Vlog je dugometražni igrani film nastao kao moj diplomski rad na završnoj godini MA studija filma, medijske umjetnosti i animacije pri UMAS-u. Prva, odnosno diplomska verzija filma nosila je naziv Blog. Vijeće profesora u ispitnoj komisiji bilo je oduševljeno, a ispit se pretvorio u pravu filozofsko-teorijsku raspravu o filmu. Zatim se pristupilo jednogodišnjoj profesionalnoj postprodukciji s ciljem prolaska na Pulski filmski festival. Finalna verzija filma na koncu je dobila naslov Vlog, a uvršten je u glavni program Festivala. Tako je Vlog definitivno nadišao studentsku razinu i postao niskobudžetni independent.
Koncept diplomskoga rada
Dugometražni igrani film kao diplomski rad većina (studenti, struka, profesori) smatra neizvedivim i utopijskim pothvatom. Rijetki u svijetu se na to odlučuju. O tome mnogo govori činjenica da na festivalima studentskih filmova ne postoje dugometražne konkurencije.
Na diplomski studij krenuo sam s početnom idejom da snimim dugometražni film, smatrajući da je projekt moguće realizirati u roku od godine dana. Mnogih svjetski utjecajni redatelji diplomirali su upravo s dugometražnim filmom, a neki od tih filmova čak su ušli u povijest kao visoka umjetnička ostvarenja. To znači da je moguće snimiti ne samo ispitni film nego i u najmanju ruku gledljiv film. To bi trebalo biti ohrabrenje svakome. Zašto se bojati tog izazova, odnosno što se može izgubiti?
Vlog
Smatrao sam da je vrlo važno da redatelj kroz obrazovni sustav nauči logiku pisanja scenarija za dugometražni film, a ta je logika posve drugačija od logike scenarija kratkometražnih filmova koje smo kao studenti intenzivno snimali tijekom četiri godine studija. To je prije svega moje osobno stajalište i ne treba biti pravilo, nego se ta mogućnost mora pružiti studentima filma, a hoće li neki student to iskoristiti ovisi o njegovim afinitetima. Smatrao sam da, ako student iziđe s akademije bez susreta s praksom dugometražnog filma u autorskom smislu, poslije mora čekati na svoj prvi film u pravoj produkciji i tako stjecati iskustvo koje je već mogao steći kroz obrazovanje i pri tome naučiti raditi dugometražni film ili snimiti svoj debitantski film. Kratki film doživljavam kao vježbu, prijelaz na dugometražni film, fazu u autorskom sazrijevanju, a u rijetkim slučajevima kao gotov proizvod.
Dakako da nije sve u praksi, nego u autorskom afinitetu i kreativnoj energiji. Film je za mene prije svega umjetnost i smiješno je svoditi ga samo na praksu i zanat. Film se ne može raditi prema zanatskoj matrici, nego ga valja raditi prema imaginaciji, a zanat je samo pomoć (sredstvo) za ostvarivanje imaginiranoga.
Smatrao sam da nije važno napraviti remek-djelo ili film vrijedan pamćenja, nego korektan film zaokružen u smislenu dramaturšku cjelinu. U toj me nakani podržao mentor Dan Oki koji potiče ideju da se dugometražni igrani film može snimiti kao diplomski. Mnogi redatelji na prvi film čekaju i po nekoliko godina, mnogi ga nikada ne dočekaju i mnogo teže mogu razviti svoj autorski potencijal. Njihovi filmovi na koncu budu više industrijski proizvod rađen po nekoj matrici nego autentično autorsko djelo. S obzirom na sve to, ovo sam vidio kao osobnu priliku, što ne znači da ću ubuduće snimati filmove u uvjetima u kakvima sam snimao Vlog.
