Staroga planinara netko gurne sa zidina u provaliju. Taj događaj izaziva govorkanja na sprovodu, kojemu je nazočan i knjižničar Filip Stanić. On živi jednoličnim životom osamljenoga došljaka u provincijskome gradiću. Uvjeren u neizbježnost sudbine, kreće se u krugu knjižnice, praonice i gostionice gdje objeduje, susrećući uvijek iste ljude. No, svi su ti odnosi tek površna, nezainteresirana poznanstva, bilo da je riječ o udvaranju posuđivačice knjiga Zdenke, poetiziranju susjede Jelice ili naklapanjima čistačice Marije, stare pralje i gostioničara Drageca. Jedina strast u Filipovu dosadnom življenju redoviti su odlasci na sprovode. Nakon povratka s posljednjeg ispraćaja netom nastradaloga planinara Jure, dok je s prozora svoje podstanarske sobe promatrao večernji trg, Filipovu pozornost privuče ljubavni par u parkiranom automobilu. Već sljedećeg jutra saznaje da je žena iz automobila očekivana nova direktorica knjižnice Elza Župan. Njezina pojava u njemu budi davno ugasle osjećaje. Filip isprva diskretno pokušava pridobiti Elzinu naklonost, a potom i odlučnije, ne skrivajući antipatiju prema njezinu ljubavniku Hinku, oženjenom velegradskom karijeristu. U međuvremenu, kad pod neobičnim okolnostima premine i lokalni pijanac pilar Gabrek, mještani postaju sumnjičavi, povezujući Gabrekovu smrt sa smrću planinara Jure.
 |
| Čovjek koji je volio sprovode, 1989. |
Putem rekla-kazala otkriva se povezanost dvojice pokojnika. Obojica su, naime, sa još jednim omladincem lažno svjedočila u političkom procesu protiv stanovitoga Novačkog, koji se potom objesio u zatvoru, ostavivši ženu i maloljetnu kćer nezbrinutima. Povezujući te priče s nekim podudarnostima iz Elzina života i njezinom tajanstvenošću te nazočnošću nepoznata muškarca u njezinoj blizini, Filip pomalo proniče u Elzinu upletenost u obama smrtnim slučajevima. Kad Elza u hotelskoj sobi gdje su se običavali sastajati, pronađe umorena Hinka, Filipu je, naizgled, konačno otvoren put do njezina srca. Približivši joj se kao tješitelj, ubrzo postaje i njezinim ljubavnikom. No, samo zakratko, jer Elza prihvaća poslovnu ponudu iz Zagreba, misleći napustiti Filipa. On je pokušava spriječiti najprije moleći, potom ucjenjujući i naposljetku — daveći je. Dolazak često viđana neznanca, koji se konačno i predstavlja kao policijski istražitelj, spašava Elzu Filipova očajničkog poteza. Dok Filip sljedećega jutra, skriven iza zastora u kolodvorskoj čekaonici, promatra kako se Elza ukrcava na vlak i zauvijek odlazi iz njegova života, s leđa mu pristupa istražitelj, pripovijedajući Elzinu životnu priču. Rođena Novački, ona je kćerka nesretnoga samoubojice čiju su smrt skrivili planinar Jura, pilar Gabrek i omladinac Hinko.
Nakana da osveti oca bila je jedini smisao njezina života. Stoga se i vratila u rodni gradić. Bila je i dovoljno mudra da planinara gurne sa starih zidina dan prije svog službenog dolaska. U Zagrebu će je dočekati policija. Sudbina se poigrala s Elzom tako da joj jedan od krivaca postane ljubavnikom. A njega, Hinka, ubio je Filip. Stavljajući mu lisice, istražitelj ga podsjeća da ne bi smio propustiti priliku za nazočnost na još jednom sprovodu, sprovodu stare pralje, pa svezani lisicama zajedno odlaze na mjesno groblje.
