D-cinema je kino budućnosti. Oznaka
D znači digital, a to u ovom slučaju poradzumijeva
oštru sliku, vjernu reprodukciju boje i zvuka i odsutnost
svakoga šuma (optičkog i auditivnog).
Još za prvoga televizijskog prijenosa u boji 1967. mnogi
su proricali propast kinematografa, no ipak je velika oštra
slika u kinematografu i masovno gledalište pomoglo da tako
ne bude. Zatim se pojavila sljedeća, nešto veća opasnost,
video, odnosno VHS-kasete. Kino, odnosno film, počeo se polagano
seliti u kućne okvire. S pojavom DVD-a konkurencija je definitivno
pobijedila. Slika je izvrsne kakvoće, oštra, reprodukcija
boje i kontrasta također, a tonska reprodukcija vrlo je dojmljiva.
Prema podacima za zemlje Europske unije godišnja zarada na
DVD-u od 1,7 milijardi eura dvostruko je veća od novca koji
se zaradi u kinoprikazivačkoj djelatnosti.
Logična je stoga reakcija filmskih studija i distributera,
uključujući i kinematografe, da očito treba ponovno od
prikazivanja filmova stvoriti spektakularni doživljaj.
U tom pogledu postoji i određena ljutnja, jer se pojavljuju
dodatni troškovi zbog nužna uvođenja nove projekcijske
tehnike. Iz temelja se mijenja način proizvodnje filmova,
obrade i reprodukcije. Dosadašnje analogne kamere i projektori
zamijenjeni su digitalnim kamerama, serverima i projektorima.
Pojam kao što je filmska vrpca i filmske kopije u tom kontekstu
više ne postoji.
Kod digitalnog kina nije toliko važna rezolucija, što
mnogi misle, nego u prvom redu stabilnost, stalnost slike.
U slučaju kinoprojekcije izmjena 24 sličice u sekundi još
lagano treperi, jedva zamjetno. Digitalna projekcija odvija
se pri frekvenciji od 70 Hz, dakle 70 slika u sekundi,
rezultat je homogena slika, potpuno oslobođena titranja.
Digitalna slika posjeduje svjetloću i izraženu dubinu boje.
Kod danas uobičajenih digitalnih projektora kao što su
LCD ili DLP zapažamo nedostatak duboke crnine, a kod brzih
pokreta neugodno ’bljeskanje’ osnovnih boja crvene, zelene,
plave (učinak duge), dok digitalni D-cinema-projektori
prikazuju koloristički vrlo stabilnu sliku. Pritom umjesto
jednog DMD (digital mirror device) procesora ovdje
tri komada više od tisuću malih rotirajućih ogledala (oko
5000 puta u sekundi) reflektiraju svjetlo na prednju stranu
čipa i na ekran. Svaki DMD odgovoran je za jednu od osnovnih
boja, pri čemu se postiže dubina boje od 15 bita. Prosječni
današnji projektori danas ostvaruju do 8 bita. U skoroj
budućnosti možda će biti riječi i o laserskim projektorima.
Prvi prototipovi pokazuju izvrsne karakteristike, ali je
cijena proizvodnje i težina još vrlo upitna. Stoga se oni
rabe kao projektori u planetarijima za prikaz zvjezdanoga
neba.
 |
| Ostaci kino - prošlosti |
U idealnom slučaju, kad govorimo o digitalnom kinu, film
se izvorno snima na digitalnoj kameri (slučaj G. Lucasa
i njegove trilogije Ratovi zvijezda, koji je za
tu svrhu rabio specijalnu digitalnu kameru Sony). Tada
se bez ikakavih gubitaka skladišti slika, koja se na računalu
naknadno obrađuje glede slike i zvuka, odnosno potrebnih
specijalnih efekata. Ako se pak snima na filmu, potrebno
je provesti digitalizaciju. Materijal se skenira, što pri
prijelazu iz analogne u digitalnu tehniku može rezultirati
manjim gubicima u kakvoći. Digitalne informacije toliko
su točne koliko to dopušta izvorni materijal i skener.
Sada se materijal može kopirati za svaki kinematograf ili
dopremati kinematografu kabelskom ili satelitskom vezom.
Prednost je u tome što se na taj način štedi, što se više
na izrađuju brojne filmske kopije, zatim što sve kopije
izgledaju isto, identične su kakvoće. Ogrebotine, prašina
i slične popratne pojave, glede brojnih projekcija, više
ne postoje.