Prvi filmovi mnogih svjetskih autora bili su upravo nezavisni filmovi kroz koje su iskazali autorski potencijal. Kao mladi autor, teško sam se mogao nasloniti na postojeću hrvatsku kinematografiju ili na nekog autora, jer sam uvijek bio pod dojmom da bi većina hrvatskih filmova bila potpuno ista da ih je režirao neki drugi redatelj – uvijek isti način glume, režije, fotografije, ista estetika (i patetika), isti glumci koji se izmjenjuju, a često reklamu za pivo na TV-u na trenutak zamijenim sa scenom iz nekog našeg suvremenog filma. Zato sam kao autorski oslonac uvijek birao europske autore snažnog pečata, ne toliko u kopiranju stila koliko u načinu promišljanja filma.
Otprve sam znao da ću morati snimiti film za nula kuna, ali na to nisam gledao kao nešto što bi me moglo spriječiti, nego upravo kao ograničenje uz koje moj film može ostvariti još veći autorski potencijal. Rudolf Arheim, njemački teoretičar filma koji je bio usmjeren na fizički aspekt filma, odnosno način na koji je film napravljen, u svojoj knjizi Film as art pretpostavlja da umjetnička snaga filma ovisi o njegovim ograničenjima, odnosno da su fizička ograničenja najveća vrlina umjetničkoga filma. Ovakav pristup filmu podrazumijeva minimalizam u mnogim elementima. Ipak nije isto snima li film za nula kuna student ili profesionalac. Smatrao sam da ću kao student imati neke pogodnosti, malo veću podršku, kako Akademije i ljudi općenito tako i filmskih profesionalaca, a uz to mi je dopušten i pretjerani minimalizam koji možda nije toliko dopušten zrelijim autorima. Odnosno dopušteno mi je sve – mogu ući u projekt s puno rizika, za što kao student imam kredita, tako da nisam bio opterećen produkcijskim uvjetima kao preprekom za realizaciju dugometražnoga filma.
Bruno Pavić na snimanju
Ideja
Prva ideja bila je prikazati mladog čovjeka Krešu koji uza sve svoje intelektualne i druge sposobnosti ne uspijeva realizirati vlastite potencijale, ne uspijeva ostvariti se jer mu društveni sustav to onemogućuje (korupcija, nepotizam itd.). Ideja je proizišla iz osobnih iskustava oboje scenarista. Gotovo svi likovi i situacije temeljeni su na stvarnosti i gotovo ništa nije izmišljeno ni iz čega. Film je nastao iz unutarnje potrebe da se progovori o određenim apsurdima prisutnima u društvu, koji su zapravo toliko stvarni da je teško povjerovati u njihovu stvarnost.
Priča dolazi iz nutrine autora i njihova življenja. Zato funkcionira i nisu joj potrebni veliki događaji. Cijela drama stvara se oko čistača zgrade. Ako je priča klišejizirana, izmišljena i isforsirana, onda postaje površna, prenarativna i nametnuta.
Temeljna priča stara je oko četiri godine i prvo je bila zamišljena kao kratki film, međutim pokazala se kompleksnom i ostavio sam je po strani. Kada sam trebao izabrati priču za magistarski film, nisam se dvoumio i krenuo sam u razvoj. Zapravo, uzeti su motivi izvorne priče, na temelju kojih je nastala nova priča. Ti motivi su najdominantnije točke Krešina života koje su pretočene u dramu, s obzirom na to da je izvorna priča triler. Valja napomenuti kako je prva priča napisana u obliku kratke narativne forme, a autorica je Anamarija Pavić, koja je ujedno i suscenaristica filma. Pretakanje priče u dugometražni film odvelo nas je u drugome smjeru i nastala je drama.
Vlog
Od početka je bilo definirano da Krešo piše blog. Bilo je zamišljeno da je on zapravo pisac (tako smo mu i dali posao u knjižnici), ali kasnije sam shvatio da je videoblog (vlog) filmičniji, interaktivnji i dobar eksperiment.
Zanimljivo je kako većina ljudi niti ne zna što uopće znači naslov filma Vlog, pa čak ni mlađi koji bi trebali biti internetska generacija. Vlog je skraćenica od videoblog, a hrvatski prijevod bio bi videodnevnik. Ako malo istražite, vidjet ćete kako u Hrvatskoj baš nema vlogera, odnosno vlog uopće nije popularan kao što je to, recimo, blog. I ne samo u Hrvatskoj. Vlog je od početka najpopularniji u Americi, toliko da je ondje čak i komercijaliziran. Ima mnogo vlogera koji rade cijele serijale, objavljuju svoje vlogove u nastavcima i svima je svojstven specifičan individualan autorski stil. Cilj je popularnost i što više pogleda na Youtube kanalu.
