Tvrdnja da su dometi amatera ponekad kakvoćom usporedivi s onima profesionalaca koji se bave istim poslom, odnosno da neprofesionalci gdjekad postižu rezultate slične onima svojih profesionalnih kolega, osobito u domenama htijenja, angažmana i svježine izvedbenog pristupa, svoju je potvrdu dobila i na 22. Međunarodnom festivalu neprofesijskog dokumentarnog filma Kamera 300 održanom u ubavom makedonskom gradu Bitoli od 28. listopada do 2. studenog 2014. godine. U službenom programu festivala na kojem se prikazuju dokumentarci do petnaest minuta trajanja, čiji su organizatori Kino savez Makedonije, Kino-videoklub Studio Milton Manaki i Narodna tehnika Bitola te na kojem je 2005. prikazana Ribareva priča Irene Škorić, a 2009. nagradom Srebrna Kamera 300 ovjenčan dokumentarac Spašavanje trupca K-108 Krune Heidlera, ove godine nije bilo hrvatskih filmova. No to ne znači da među šezdesetak prijavljenih naslova iz petnaest europskih zemalja među kojima su brojnošću dominirali filmovi iz Bugarske, očekivano Makedonije i Grčke, a na kojem su prikazani i dokumentarci iz Rusije, Moldavije, Slovenije i drugih država sa živom amaterskom dokumentarističkom scenom, nije bio pristojan broj prilično vrijednih, intrigantnih te idejno i izvedbeno zanimljivih ostvarenja čiji su autori još jednom demonstrirali da financijska i tehnička ograničenost ne predstavljaju i ograničenja duha, ambicija i izvedbenog elana.
IFAF Kamera 300 – nagrade
Peteročlani međunarodni žiri u čijem su sastavu bili dr. Stefan Sidovski, doajen makedonskog amaterskog dokumentarizma koji je doktorirao na temu Estetika i dijalektika u filmskoj montaži, urednica na moldavskoj državnoj televiziji Evilina Švidčenko, grčki akademski glazbenik i glazbeni pedagog Demetrios Pavlides, nagrađivani makedonski filmski i kazališni redatelj Blagojče Božinoski te potpisnik ovog teksta, naposljetku je nagradio osam filmova koji su se izdvojili ambicijama, energičnošću, šarmom, angažmanom, humanošću ili humorom, odnosno općenito višim izvedbenim dosezima.
Grand Prix festivala tako je osvojio ruski film Neslomljivi autora Aleksandra Golovina, potresno svjedočanstvo nekoliko još uvijek živih zatočenika koncentracijskih logora iz Drugoga svjetskog rata, ljudi iz država nekadašnjeg Sovjetskog Saveza poput Bjelorusije, Ukrajine i Latvije koji su zbog svog židovskog ili nekog drugog nearijevskog podrijetla zajedno s približno četiri i pol milijuna nekadašnjih Sovjeta dospjeli u logore smrti. U vrijeme kad sve brojniji glasovi holokaust pokušavaju nijekati i proglašavati ga propagandom neutemeljenom na činjenicama, sugestivna, emotivna te iznimno tjeskobna i potresna svjedočanstva tadašnje djece koja su preživjela zbog jednokratnog kvara tuševa u plinskim komorama ili koja nakon višemjesečne odvojenosti nisu mogla prepoznati roditelje zbog mršavosti i s njom povezane tjelesne deformiranosti, dodatno dobivaju na snazi i važnosti. Nakon odgledanog filma u mislima dugo odzvanjaju riječi jedne od autorovih sugovornica koja, ne uspijevajući suspregnuti suze, tvrdi: „Prijatelji su nam umrli, ali mi živimo i za njih, i ostajemo hrabri i neslomljivi.“
Medalja UNICA-e dodijeljena je filmu Ederlezi Makedonca Naima Alilija, djelu koje u nepunih šest minuta vrlo efektno prikazuje život romske djece u Bitoli, konkretno polaznika jedne osnovne škole, bistrih i zaigranih klinaca čiji su roditelji itekako svjesni važnosti obrazovanja za budućnost njihove djece, a time izravno i za budućnost čitave romske zajednice. Dok u podlozi odzvanja znana i zarazno pjevna pjesma iz naslova, koju povremeno pjevuše i sama djeca, gledatelj kroz fragmente upoznaje njihovu svakodnevicu, od školskih obveza preko igara na ulici do djelića obiteljskih života, a ti su fragmenti učinkovito redateljsko-montažno spojeni pretapanjima i vizualnom naracijom koja dodatno naglašava neposrednost, emotivnost i angažman cjeline.
