Zapis

S Damirom se srećem pred zgradom Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Odmah otkrivamo problem: Čučić je strastveni pušač, ja baš suprotno. Dogovaramo se o uzajamnoj toleranciji, ja ću stati kad god treba, on neće pušiti u automobilu. Sve je u redu. Tolerancija je, i u tome se slažemo, najvažnija ljudska osobina. Kad je nema, ništa ne štima. I obrnuto! U tom filozofskom raspoloženju ubacujem u prvu i krećemo put Slavonije.

O prikazivanju kratkog igranog filma Stolac za ljuljanje u Vukovaru dogovorili smo se još prije tri mjeseca. Zbog niza razloga, od predblagdanskih gužvi i obilja sadržaja do siječanjskih opuštanja i sabiranja prošlogodišnjih rezultata, od nekih bolesti i zauzetosti do traženja termina koji će svima odgovarati, od tehničkih do organizacijskih problema, umjesto sredinom prosinca prošle, film ćemo prikazati početkom ožujka ove godine.

Razgovarajući s nekim prijateljima o zamisli da se taj film prikaže baš u Vukovaru, na početku hrvatske turneje, čuo sam razna mišljenja. Neki su oduševljeni i misle da se bolji početak nije ni mogao zamisliti, zbog simboličkoga značenja Vukovara i njegove ratne priče i drugih razloga. Drugi, opet, tvrde da bi bilo bolje uopće ga tamo ne prikazati, uglavnom s istim argumentima! Teško je svima udovoljiti, a ja sam rođen u Vukovaru i htio bih da se stvari tamo pomaknu, kad je god moguće, pa s mnogo entuzijazma pristupam organizaciji. Kažu mi da je najbolje razgovarati s tamošnjim ogrankom Matice hrvatske, a predsjednicu, gospođu Šteficu Šarčević, profesoricu u vukovarskoj gimnaziji, osobno poznajem pa se sve čini lakšim i jednostavnijim. I nakon dva-tri mjeseca pregovora Damir i ja uskačemo u auto i krećemo na put.

Stajemo više puta, kako je i dogovoreno. Pričamo o raznim temama, od politike do umjetnosti (to je ponekad isto), preskačemo sport. Tek će mi drugi dan Damir priznati da mu ne djelujem baš sportski pa nije htio čeprkati po, možda, bolnim ranama. I zaista, od sveg sporta, ja se uglavnom bavim šahom. Ono: sport i šah!

Stolac za ljuljanje Damira Čučića

Čučića poznajem dvadesetak godina, iz vremena kad sam ja bio tajnik Kinokluba Zagreb, a on vodeći čovjek samoborskoga Enthusia Plancka, ali nismo često bili u prilici zaista razgovarati, pa nam ova tri sata vožnje padaju kao mFna s neba. Pred Vukovarom nam se već čini da sve znamo jedan o drugomu, i uglavnom smo obojica zadovoljni saznanjima. Negdje na autocesti, prije skretanja prema Županji i Vinkovcima, gledajući slavonsku ravnicu, još smeđu i sivu, prije proljetnoga bujanja, Damir kaže kako je to čista nostalgija. Čovječe, ako je tebi nostalgija, što je tek meni, koji sam tu rođen, proveo prvu trećinu života, a poslije se stalno i uporno vraćao. Moje srce pjeva kao ševa, ili već tako nekako, ubijte me, ali ne znam je li to kakav stih ili citat iz nekog od više tisuća filmova koje sam vidio u životu, ali posve dobro preslikava moje raspoloženje.
Kratko se zaustavljamo u našem prenoćištu pa jurimo dalje. Priljevo, Šapudl, most preko Vuke, desno Švapsko brdo, lijevo Bećarski križ, odnosno mjesto gdje je nekad, prije rata, stajao, pa Donjom malom do Slavije i onda lijevo i uzbrdo, Šamcem, do gimnazije koja se vidi iz cijeloga grada, sva žuta i osvijetljena i ravno u samostansko dvorište u kojem je Pastoralni centar Sv. Bona i dvorana u kojoj ćemo vrtjeti film. Bio sam blago živčan cijelim putem, kojim sam bezbroj puta prošao od djetinjstva do mature u toj istoj gimnazijskoj zgradi, što mi je sad iza leđa, jer mi se činilo da malo kasnimo, no pokazalo se da smo stigli čak prije organizatora. Ulazim u suvremenu i pomalo raskošnu (i posve mračnu?) zgradu Pastoralnoga centra i otvaram vrata nasuprot ulaznim. Pred očima mi je Dunav, mračan, širok, moćan. Stigao sam kući.

