Predgovorom Hrvoja Turkovića, HFS najavljuje novu knjigu u svojoj ediciji Filmološke studije, Karikatura i pokret teoretičara animacije Midhata Ajanović, koja će 3. lipnja 2008. biti predstavljena u okviru Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu.
Već s prvom Ajanovićevom knjigom o animaciji (Animacija i realizam, 2004, objavljenom u istoj ovoj biblioteci Filmoloških studija Hrvatskoga filmskog saveza) bilo je očigledno da je posrijedi iznimna pojava sustavna i uvjerena tumača animiranih filmova, osobe kojoj je istraživanje animacijskog svemira jedno od životnih zvanja. I onda smo mogli uočiti, kao što to, na našu kulturnu žalost, uočavamo i danas, da je on bio i ostao doista posve iznimna pojava, tj. da je zasad jedini sustavan spisateljski tumač animacije, jedini filmolog specijaliziran za animaciju na geografskoj vertikali Švedska – Hrvatska – Bosna i Hercegovina.
Naime, Midhat Ajanović – sveučilišni predavač u Göteborgu, svojedobni umjetnički ravnatelj zagrebačkog Animafesta i redovit suradnik Hrvatskoga filmskog ljetopisa, a Sarajlija podrijetlom, publicističkim formiranjem i neslomljivom vezom – kontinuirano je 'montažno' prisutan u svim trima sredinama, i osobno, predavački i djelatno, te tekstovima i knjigama. I, koliko znam, u sve je te tri sredine jedini – animolog.
U međuvremenu, nakon spomenute knjige koja je objedinila dio njegovih dotadašnjih rasprava o animiranom filmu (a knjiga je u skraćenim verzijama objavljena i na talijanskome, švedskom i kineskom), Ajanović je objavio još i knjigu eseja o svjetskim majstorima animacije na švedskom (De visuella tonsättarna. Animationens mästare, Göteborg: Optimal Press och Ajan, 2005), uređivao kratkovjeki švedski animacijski časopis Animagi (2003-2005) – i sustavno nastavio objavljivati svoje studije u Hrvatskom filmskom ljetopisu sa, sada ostvarenom, idejom vodiljom da ih objavi u knjizi, u istoj biblioteci kao i prvu.
I ova knjiga, kao i prva, svjedoči o velikom rasponu Ajanovićeva pristupa animaciji. Taj obuhvaća teorijsko-interpretativna tumačenja ključnih svojstava i mogućnosti animacije na kliznoj granici između animiranog i 'živog' filma, animacije i likovnih umjetnosti (Ogled o mikrokadru; Karikatura i film; Humoristički crtež od tiska do filma; Animirani strip-kvadrat, a i druge rasprave u knjizi), gotovo su mu sve studije i povijesni pregledi, a neke su izričitim 'monografskim' povijesnim studijama (Samosvjesna crtana figura; Tex Avery – diznijevska negacija Disneya; Ideološka panorama zagrebačke škole), a ima i portrete umjetnika-prekretnika (Don Kihot – film s tajnom; Crtana 'perestrojka' Priita Pärna). Taj raspon posljedica je temeljne očaranosti Ajanovića suptilnostima, složenošću i iznenađenjima koje postojano otkriva u animaciji i kao zaljubljeni gledatelj, i kao zdušni tumač.