* * *
Neki je kritičar za Tadićev peti triler napisao kako je to film »simenonovske atmosfere s christiejevskim raspletom«. Čovjek koji je volio sprovode doista ima osobito ozračje. Na to nas upućuje već i sam naslov, o kojemu je sam autor rekao: »Za naslov Čovjek koji je volio sprovode ne znam je li najsretniji. On je ostao negdje iz onih dana...od prije dvadesetak godina. Naprosto nismo smislili bolji, ali stvarno nisam siguran da taj naslov u dovoljnoj mjeri korespondira s filmom. Mogu vam reći i što se takvim naslovljavanjem i takvim usmjeravanjem lika htjelo postići: tuga Filipovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u gradiću radnje, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće. U kontekstu filma, to dobija i druge dimenzije, ali startna je pozicija lika baš takva. Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Iz toga slijedi razvoj priče: njegov kontakt s junakinjom i ostalim likovima u filmu. Međutim, ponavljam, nisam pretjerano siguran da naslov u punoj mjeri odgovara filmu, odnosno ne usmjeruje li malo krivo gledateljsku publiku, nakon što se naša pretpostavka pretvorila u jedan od osnovnih motiva filma.« Pripomenimo kako ozračje filma pomalo pobuđuje asocijacije i na Clouzotova Gavrana (Le corbeau,1943). Naime, u obama se filmovima u okružju provincijskoga životnog sivila razotkrivaju tajne i licemjerje građana. U Gavranu mještane zastrašuje nizanje prokazivačkih anonimnih pisama, a u Čovjeku koji je volio sprovode nizanje umorstava iza kojih stoje grijesi iz prošlosti.
 |
| Sa snimanja filma |
Život provincijskoga gradića ocrtan je nizom uspjelih minijatura, koje su i prilog autentičnosti, a humornost tih prizora kontrastna je sumornosti i tjeskobi koje vladaju filmom. Spomenimo slučaj neutješne udovice planinara Jure koja se na kraju udaje za dežurnoga tješitelja, sjajnu paradigmu mentaliteta u razgovoru s mjesnim župnikom tijekom kojega se gospon za svaku psovku ispričava s ’pardon, velečasni’ ili sekvenciju u kojoj šutljivi mesar sjekirom razvaljuje ormar čistačice tražeći lopova, što je blagim karikiranjem suprotstavljeno ozbiljnosti ključnih događanja.
Tadić vješto plete intersubjektivnu mrežu uključujući u priču niz likova, gotovo cijelo mjesto. S pomoću pogleda koji prelaze s lika na lik, sugerirajući subjektivnost često i položajem kamere koja, kad je riječ o Filipu, kao da počiva na njegovu ramenu, Tadić nas vodi ka žrtvi odnosno truplu pilara Gabreka. Međuigra likova stvara priličnu napetost i nepovjerenje, odnosno povećava krug osumnjičenih. Taj se krug iskazuje rubnikom zasebnoga svijeta, konstituirana nevidljivim sponama, a njegovi su temelji trokut Elza — Filip — istražitelj. Tadić sve vrijeme gradi dojam kako njih troje znaju i slute mnogo više od gledatelja, pa je i napetost među njima zgusnutija i ishodište je težine filma. Posebice se to ostvaruje u odnosu Elze i Filipa, koji je iznimno složen, zahvaljujući i složenosti njihovih osobnosti. Raščlanimo stoga pojedinačna svojstva glavnih junaka. Kako je sukus Filipova lika iznio sam redatelj, pozabavimo se likom Elze Župan. Ona je osobito zanimljiva i zbog toga što je prva Tadićeva žena koja izravno sudjeluje u zločinu, sama je počiniteljica. Njezino je formiranje započeto s pozicije žrtve državne nepravde, a i kasnijih društvenih nakaradnosti. Djevojčica kojoj je nepravedno oduzeta mogućnost običnoga života raste snujući osvetu. Ostvarivanjem njezina cilja individualni zločin postaje osvetom za počinjeni državni zločin.
