Dražen Ilinčić – znan kao novinar, kritičar i TV-urednik odlučio se konačno okušati i u filmskim vodama. Mato Amato, dokumentarni film o riječkom filmskom amateru Amatu Kurtesu, poznatijem kao riječkom Chralieju Chaplinu, njegov je prvi izlet (valjda ne i posljednji!) u te vode. Stoga je taj dokumentaristički debi bio i više nego dovoljan povod za kratki razgovor. Prije svega da s filmom upozna buduću publiku...
 |
| Dražen Ilinčić |
Što vas je više privuklo Amatu - njegova profesionalna ili privatna strana života? Kako ste se uopće odlučili za njega kao glavnog aktera filma?
Profesionalno i privatno u Amata je tako isprepleteno da je nemoguće reći gdje završava jedno, a počinje drugo. Njegova strast za predstavljanjem, izvođenjem, performansom, upravo je nevjerojatna, kao da ima dvadeset, a ne gotovo osamdeset godina. Kad sam ga prvi put vidio, učinio mi se zanimljivom 'temom': čovjek koji na svoj način živi svjetla pozornice.
Je li Amato sve vrijeme u svojoj 'radnoj uniformi' ili ga vidimo i u 'civilu'?
Amato mijenja 'uniforme', od one čaplinovske do 'radničke', za posjet brodogradilištu. Kad smo išli u "3. maj", naime, vrlo je promišljeno odjenuo jaknu koja podjeća na radničku uniformu. Vidimo ga i u njegovu civilnom, tj. kućnom izdanju.
Što je po vašem mišljenju intrigantnije u ovom kontekstu: mali čovjek koji se skriva iza velike priče ili velika priča koja se skriva iza maloga čovjeka?
Ne vjerujem u male i velike ljude, male i velike priče, samo u one s kojima možemo suosjećati i na one koje su nam strane.
 |
| Amato |
Kako je Amato reagirao kad ste mu prišli sa zamisli snimanja filma o njemu?
Amato je od samoga početka bio vrlo suradnički raspoložen prema ideji da se o njemu snimi film.
Malo je nejasna definicija pripovjedača. 'Autor' o njemu zna, ali se pravi da ne zna, što se ne čini dokumentarnim, nego pomalo lažnim. Možete li to konkretnije definirati?
Pripovjedač je kao lik tek naznačen, i vrlo brzo prestaje nam 'smetati'. U scenariju je njegova uloga bila veća, ali putem se pokazalo da ga je dovoljno staviti samo kao ukras.
Zašto ste baš sebe stavili u ulogu pripovjedača?
Pripovjedač je samo lik koji uopće ne moram biti ja, odnosno 'ja' kakvim me ljudi doživljavaju s obzirom na moj rad u medijima. Za nekog tko ne gleda televiziju i ne prati novine pripovjedač je samo neki xy koji putuje u Rijeku, on se nigdje ne definira niti se identificira.
Je li moguće da se nečija intimna priča ispripovjeda kroz vizuru stranca koji je tek došao u grad? Je li to realno ili ipak previše igrano?
Cijeli taj film u velikoj je mjeri 'igran' i režiran, ali je baš u tome, paradoksalno, uspio biti doslovno dokumentaran, prikazujući rutinu jednog izvođača, njegovu upornost i strast.
Na koji ste način u film upleli Rijeku kao grad, odnosno koja je uloga 'njoj' dana?
Nažalost, Rijeka nije dobila onoliko mjesta koliko ga je imala u scenariju. Prvobitna je ideja bila suprotstaviti 'malog' čovjeka i 'veliki' grad, što i jest čaplinovska suprotnost. No, kad sam vidio snimljenu građu bilo mi je jasno kako Amato, zapravo, uopće nije Rijeci suprotstavljen na taj način, on je stanovnik svoga svijeta, kojem Rijeka može i ne mora mnogo značiti. Pa je onda i uloga Rijeke nužno smanjena, što mi je, ponavljam, jako žao, jer taj mi je grad iznimno zanimljiv.
Imate li možda neku dogodovštinu sa snimanja?
Kad pogledate film, vidjet ćete da su sve dogodovštine već unutra. Sve je to bila jedna velika dogodovština.
Kako vidite budućnost tog filma, kako kod publike tako i kritike? Koja vam je uopće ciljana publika?
Nekako se bojim da film nije osobito komunikativan, čini mi se čudnim, te mu ne mogu prognozirati sudbinu. Nemam ciljane publike.