Filmovi se kabelskom vezom ili satelitom šalju na server
(SAD), ovdje se otključavaju i s najmanje 2K rezolucije
projiciraju na ekran. U Europi, zbog još slabe propusnosti
internetskih sustava, filmovi dolaze na mobilnim diskovima,
što uključuje troškove transporta. Naime, dok DVD sadrži
720x576 piksela, D-cinema ima
2.048x1.546 piksela (2K), što je više nego peterostruko.
DCI (Digital Cinema Initiative), zajednički zaključak
velikih holivudskih studija, zahtijeva rezoluciju od 4K
(4000 točkica po retku). Time će se, po njihovu mišljenju,
postići maksimum kakvoće. Tomu je još jedan razlog. Skorim
uvođenjem HDTV, televizije visoke definicije, svatko će
već kod kuće imati rezoluciju 2K, pa kino nužno treba ponuditi
više.
Takva tehnika zahtijeva projektore takve konstrukcije
koji će moći obraditi tu količinu podataka. Upravo je Frauenhofer
Institut (autor ovog članka imao je mogućnost uvjeriti
se u tu činjenicu) u Berlinu razvio prvi prototip 4K-projektora.
Vrlo učinkovit način komprimiranja (Motion JPG2000) omogućava
da se film šalje satelitom, kabelom ili internetom. Time
se postiže ušteda oko kopiranja i skladištenja materijala
od četiri do pet milijardi dolara.
Kako se digitalni podaci mogu izgubiti ili uništiti,
uvedeni su posebni zaštitni mehanizmi, takozvani raid-sustavi
(sustavi redudancije). Riječ je o tome da se slikovne i
zvučne informacije višestruko memoriraju na različite diskove.
Poseban je problem piratstvo. I tu se traže nove metode
zaštite, Digital Rights Management (DRM) i Watermarking.
Pojednostavnjeno, riječ je o tome da se zaključani podaci
dekodiraju s pomoću posebnoga čipa prije projekcije.
U svijetu će prema predviđanjima do kraja 2006. biti
oko 400 digitalnih kinematografa, i to u SAD oko 85, u
Njemačkoj 45, u Norveškoj 80, u Kini 162, u Velikoj Britaniji
253, u Irskoj 515 (sva kina).
Istraživanja pokazuju da su gledatelji radi novoga savršenijeg
filmskog doživljaja spremni platiti i skuplju, oko 15 posto,
cijenu ulaznice.
Pregradnja projekcijskih uređaja i servera stoji kinoprikazivače
po dvorani oko tristo tisuća eura (analogna oprema danas
stoji desetak puta manje).
Postoji i alternativa. Konkretno, u Njemačkoj tvrtka
Salzgeber& Co.
Medien GmbH s partnerima iz Škotske, Nizozemske, Francuske,
Španjolske, Slovačke i Austrije pokreće opremanje programskih
kinematografa sa serverima iz Singapura i Panasonicovim 2K-projektorima.
Taj pothvat financijski prate fondovi Europske Unije. Cilj
je iz jednoga mjesta, centrale gdje se nalazi glavni server,
uspostaviti mrežu s kinematografima. U početku, repertoarno
će to biti dokumentarni filmovi, koji će se tjedan dana prikazivati
u svim tako umreženim kinima. Prikazivači ne plaćaju opremu,
nego financiraju projekt-film.
U Velikoj Britaniji sličnu inicijativu podupire državna
lutrija. Planirano je da se do kraja ove godine digitalnom
opremom opskrbi oko 250 kinematografa.
U Irskoj Digital Cinema Limited Ireland u cijeli projekt
ulaže pedeset milijuna eura, s time da će se instalirati
i satelitski sustav.
Svi ti i slični projekti ipak su primarno usmjereni na
umjetnički, autorski i eksperimentalni film, i zato i dobivaju
financijsku pomoć za opremanje digitalnom opremom. No postavlja
se opravdano pitanje što će se u budućnosti dogoditi s
multipleks dvoranama, koje su poglavito usmjerene prema
komercijalnom filmu? Očito, moraju se pronaći načini i
sredstva da se i oni opreme adekvatnom tehnikom, jer im
inače prijeti zatvaranje.
Mnogi znaju reći da vrijednost filma ne ovisi o tehnici projekcije.
Primarno ne, ali u konačnici ipak ovisi gledanost, pa i doživljaj
pojedinoga filma. Zar nije onda začudno da su se upravo kinematografi
koji prikazuju umjetnički film među prvima odlučili za D-cinema?
Možda je to samo oblik borbe protiv velikih holivudskih hitova?
Tko će pobijediti, pokazat će bliska budućnost.