Pristižu i prvi posjetitelji, neke znam odavno, oni mene od rođenja, neke uopće ne (pre)poznajem, tu su gospođa Nada, Žarko sa svojim smeđim kaubojskim šeširom, pa predsjednik Udruge logoraša Danijel Rehak, zvani Mongol, stiže i moj brat, a jedan me čovjek gleda ispitivački. Pita me za ime, pa se odjednom obojica vraćamo četrdeset godina unatrag. Toliko se nismo vidjeli, još od osnovne! I Željko je prošao priču sličnu onoj iz Stolca za ljuljanje. Trebala su nam četiri desetljeća da se opet sretnemo, i ta priča o ratu i razaranju, da u sekundi prijeđemo više od pola života.

Dio publike stiže ravno s mise, iz crkve Sv. Filipa i Jakova, u čijem se dvorištu nalazimo. Tu je i više časnih sestara i gvardijan franjevačkoga samostana. Pružam DVD mladiću koji je zadužen za projekcije, no pokazalo se da ga njihova nova aparatura ne čita! Srećom, imamo i vehaesicu i betu, pa će projekcije ipak biti. Toplim i poetskim riječima nas i publiku pozdravlja profesorica Šarčević pa se svjetla gase i projekcija počinje. Pri kraju nitko ne pali svjetla, sjedimo u mraku i Damir i ja se pitamo što ćemo sad, no onda se ipak dižemo, redatelj zahvaljuje na pljesku potpore djelu, ja ga pokušavam približiti publici, zahvaljujem svima što su došli, prenosim pozdrave Hrvatskoga filmskog saveza, objašnjavam da je Vera u Zadru, ali da je mislima s nama, i da je naša tajna namjera potaknuti stvaranje filmskog i videokluba u Vukovaru, jer je grad krcat temama i motivima, i jer je božja šteta da se to ne dokumentira i na drugi način umjetnički ne zabilježi.

Pokušavam pokrenuti i razgovor s publikom, pa se javljaju dvije gospođe i hvale film, kažu kako je istinit, pun života, i same su imale takve priče u svojim obiteljima, ali osjećam i dozu nelagode u dijelu publike. U filmu je dosta sočnih izraza i scena, a publika je svjesna da su u crkvenom prostoru, iako je Pastoralni centar jedina dvorana u kojoj se u Vukovaru može organizirati niz raznih sadržaja i već je svašta vidjela i doživjela, pa se dio osjeća povrijeđenim. Pokušavamo opravdati umjetničku slobodu, ja čak upozoravam da sam s dijelom publike, sve odreda hrvatskim braniteljima, s kojima sam razgovarao prije projekcije, govorio na isti način i koristio se istim riječima, ali vidim da baš i nema razumijevanja.

U pomalo tmurnoj atmosferi protječe i večera s organizatorima. Između dva zalogaja vučedolske pljeskavice gospoda Kozmar i Fras uvjeravaju nas kako bi bilo mnogo bolje da smo im film poslali na prethodnu provjeru, a ja njih da to nije praksa Hrvatskoga filmskog saveza i da filmove u svojoj produkciji (i sve druge, uostalom) smatra umjetničkim djelima koja zahtijevaju i zaslužuju stvaralačku slobodu. Damir je mudro sačekao da ja, kao rođeni Vukovarac, izaberem pohanog smuđa za večeru pa se i sam pridružio tom izboru, i uz koju čašu iločke graševine slušao naše pripovijesti. Od službenih tema brzo stižemo do privatnih. Dvije sestrične gospodina Frasa moje su gimnazijske kolegice, a majka i sestra gospodina Kozmara žive u istoj ulici u Zagrebu u kojoj sam i ja, jedan haustor dalje, pa evociramo uspomene iz davnih dana. Eh, onaj Rilke i njegovi krugovi koji se šire!

Domaćini nas ostavljaju, a nas dvojica lamentiramo o očekivanjima i ostvarenjima, uzimamo još po jednu baklavu, koja nije tipično vukovarski kolač, ali se baš dobro uklapa u nekadašnji image tog multietničkog i multikulturalnoga grada, pa dovršavamo vino i krećemo prema Vili Bonaca, gdje ćemo prenoćiti. Damir se srećom na vrijeme sjetio da valja dočekati jutro, pa se opskrbio pićem i literaturom koja će mu u tome pomoći. Ja se okrećem Dervišu i smrti, čitam je nakon mnogo proteklih godina i baš mi večeras dobro dolazi njezina slojevita i bogata priča.