Ali, knjiga svjedoči i o osobitoj Ajanovićevoj duhovnoj sklonosti, široj od animološke jer se očituje i u njegovim karikaturama, njegovim romanima, ali i u njegovu pristupu filmu uopće (provjerivu, primjerice, u njegovoj filmofilskoj knjizi Moji filmovi, Tuzla: Harfo-graf, 2003). Naime, Ajanović – poput svih rasnih istraživača – često pristupa pisanju kad je zaintrigiran, ili kad uspije pronaći intrigantnu vizuru. Tako će se, primjerice, upustiti u postolovinu primjene neobična kuta gledanja – metaforičkoga prenošenja pojma 'montaže' na 'mikrorazinu' sličice (fotograma) i njihova nadovezivanja – kako bi istaknuo 'pankombinatornu' bit animacije, činjenicu da animatori kombiniraju već na razini filmske sličice (fotograma), odnosno unutar slike/kadra, kao i na svim međuslikovnim, i prostornim i vremenskim, razinama. Ili će uočiti napadno prisutan, ali analitički sustavno zanemaren vid i granu animacije i filma uopće – karikaturnost i humornost, te će uzeti analitički demonstrirati različite filmske razine i vid
ove na kojima se konstituira oboje, kao i tipske varijacije koje se time dobivaju. No i onda kad se bavi 'afirmiranim' temama – onima koje se učestalo dotiču u različitim kontekstima, primjerice odnosom stripa i animiranoga filma, metafilmske igre između živoga i animiranog filma, ideološke pozadine i implikacija zagrebačke škole crtanog filma, osobinama modernističke animacije – Ajanović uzima kartografirati bijela polja tih tema, tj. dati njihov sustavan i analitički pregled kakva se inače ne može naći ili je iznimno rijedak. Tu je osobito vidljiva njegova široka obaviještenost, sposobnost da animirani film promotri i u sklopu vezanih umjetnosti i kulturnih kretanja, te društvenih prilika, ali i u kontekstu općega povijesnog razvoja tog stvaralačkog područja. Međutim, još i važnije, ta se obaviještenost temelji na opsežnu i unesenu gledateljskom iskustvu koje je u temelju Ajanovićeve sposobnosti 'transverzalnom', sveobuhvatnom pogledu iznenađujuće, a uvjerljivo poduprtom minucioznom stilskom analitičnošću.
Zapravo, to kretanje između visokih generalizacija, širokih povijesnih pregleda i konkretnih primjera, između općih problema i individualnih rješenja, odnosno jedinstvenih autorskih kreacija, i čini Ajanovićeve studije toliko bogatim na svim razinama.
Kako se Ajanovićeva analitičnost temelji na izravnom proizvodnom iskustvu koje ima i kao svojedobni autor animiranih filmova, kao stalan, aktualan, autor karikatura (izdao je više knjižica karikatura, a i član je Hrvatskog društva karikaturista), a i kao profesor uvučen u poduku u sklopu sama procesa animiranog stvaralaštva (na svojedobnom studiju animacije u Eksjöu), svi njegovi eseji daju obilne i potanke obavijesti o raznolikoj povijesnoj i suvremenoj animacijskoj tehnologiji, izvedbenim problemima crtanja, pregled specifičnih postupaka vezanih uz različitu tehniku, te mogu poslužiti i kao svojevrstan udžbenik 'animacijske' i 'crtačke' tehnologije – i to nimalo suhoparan udžbenik, jer su svi ti tehnološki opisi vezani uz šire razmatranje stilskih i opće duhovnih mogućnosti koje su se razvile inventivnom razradom tehnoloških uvjeta (odnosno, koje su u samu temelju njihova izumljivanja).
Temeljitost i zdušnost Ajanovićeva opažaju se i na jednoj za filmologiju podrazumijevanoj, ali ne i nužno temeljitoj, osobini: kad uzme u žarište razmatranja neku temu, tada vlastitu misao uzme brusiti uz pomoć misli svojih 'odsutnih' filmoloških kolega – uzme zdušno čitati svu relevantnu filmološku i inu teorijsku i povijesnu literaturu. Ajanovićeve studije su, utoliko, bogata panorama svjetske literature o danoj temi, vidu, aspektu…, jer se odvijaju u aktivnu 'dijalogu' s pročitanim, montažom probranih istomišljeničkih nalaza.
Karikatura i pokret pravi je kompendij znanja o animaciji, ali znanja razvijena kao 'popratna posljedica' velike radoznalosti, problemske osjetljivosti i analitičke poduzetnosti njezina autora, Midhata Ajanovića, ali i potrebe da je podijeli s drugima, da i njima bude koristan.