Projekcija nagrađenog filma Poslije kraja Ljupčeta Petrovskog
Neposrednost u pristupu i emotivnost, kao i humorni odmak te vrlo uspješno izbjegavanje patetike, odlike su iznimno uspjelog te Zlatnom plaketom ovjenčanog doksa Priča o mom životu Makedonca Ivana Nišotovskog. O svom životu priča Goce Radeski, dobrodušan Skopljak u tridesetima koji je kao osamnaestogodišnjak počeo gubiti vid na jednom oku, da bi u roku od svega dvije godine posve oslijepio na oba oka. S već oslabjelim vidom Goce je kao kasni tinejdžer upoznao Snežanu, svoju današnju suprugu s kojom ima i kći, a njih dvije im pružaju ključnu potporu u nošenju s bolešću koja napreduje te rezultira i deformacijama kapaka. Pripovijedajući o svojoj neveseloj sudbini, Goce se upadljivo kloni trivijalne sentimentalnosti, što mu je možda i način određene samoobrane, te o sebi govori racionalno, smireno, s ironijom i crnohumornim odmakom, duhovito tvrdeći da ga je gubitak vida onemogućio u ostvarivanju životnog sna i zasnivanju harema. No kad se odmakne od autoironije, upozorava na neprilagođenost današnjeg društva hendikepiranim osobama koje se u okolini orijentiraju po sjećanju i zahvaljujući mehaničkom obavljanju uvježbanih radnji, pripovijeda o tome kako kći odrastajući počinje sve više benigno na svakodnevnoj razini zloupotrebljavati njegov hendikep te, dok mu „pogled“ na svijet biva predočen zatamnjenom i zamagljenom crno-bijelom filmskom fotografijom, sjetno konstatira da mu je najviše žao što mu iz sjećanja sve intenzivnije blijedi lik voljene Snežane.
Plaketa za režiju dodijeljena je filmu Poslije kraja amaterskog dokumentarista i fotografa Ljupčeta Petrovskog, autora spretnog u uočavanju zanimljivih pojedinosti i njihova uklapanja u skladnu i efektnu filmsku kompoziciju. U film dug tek nešto više od četiri minute uvodi nas kolor-fotografijom snimljena sekvenca seoskog sokaka koji promatramo kroz vjetrobran automobila, sekvenca koja u obrnutom smjeru biva varirana i u završnici, dok se Petrovski udaljava od mjesta središnjeg zbivanja i odlazi iz sela. A to središnje zbivanje je sahrana jednog mještanina, predočena dojmljivom crno-bijelom fotografijom i bilježenjem autentičnih prizornih zvukova, od glasova ljudi u pogrebnoj koloni do zvonjave crkvenog zvona. Razmjerno impresivna minijatura, Poslije kraja imponira promišljenim redateljskim, montažnim i općenito izvedbenim rješenjima.
Nagrađeni autori
Srebrna plaketa pripala je filmu Mlijeko Slovenca Franca Kopiča, četverominutnom prikazu suvremenog sustava mužnje krava na nekoj slovenskoj farmi. Djelo koje se može prikazivati i u sklopu obrazovnog programa prikazuje automatizirano namještanje muzilica na kravlja vimena, a autor je uspio u nakani izbjegavanja suhoparnosti i prikazivanju procesa na duhovit i zabavan način.
Nagrada Zlatna Kamera 300 dodijeljena je dokumentarcu Albatin pripovijeda Makedonke Valentine Ilievske, još jednom ispovjednom ostvarenju, ovaj put starijeg seljaka Albatina iz sela blizu Kumanova. Albatin je dakako čovjek iz naroda, jednostavna i pomalo priprosta, ali inteligentna i narodski mudra osoba koja živopisno iznosi svoju životnu storiju, od djetinjstva u kojem je vodio stoku na pašu i skrbio o konjima, preko odluke da želi pohađati neke škole i tako si omogućiti bolji život, do današnjeg vremena u kojem se na određeni način opet vratio korijenima te potkiva konje suseljana. Iza Albatina je bogat život ispunjen radom ali i ljubavlju, on je duhovit čovjek koji se unatoč određenoj samohvali prema sebi odnosi racionalno i bez mistifikacija i ne žali ni za učinjenim pogreškama ni za propuštenim prigodama. Posebnu vrijednost filmu daju etnografski motivi današnjeg života u skromnoj seoskoj kućici pored komina, u slikovitom ambijentu u kojem Albatin pomoću starinskih alata na tradicionalan način izrađuje štitnike za konjska kopita.
Plaketom za montažu nagrađena Velika kuća bugarskog autora Gorgija Vaseva duhovita je, ideologiziranosti oslobođena i nesentimentalna priča o povijesti kompleksa od tri zgrade u središtu grada Plovdiva, među kojima je i zgrada koja je u doba kad je projektirana i izgrađena bila najviša u gradu. Kad su 1. travnja 1966. godine postavljeni njezini temelji, čitav projekt je i na nama poznat način tumačen kao „velika pobjeda bugarskog radnika i građanina“, pobjeda koja je međutim bila kratkog daha jer se zbog nedostatka novca gradnja razvukla na više desetljeća, da bi se zbog pada Todora Živkova i demokratizacije zemlje 1989. na određeno vrijeme posve zaustavila. Njezin današnji moderan izgled prilično se razlikuje od prvotno projektiranog, u njoj su sjedišta predstavništava poznatih tvrtki i korporacija, a u priči o njoj jasno se oslikava i priča o bugarskom društvu tijekom posljednjih gotovo pola stoljeća.
Napokon, Brončanom plaketom ovjenčana Nijema škola realizirana u okrilju bugarskog Kino-kluba Ivan Bratanov iz grada Popova petominutni je, glazbom bez riječi praćen portret tamošnje osnovne škole, portret ostvaren kombinacijom svježih filmskih snimaka ruševnog zdanja u raspadu, s arhivskim crno-bijelim fotografijama koje podsjećaju na generacije učenika i nastavnika iz doba svijetle prošlosti škole. Nekoć je u školi i njezinu okruženju bujao život i isprepletale su se ljudske sudbine, a danas njezinim učionicama i hodnicima struji tek vjetar koji kao da još uvijek nosi glasove i graju nekadašnjih ljudi u njoj.