Glavni lik Krešo snima vlog koji objavljuje u nastavcima. U filmu se, međutim, ne bavim aspektom i fenomenom popularnosti vloga. Krešin vlog je zapravo film u filmu i on sam ima svoju dramaturgiju. Vlog je također prozor u stvarnoga Krešu koji je u njemu drugačiji nego u stvarnom životu, kroza nj upoznajemo njegovu nutrinu, osobnost i unutarnju energiju koju inače ne uspijeva izraziti. To prozvodi efekt kroz koji gledatelj može supatiti s Krešom. Krešo se kroz vlogove suočava sa surovom stvarnošću i to dijeli s drugima, a drugi smo ujedno i mi koji gledamo film i koji gledamo njegov život.
Sa snimanja Vloga
Stil
Prije samog izbora ideje koju želim ekranizirati znao sam da želim zakoračiti stubu više i napraviti odmak u odnosu na način na koji sam do sada radio filmove. Film nikada nisam počinjao od priče nego od neke slike ili doživljaja, često kao koncept, rijetko kada stavljajući likove u odnos ili dijalog. U prvi plan sam više stavljao formu nego sadržaj. To ne smatram negativnim, jer dijalog sam očito uvodio postupno i spontano. Alfred Hitchcock smatrao je da redatelji prvo moraju naučiti snimiti nijemi film, izvježbati se u filmskoj slici, napraviti desetak filmova na taj način, a tek potom prijeći na filmove s dijalozima. Sada sam odlučio promišljati na drugačiji način i shvatio sam da prvo moram imati cjelovitu priču koja ima uvod, zaplet i rasplet, motiv, odnose među likovima, negativca i što je najvažnije – dijaloge.
Djelomičan recept toga kakav film želim pronašao sam u svom dvadesetominutnom igranom filmu s prve godine MA studija u kojem sam se prvi put uhvatio u koštac s dijalozima, iako su to bile samo dvije replike, i s odnosima među likovima, koji su također bili minimalni (sin – majka). Nositelj filma bio je vrlo naglašen lik, prisutan u gotovo svakom kadru, a cijeli film je zapravo njegov svijet u koji smo kao gledatelji uvučeni, pratimo što mu se događa i iščekujemo kako će završiti. Iako tehnički postoji jedan zaplet, stvaranje napetosti i neizvjesnosti očituje se u nizu malih zapleta koje mora sadržavati svaka scena, tako da gledatelju nikada ne otkrijemo sve, nego otkrivamo postupno. Za minimalne produkcijske uvjete ovakvu sam shemu smatrao vrlo prihvatljivom i potencijalno uspješnom.
Produkcija u službi dramaturgije
Prvi savjet koji sam dobio od mentora bio je da već pri pisanju scenarija razmišljam o produkciji. Odmah sam eliminirao svaku pomisao o putovanju izvan Splita, kao i mogućnost masovnih scena. Produkcija je mogla biti zamka. Na primjer kada su neki čuli da planiram snimiti dugometražni film, odmah su zauzeli stav da je to nemoguće i pitali me kako to mislim producirati. Da su me prvo pitali koji je koncept filma, tada bih razumio to pitanje, ali gledati u startu na film isključivo kroz produkciju, koja tobože mora zadovoljavati neke norme jer film mora izgledati dobro prema kriterijima nekakve industrije, nije dobro. Film može izgledati i loše, a opet dramaturški i doživljajno izgledati sjajno. Film nije samo produkcija nego isključivo dramaturgija, a produkcija je u njezinoj službi. Važno je da film funkcionira. Prije nekoliko godina gledao sam jedan čileanski dugometražni diplomski film snimljen u jednom kadru. Kamera se trese, kadrovi su sami po sebi neuredni, ne koristi se rasvjeta, scenografija je zatečena – ali film funkcionira.