 |
| Sa snimanja |
Mjereći Elzine postupke njezinim tragičnim motivom, autor je pokušava i razumjeti. Stavljajući je ispred zrcala dok odijeva svečanu opravu koju joj je darovao Hinko, Tadić sugerira njezinu dvoličnost, bolje reći tragičnu podvojenost. U njoj se sukobljavaju slaba zaljubljena žena i časna osvetnica rukovođena višim ciljem. Temelj sukoba nemilosrdnost je sudbine čijom je (ne)pravednošću treći krivac Hinko u njezin tužni život unio dimenziju ljubavi. Ona se dakako lomi između dosljednosti sebi samoj i ljubavi prema njemu. Shrvana Hinkovom smrću, Elza prihvaća mračnu vezu s Filipom, koristeći se njime kao odmorištem i odgodom odluke što da učini sa svojim životom. Od svega se toga oprašta ponovno pred zrcalom, tražeći u odrazu stvarnu sebe te konačno shvativši uzaludnost takova nastojanja, predaje se grčevitom jecanju. Ponavljanjem mizanscene u kadrovima koji prethode Elzinu pronalaženju umorena Hinka, dakle dok se ona, ništa ne sluteći, raduje susretu s njime, i poslije kad nakon neuspjele veze s Filipom spoznaje bezizlaznost svoje situacije i uništenost vlastitog života, Tadić dokazuje svoj senzibilitet i građenjem ženskoga lika. Služeći se u tim prizorima dekorom kojim dominira crvena boja, Tadić pojačava bizarnost trenutaka proživljenih u tom interijeru. Crvena boja aktivira pozadinu kadra, koja i dodatno stješnjuje tjeskobne likove, sugerirajući pakao u njihovim dušama. Filipovo dugo življenje samo s knjigama od čega se, kako to sam ustvrđuje dopunjujući Hinka, lako oboli, rezultiralo je čudačkim, svjetonazorom u kojemu i ljubav poprima iskrivljeno obličje. Iako je ona redovito najsnažniji pokretač, u Filipovu poimanju života dovedena je do apsurda, jer ga pokreće u destruktivnu smjeru. Očajnički čin, kojim se nada osigurati Elzinu odanost i zajedničku im ljubavnu vječnost, ubijanje je Hinka. Učinivši to i za nju i zbog nje, ali i radi sebe, Filip se iz pasivnoga prometnuo u aktivnoga junaka, u drska kalkulantskog izvršitelja osobno poimane pravde. Tu je njegovu preobrazbu odredila Elza. Ona je, naime, tipski najbliža fatalnoj ženi kakvu uspostavlja film noir. Njezino pogubno djelovanje na muškarce kreće se od doslovnoga (dvojicu je muškaraca ubila) do posrednoga (odabravši Hinka za ljubavnika, odabrala mu je i smrt, a Filip je radi nje postao ubojicom). S obzirom na njezinu tragičnu karizmu, samo je Elza mogla privući životu neprilagođena, a usudu podložna Filipa.
 |
| Prizor iz Čovjeka koji je volio sprovode |
Njihovi su ljubavni prizori pomalo mučni, a strast im je samorazorna. Najočitije je to kad se Filipovo grubo hvatanje Elzina vrata opetuje nakon što ih je prvi put odveo u ljubav, u pokušaju da Elzu odvede u smrt, dakle svijet koji je Filipu bliži od stvarnoga. Pokušaj davljenja manifestacija je Filipove potrebe za sublimacijom voljene žene, kojoj je podastro svoj nevrijedni život, čineći zločin iz strasti. Kad ona obezvrijedi njegovu žrtvu, želeći otići iz njegova života, on je očajnički pokušava zadržati, pokazujući duševnu rastrojenost. Primajući s rezignacijom, bez riječi opravdanja ili pokušaja opiranja, vlastito uhićenje, Filip pokazuje kako je izgubivši Elzu izgubio i žalosne ostatke sebe. Ponavljajući na kraju mizanscensko rješenje kadra zamicanja Filipa i policajca za ogradu groblja iz jednog od prethodnih kadrova u kojemu Elza i Filip prolaze tuda nakon Hinkova sprovoda, Tadić kao da parafrazira općeljudsku neizbježnost ’pepeo pepelu...’. Zatvarajući naraciju, prvi put pobjedom institucionalizirane pravde, s pomalo detekcijskim likom simpatična istražitelja koji verbalno rekonstruira zločine, Tadić se ipak ne deklarira pravednikom, jer vrativši Filipa na sprovod gotovo da mu izriče sućut.