Ljetos, uoči 61. f ilmskoga festivala u Puli pročavrljali smo s nekolicinom filmskih autora
Predstavite film u nekoliko rečenica.
Najteži zadatak za početak, grozan sam u predstavljanju ideja. No, dat ću sve od sebe. U filmu Trebalo bi prošetati psa pojavljuju se ljudi koji, poput svih ljudi, imaju teškoća s time da si kažu neke zaista bitne stvari. Bi, ali ne ide. No jedan od njih prijeđe crtu i nema više što izgubiti, te svojim priznanjima potakne i ostale da izbace sve iz sebe. Protagonisti filma su na kraju tog jednog dana nekoliko kila lakši negoli na početku.
Namjera mi je bila snimiti film koji se bavi tužnom temom, ali nije težak za gledanje i neće nikoga udaviti.
Zašto naslov Trebalo bi prošetati psa?
Za naslov filma zaslužan je scenarist Tomislav Zajec. Meni se naslov jako svidio i bio sam sretan što se neću morati mučiti time, jer inače uvijek imam problema s naslovljivanjem filmova, što je ironija, jer sam ljubitelj dobrih naslova. Film Trinaest priča o istoj stvari išao sam gledati isključivo zbog naslova.
Trebalo bi prošetati psa, Filip Peruzović
Jeste li vi pokrenuli nastanak filma ili je on pronašao vas?
Jednog sam dana prao suđe i zazvonio mi je telefon, a s druge je strane bio Mislav Brumec, dramaturg i urednik filma, koji me pitao što radim idućih nekoliko mjeseci. Mislio sam da se možda radi o nekoj novoj emisiji na HRT-u. Pitao me bih li htio raditi TV-film, i to po scenariju Tomislava Zajeca. Nakon što sam polupao nekoliko tanjura počeo sam ponavljati: "Da... da..."
Mislio sam da se to inače ne događa na taj način. Vjerojatno se i ne događa, nego sam imao nevjerojatnu sreću . Dugometražni film je za mene bio dosta daleka budućnost, nešto za što ću se morati boriti, žicati novac na raznim stranama itd., a dogodilo se, eto, da mi je ponuđen na pladnju. Da stvar bude još bolja, Tomislav je bio moj prvi mentor na Palunku koji je bio moja prva filmska radionica u životu, nakon koje sam odlučio zaista pokušati baviti se filmom.
Prema nagradama koje ste dosad dobili za scenarije – natječaji Palunka, Nisi Mase, Ars Septime, scenaristička stipendija Branko Bauer – pretpostavili bismo da ćete dugometražni prvijenac snimati prema vlastitom scenariju. Namjeravate li filmovati svoj nagrađeni scenarij za dugometražni film Ono što je bitno?
Prije koju godinu bih i ja pretpostavio nešto slično, no u posljednje vrijeme me izrazito privlači snimati po tuđim scenarijima. Sam sebe ne mogu iznenaditi, a kada se radi o tuđem scenariju, to je nešto posve drugo, druga glava u koju moraš ući. Ne isključujem da ću u budućnosti ponovno raditi i po svojim scenarijima, no uvijek bih radije radio na tuđem dobrom scenariju, nego na svom lošem.
Scenarij Ono što je bitno je već davna prošlost, a s obzirom na to da se radilo o omnibusu, prema njemu je na kraju i snimljeno nekoliko kratkih filmova studenata Akademije dramske umjetnosti, pod mentorstvom profesora Arsena Ostojića.
Gdje ste snimali, kada, koliko dugo?
U Zagrebu, na Savici, u Sloboštini i u jednom stanu na Pantovčaku, uz još nekoliko manjih lokacija. Snimanje je trajalo 22 dana.
Bude li prigode, hoćete li se odvažiti snimati još koji film u kojem neprestano pada kiša?
Apsolutno. Jedva čekam. Ali ću kupiti bolje cipele. Iskreno, bilo me je strah snimati sve po kiši, jer to nisam nikada prije radio i moglo se jednako tako dogoditi da završi kao sveopći debakl . Na svu sreću, imao sam pored sebe čovjeka-stijenu, snimatelja Marija Britvića kao i cijeli niz krasnih ljudi koji su mi bili potpora.
Izdvojite neki poseban trenutak sa snimanja.
U filmu koji se cijeli, osim jedne jedine scene, odvija na kiši, 21 dan snimanja sve je suho i nema prave kiše. I onda, na dan kada snimamo tu, jednu suhu scenu, naravno – padne kiša. Vidite kakav sam nezahvalnik. No morao sam ispričati nešto negativno jer je cijela priča oko snimanja filma previše lijepa pa je moram malo pokvariti kako bi bila uvjerljivija.
pitanja postavio J. H., srpanj 2014.