Okvir priče već sam imao, a lokacijski sam odlučio ograničiti radnju na što manje interijera i isključivo na gradske ulice u eksterijerima. Sve je trebalo biti zbijeno na područje središta Splita, a najzastupljeniji interijeri su stambena zgrada i Krešin stan. Broj dominantnih likova sveo sam na minimum, a brojem statista i glumaca koji se pojavljuju u jednoj sceni nisam se opterećivao računajući da će mi uskočiti ljudi koje poznajem.
Inače uvijek težim univerzalnosti na gotovo svim razinama i svakako sam nastojao izbjeći lokalnost i poentiranje na grad Split. To se, naravno, postiže planovima, ali sama priča je takva da se može snimiti u bilo kojem gradu u bilo kojoj državi na svijetu, uz minimalne prilagodbe, ovisno o socijalnom kontekstu i smatrao sam nepotrebnim davati filmu pretjerani lokalni štih.
Vlog
Od početka sam film vidio kao crno-bijeli, a s obzirom na tematiku uočio sam potencijalne sličnosti s filmom Kena Loacha Cathy, vrati se kući (Cathy come home, Velika Britanija, 1966). Međutim suvremeni nametnuti trendovi boje i famoznog rumunjskog filma stavili su me u dvojbu, no kad je direktor fotografije Ratko Ilijić rekao da vidi film kao crno-bijeli, oduševio sam se i za mene tu više nije bilo dvojbe. S Ratkom sam uspio pronaći zajednički jezik oko fotografije, prije svega produkcijske neopterećenosti, korištenja prirodnog svjetla i kamere iz ruke. Dogovorili smo se da nećemo koristiti pince nego samo malu led rasvjetu koju ćemo po potrebi dodavati. Zaključili smo da nećemo gubiti puno vremena na postavljanje svjetla, nego da idemo na gotovo dokumentarni realizam.
Naglasio bih kako crno-bijela fotografija u ovom slučaju ne predstavlja izbjegavanje problema, nego je ona dramaturški prigodna. Crno-bijela fotografija u ovom filmu naglašava socijalnost i lišenost bogatstva te označava kontrast između "crnog" svijeta i "bijelog" lika Kreše koji uvijek pokušava biti pozitivan unatoč tom surovom svijetu u kojem vladaju, prevladavaju i naizgled pobjeđuju ljudi bez ikakva osjećaja za čovjeka.
Podjelu uloga započeo sam već u procesu razvoja scenarija. Kao student uvijek sam imao običaj pisati lik prema profilu nekog glumca ili osobe koju poznajem, i nerijetko bi ta osoba glumila. U trenutku kada sam već imao definirane određene glumce, s njima sam kroz radionicu Leona Lučeva, koji mi je bio mentor za rad s glumcima u sklopu kolegija Koncept diplomskoga rada, razvio scenarij do kraja, i to upravo najproblematičniji dio scenarija, a to je vlog. Temeljni problem bio je koncept vloga jer mi nije uspijevalo smisliti što točno Krešo govori. Smatrao sam da ja sam teško mogu napisati tako dobar vlog, a da on bude istinit i uvjerljiv. Pokušao sam s poezijom, zatim filozofskim mislima kroz koje Krešo aludira na situacije koje mu se događaju, ali nisam dobio rezultate koji bi zadovoljili razlog postojanja vloga. Leon mi je sugerirao da bi vlog trebao biti kontra filmu, kontra realnosti, odraz unutrašnjosti i svih težnji i želja koje u životu nisu ispunjene te da je vlog jedini trenutak mira za Krešu, da bi ga trebalo pojednostavniti i uvesti što više ljudskoga u njega. Što blog bude kontrastniji filmu, gledatelj će više sažalijevati glavni lik, poistovjetiti se s njime i na kraju rasplakati nad njegovom sudbinom.
Najboljim rješenjem pokazala se metoda glumačke improvizacije kroz koju je iz glavnog glumca Matije Kačana izvučen stvaran i živ vlog koji aludira na točno određene situacije, npr. na zaljubljeni Mirelin pogled, otkaz na poslu, majku koja viče itd.
