostaje: zašto je on takva osoba? Živimo u totalitarnom kapitalističkom društvu koje se skriva iza demokracije, kako bi rekao gospodin Violić.