Mladi i usmjereni – tako se zove jedan od prvih dokumentarnih filmova sa 'certifikatom' Pula Film Factoryja, dokumentarne radionice koju je prije četiri godine pokrenuo Marko Zdravković Kunac, a udomio Pulski filmski festival kao jedan od svojih pratećih projekata. Dokumentarac Zlatka Pančića, jedan od tridesetak koji su od tada proizvedeni u pulskoj ljetnoj tvornici filma, nije samo simbolična naslova. Za ono što radi i kako to radi PFF jednako su indikativni njegova tema i izraz: u kratkoj formi, metodom intervjua, dokumentarac predstavlja dvojicu pulskih 'alternativaca', pripadnika 'subkultura' - skinheadsa i punkera, koji skrivena identiteta i lica govore o svojim radikalnim svjetonazorima, životnim stilovima, toleranciji i netoleranciji drugih i drukčijih, o svojim pogledima na vlastitu budućnost… A otvorenost i opuštenost, kakvu su u hrvatski medijski prostor uveli akteri televizijskog Direkta, dijele i s ostalim 'mladim i usmjerenim' subjektima i autorima - već dokazanim pulskim artistima okupljenim u istarskoj dokumentarističkoj tvornici, po kojoj festivalska Pula više ne bi trebala biti samo grad pasivne (turističke) potrošnje filmskih slika pod vedrim nebom, nego i aktivni rasadnik filmskih ideja.
 |
| Živjeti život |
Pula Film Factory pojavila se na alternativnoj filmskoj sceni u vrijeme kada entuzijazam u većini etabliranih, pa i legendarnih filmskih klubova rapidno kopni, dok je u onim mlađim ili 'provinicijskim' udrugama taj entuzijazam bez posebna 'usmjerenja', a često i na razini najdoslovnijeg amaterizma. Zahvaljujući sve dostupnijoj digitalnoj opremi i tehnologiji, sve je više i samostalnih autora, koji bez ikakva teorijskog i praktičnog treninga posve samostalno snimaju filmove, ugledajući se u (ili kopirajući) već otrcane uzore s polica videoteka. Poštujući iznad svega individualizam, kao i činjenicu da su njegovi polaznici dokazani kreativci u nekom drugom umjetničkom području, PFF ipak je prisvojio i onaj stariji (klupski) model, po kojem prije izlaska na teren budući autori moraju nešto naučiti o produkciji i postprodukciji filma. Vremena za to redovito je malo, jer pulska je 'akademija' otvorena tek nekoliko ljetnih tjedana. No, kako se čini po dosad ostvarenom, to vrijeme bilo je iskorišteno do posljednje sekunde: iz njezine radionice izlaze kreativni zapisi o vlastitom vremenu i prostoru, ali i zanimljivi primjerci osobnih filmova i/ili dokumentarnih (auto)portreta.
 |
| Autobiografija, kostimirana |
Iako je PFF zamišljen kao dokumentarna radionica, već u prvim radovima uočava se da će ta dokumentaristika biti bitno obilježena otklonom od konvencija ili eksperimentiranjem. To, primjerice, vrijedi za Biciklista, u kojem svoje biciklističke vožnje Pulom autor (Pero Šćulac), bilježi iz takve perspektive (kamerom smještenom iza volana) da bicikl na neki način prisvaja osobnost nevidljiva vlasnika. Ili za Šutnju Marka Rajnića, tipični film atmosfere ili stanja kakvima su bili skloni eksperimentatori i avangardisti. Čak i kad je dokumentaristička motivacija 'čišća', kao u Pulskoj straži, filmu o pulskim utvrdama, ili u Kulturnom konglomeratu, o pulskom središtu kulturnih i civilnih udruga, itekako se osjeća pomak od dokumentarističkih standarda.
Istraživački poriv ugrađen je čak i u odluku voditelja radionice 2006. da polaznicima nametnu teme o kojima će snimati filmove. U konkurenciji s 'glazbom' ipak je pobijedila 'hrana', pa su te godine u PFF 'kuhane' stilske doku-vježbe o hrani, prehrani, hranjenicima i hraniteljicama.
 |
| I na kraju mravi pojedu ribu... |
Ipak, dosadašnji vrhunac radionica doseže 2007, kada ujedno prekoračuje regionalne granice i predstavlja se u nacionalnom kontekstu. Filmovi prikazani na 39. reviji neprofesijskog filma i videa u Zagrebu potkraj studenoga prošle godine jednoglasno su hvaljeni kao uvjerljiva legitimacija vizualne kultiviranosti, socijalne osviještenosti, urbane orijentiranosti i medijske pismenosti PFF-a, kojoj su bitno pridonijeli i angažirani profesionalci, poput Biljane Čakić-Veselič. Kvaka je zasigurno u tome što je autorima bilo 'dopušteno' govoriti o onome što najbolje poznaju – o sebi, a iz te bitno sužene i subjektivizirane perspektive nastala su tri iznimno kreativno izglobljena autodoksa. Maja Koroman, primjerice, reducirala je svoju biografiju na nekoliko ključnih točaka - farmaceutski posao, glumački hobi i jedan hendikep, slobodno aranžirajući autoportretni kolaž Autobiografija, kostimirana; Marijan Bastijanić zabilježio je, uz pomoć snimatelja Boštjana Veseliča, svoju svakodnevicu uličnoga zabavljača 'bez bankovnih kredita' i čvrste adrese, poručujući svojim naslovom Živi život, dok je upravo autor Mladih i usmjerenih, Zlatko Pančić, konceptualizirao sebe kao 'neusmjerenog', bezidejnog umjetnika pred bijelim praznim zidom (Moje ideje bez mene). Ostala tri recentna filma PFF-a pokazuju pak da su njegovi mladi autori itekako zainteresirani i za svijet oko sebe, bilo da je riječ o istarskom kamenu (Domaća grota, David Jovanović), o sudbini zarobljenice u koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata (Gospođa Rina Smaila, Igor Šaponja) ili o zanemarenom životu radništva (I na kraju mravi pojedu ribu, Velimir Todorović i Rajko Ban). Nekima od njih radionica PFF-a vjerojatno će i dalje biti samo hobi (ne samo ljetni), drugima prva stepenica prema nekoj budućoj profesionalnoj karijeri. U svakom slučaju, profitirat će Pula, kako kaže voditelj PFF-a – "nijemi grad", koji kroz njihove filmove može "puno toga ispričati", te hrvatski film kojemu će oni pokazati da se pričati može još drukčije.