Snimanje i pesimizam
Film je sniman planski, ali ponekad i gerilski, na trenutke je bilo kao da snimamo dokumentarac i čekaju nas nepredviđene situacije.
Po mjerilima većine mojih kolega naš je set izgledao posve neprofesionalno zbog činjenice da nisam imao skriptera, organizatora snimanja (to sam sve radio sam) i pun set ostalih suradnika, što je često utjecalo na entuzijazam ekipe. Neki kao da su već unaprijed proglasili kako od filma neće biti ništa. Uz discipliniran rad i mentorsku podršku, međutim, nije bilo straha od neuspjeha. Pa i ako ispadne trash od filma, rekao sam sam sebi, barem sam stekao iskustvo i vidio da nisam za to. Na kraju se pokazalo da finalni rezultat ne ovisi o tome koliko su zadovoljene neke norme izgleda filmskoga seta. Bolje je imati dobar film i krnjav set nego vrhunski set, sto kamiona rasvjete i loš film.
Sve skupa snimalo se tri tjedna u lipnju prošle godine, 2013. Zbog vremenskih ograničenja cijeli smo film zapravo morali snimiti u tri tjedna, i to je bio istodobno pritisak koliko i pozitivna prisila na što bolju organizaciju. Cilj je bio izbjeći najgore vrućine jer ljeto je nezgodno i zbog fotografije. Nikako nisam htio da se u filmu vidi da je ljeto i mislim da smo to uspjeli postići.
Iako smo Ratko i ja okvirno isplanirali redoslijed snimanja scena, već pri snimanju knjižnice vidjelo se da ću snimanja morati prilagođavati ljudima i lokacijama, kao i nenadanim uvjetima. Zbog toga su me neki kolege zastrašivali da neću moći sve snimiti u tri tjedna. Problema je bilo svakavih, a kao najveći istaknuo bih odlazak glavnog snimatelja Ratka usred snimanja (poslovno opravdan), kada sam bio suočen s izazovom pronalaska nekoga tko će nastaviti. Srećo, pojavio se mlađi kolega Duje Kundić koji je vrlo vjerno nastavio pratiti Ratkov stil.
U ovakvim produkcijskim uvjetima bilo je nemoguće sve točno isplanirati više od dva dana unaprijed. Nakon što smo već zakoračili u snimanje, postalo je nemoguće, ali i nevažno snimati po redu. Temeljna logika bila je snimati po lokacijama, a na lokacije koje su lako dostupne mogli smo se vraćati više puta.
Naš hrabri pothvat pratila je i mala doza sreće. Neke stvari nismo mogli planirati, ali sve što nam je došlo neplanirano zapravo je bilo pozitivno. Upravo banalan primjer – glumac gleda kroz prozor i baš su se oblaci posložili u sivim nijansama. To je bio kadar koji smo planirali (s oblacima ili bez njih). Snimili smo ga, ali ispostavilo se da su ti oblaci priprema za tuču. Počela je tuča i ekspresno sam rekao da snimimo Krešu kako gleda tuču kroz pritvorena vrata. Taj kadar se sjajno uklapa u film, ne samo kao ukras nego zbilja i dramaturški. Koja je vjerojatnost da padne tuča, da je uopće snimiš, da se dogodi u trenutku snimanja i još se uklapa u film? Takvih sitnica ima još – na primjer na vrhuncu jedne od zadnjih scena ugasi se svjetlo u hodniku kao naručeno.
Vlog
Postprodukcija
Prvu verziju filma montirao sam posve sam uz pomoć mentora Dana Okija. To je bila diplomska verzija filma. Nakon što smo procijenili da je film dovoljno korektan za slanje na Pulu, pristupili smo profesionalnoj postprodukciji. Goran Čače montirao je fini šnit gotovo četiri mjeseca, a zatim je slijedila obrada slike i zvuka. Proces postprodukcije bio je vrlo mukotrpan i spor i trajao je gotovo godinu dana. Posebno je bila važna režija u montaži i momenti u koje se smještaju vlogovi.
Pula Film Festival
Uvrštavanje u glavni program 61. Pulskog filmskog festivala bilo je veliko priznanje za film. Posebno ohrabrujuća bila je činjenica što je konkurencija bila najbrojnija u povijesti, a k tome smo predali film s još neobrađenim zvukom i slikom, što znači da se gledao film kao takav.
Međutim, na samom Festivalu dogodila se tragedija. Film je izbačen iz konkurencije tri sata prije službene projekcije zbog "pravnih nedoumica" oko korištenja glazbe u filmu. Ipak, sama činjenica prolaska filma u program znači uspjeh, a ovako je bio uskraćen za publiku i eventualnu debitantsku nagradu. Ja sam se kao autor smatrao oštećenim, pogotovo zato što sam i mladi autor, a debi u Puli je samo jednom. Iako do danas nije dokazano i citirano koji smo zakon prekršili, a svaka strana ima svoje argumente, činjenica je da bi eventualne posljedice snosio isključivo producent, a da je odluka rečena samo dan ranije, problem se moglo riješiti. Ovako ostaje gorak okus i slutnja da su razlozi izbacivanja sve samo ne autorska prava, pogotovo kada to čujete nakon novinarske projekcije na kojoj netko kaže kako je to najbolji film na Festivalu.
Zanimljiv je i senzacionalistički članak koji je izašao u Hollywood Reporteru odmah nakon izbacivanja filma. Taj članak definitivno nije bio potreban nikome, čak ni novinaru. Jedino što se njime postiglo je defamation autora i filmske ekipe, ali i Festivala. Ipak je riječ o diplomskome filmu mladog autora i senzacija u Hollywood Reporteru kao da je riječ o Avataru (Avatar, J. Cameron, SAD/Velika Britanija, 2009)očigledno dokazuje da je film nekome bio trn u oku. Naslov članka krasi velika slika Davida Bowieja, a u samom tekstu piše niz neistina – od pogrešnih naziva pjesama koje se navodno koriste (iako se ne koristi soundtrack) do toga da su film navodno napravili "studenti", a većina ekipe i suradnika na filmu su profesionalci, samih studenata je vrlo malo. Objektivno tu ima i elementa za tužbu, ali pitam se kome to sve treba.
Kritike
Nakon pulske premijere, koja se svela samo na novinarsku projekciju, bio sam suočen s dvjema vrstama kritika i pogleda na film. S jedne strane postoji struja kritičara koja gleda isključivo sadržaj i dramaturgiju filma, a s druge strane postoji struja mainstream kritičara (tako ih ja zovem) koji su imali potrebu isticati produkcijske mane, nedostatak produkcije ili "nedovoljno hrabru režiju" (opet s obzirom na produkciju). To je zapravo jedina negativna kritika koju sam za sada čuo na račun Vloga. Negativna kritika nije problem i vrlo je poželjna ako je konstruktivna, jer pomaže nama autorima da budemo još bolji u sljedećem radu i moram priznati da sam tijekom studija zaista zavolio negativnu kritiku, a bez stava ekstremne samokritičnosti nikada ne bih dosegnuo stupanj zrelosti za realizaciju ovoga filma, ali poentirati isključivo na produkciju u kontekstu filma Vlog po meni je nedovoljno argumentirano i vrlo površno.
Nitko ne kaže i nema pravo reći, pa ni ja, da je Vlog remek-djelo (i to su mi osobno neki imali potrebu isticati, kao – „Vlog nije remek-djelo“), ali je zapravo vrlo diskriminirajuće unaprijed ga etiketirati i gledati isključivo kroz produkciju i zaustaviti se na tome. Često stječem dojam kako u Hrvatskoj, barem kada se piše o filmu, vrijedi samo jedna formula, a to je film = produkcija. Produkcija je vrlo važna, ali ona mora biti u službi dramaturgije. U našim mentalnim sklopovima i kroničnom nedostatku autentičnog autorstva stvara se imaginarna industrijalizacija filma koja film svodi na ušminkanu produkciju, a sve ostalo je u drugom planu – od autorskog pečata do dramaturgije, sadržaja, glume i na koncu poruke. Oko fenomena produkcije stvara se cijela politika i produkcija postaje svrha samoj sebi i jedino mjerilo vrijednosti filma. U jednom osvrtu na Vlog novinar/kritičar napisao je kako je režija "nedovoljno hrabra". Nad ovime sam se zamislio. Pitam se: što je to uopće režija, a pogotovo hrabra režija? Znam otprilike što je to TV-režija, ali nigdje još nisam pročitao definiciju režije u kontekstu autorskog filma.
Da ne duljim u pretjeranim pojašnjavanjima, najbolje poučavaju primjeri iz povijesti filma. Prvi film Cristophera Nolana Following iz 1998. sniman je tijekom godinu dana samo vikendima. Redatelj, član amaterskle filmske družine, nije bio formalno filmski obrazovan. Snimatelj je bio Nolan, koristio se neprofesionalnom kamerom iz ruke, a slika se nerijetko tresla. Ako usporedite Following s Nolanovim filmovima o Batmanu snimanima nekoliko godina poslije u visokoproračunskim hollywoodskim okolnostima, primijetit ćete da je riječ o istom autoru bez obzira na produkcijsku razinu. Unatoč tome što je redatelj tada bio nepoznat i amater, Following nije doživio ignoriranje od sustava, nego je ipak prepoznat na nacionalnoj independent razini. Takvih primjera ima još mnogo, a pitanje je kako bi završio da su ga gledali isključivo kroz produkciju.
Moram napomenuti kako se nezavisni film uvijek mora gledati u kontekstu određene nacionalne kinematografije. Američki nezavisni film i hrvatski nezavisni film nisu isto. Za mene je nezavisni film autorski film. Amerikanci razlikuju movie od film,dok je nama sve film. Nezavisni filmaš po meni mora biti filmmaker. Tko će ga pri tome financirati i s koliko novca, potpuno je nebitno.
Prisjetimo se samo primjera iz Hrvatske i filma Ajde dan... prođi... (2006) Matije Klukovića koji je po meni jedan od rijetkih pravih autorskih filmova u našoj kinematografiji, a sustav ga je nignorirao upravo zbog produkcije i estetike koja se nije uklapala u nečije mentalne sklopove.
Nažalost, kod nas se na razini filmske kritike nekako previše tepa produkciji i nekakavoj imaginarnoj industriji, a nikad se ne govori o stvarnim problemima hrvatskoga filma, o tome što ne valja i što bi trebalo mijenjati, to sve argumentirati i zatim provesti u praksu. Ta se sloboda mora omogućiti mladim autorima. Ideja francuskoga novoga vala bila je upravo to – detektirati što ne valja, argumentirati teorijom i zatim provesti u praksu. Isto je napravila i danska Dogma, ali i rumunjski novi val. Svim tim pokretima (iako rumunjski novi val nije pokret) bilo je zajedničko suočavanje sa stvarnim problemima dosadašnje uštogljene kinematografije, a oni su uvijek okupljali nekoliko redatelja koji su željeli raditi drugačije filmove. Zato je besmisleno kada neki kritičari danas uspoređuju i govore kako neki hrvatski film stilom podsjeća na rumunjski novi val. Nije riječ o stilu, nego o logici shvaćanja filma.
Daljnji put
Festivalski i distribucijski put Vloga trenutačno je u punom zamahu. Prioritet su festivali, na jedan inozemni festival je već prošao, i da ostane samo na tome, ja bih bio vrlo zadovoljan što se tiče festivalskih uspjeha. Posve je sigurno da će se prikazivati i nadalje, u ovom je trenutku teško procijeniti gdje i koliko, no postoji strategija s prioritetima i rezervnim rješenjima. Meni je najvažnije da ga pogleda što više ljudi, jer se već pokazalo da najbolji dojam ostavlja na publiku, a na kraju krajeva filmove i radimo zbog ljudi. Bio bi zločin prema filmu snimiti ga, pa da on bude sam sebi svrha.