U vrijeme dogovora s Ogrankom Matice hrvatske Vukovar o prikazivanju Stolca za ljuljanje, javili su se i iz vinkovačkog Ogranka, pa smo dogovorili i projekciju u tom gradu. Tako idućeg jutra sjedamo u auto i krećemo prema Vinkovcima. Dan je tmuran i siv, sluti na kišu. U Vinkovcima najprije odlazimo na središnji trg, ostavljam Damira da na miru popije kavu, a ja krećem ka Poglavarstvu jer moram uzeti neke papire. Usput srećem staroga prijatelja Milivoja Šušu, sindikalca koji na trgu skuplja potpise za sindikalnu peticiju. Znamo se petnaestak godina, još iz njegova zagrebačkog razdoblja, i sad srdačno pričamo o raznim temama. S brcima alkarskog momka, još mu samo nedostaju dvije kubure i handžar, Šuša djeluje impozantno i vedro, iako u Slavoniji, gospodarski gledano, ne cvjetaju ruže.

Odlazimo na vinkovački radio, gdje nas čeka novinarka i operativna tajnica Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima Aneta Pšihistal, i ubrzo sjedimo u studiju i pričamo o filmu i o našim namjerama i ciljevima. Ponavljamo želju za pokretanjem filmskoga i videokluba u Vukovaru i u Vinkovcima, ili barem zajedničkog, ističemo svijetle primjere Osijeka, Belog Manastira, Gunje, spominjemo Medijsku školu u Trakošćanu i Osnovnu školu Rudeš, nudimo pomoć Hrvatskoga filmskog saveza. Optimističan kakav već jesam, najavljujem održavanje buduće revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Vukovaru i Vinkovcima, u roku od pet godina! Razgovor najavljen u trajanju od pola sata produljio se na 45 minuta. Ha, to bi diplomatskim, ali i novinarskim rječnikom značilo da smo bili zanimljivi sugovornici i da su naše poruke shvaćene ozbiljno.

U Osijeku Mladen Vulić, glavni glumac iz Stolca za ljuljanje, očekuje premijeru kazališnoga djela u kojem glumi, pa Damir predlaže da ga odemo posjetiti. Vozim do slavonske metropole, a kiša visi nad nama. Mladena pronalazimo u kavani Hotela Central, pričamo o vukovarskoj projekciji, o planovima za nastavak suradnje, pristižu kolege novinari koji s njime imaju razgovor, donose garderobu u kojoj će ga snimiti, a Mladen ozbiljnim glasom predlaže da ga snimaju u hotelskom zahodu, koji je, kaže Damir, jedan od odvratnijih u kojem je bio. Vjerujem mu na riječ. Tako se razdvajamo, nas dvojica odlazimo na ljuti čobanac (huh, baš je dobar, govorimo jedan drugomu, otpuhujući žestinu crvene paprike i ostalih začina), a Mladen i novinari na svoj posao. Uto stade padati! Jasno, nemamo kišobrane.

Stolac za ljuljanje

Praveći se da je sve baš kako treba biti, izlazimo na ulicu, pa se spuštamo do Drave. Moja bujna kosa nije prevelika zaštita pred sve jačom kišom, ali za ljubav umjetnosti čovjek je svašta spreman pretrpjeti. Damir mi objašnjava gdje je snimao svoj posljednji dokumentarac u Osijeku, o roniocu koji je iz te iste Drave vadio leševe za vrijeme rata, a ja s razumijevanjem kimam glavom. Neka gospođa šeta žutoga psa koji odjednom stane zatezati lajnu. Vidio je drugoga. I taj je žut, samo za dva-tri broja manji. I vodi ga Ivan Faktor! Na nasipu osječke zimske luke spontani susret raduje svu trojicu. Kiša i dalje nesmiljeno lijeva, a mi razgovaramo o starim dobrim danima, Damir i Ivan dogovaraju Faktorovu autorsku večer na idućoj reviji u Samoboru, pa se rastajemo i Faktor odlazi doma, osušiti mokroga psa da ne ostavi povijesne tragove na pokućstvu, a nas dvojica idemo na novi susret s Vulićem. Na kraju se pokazuje da imamo baš toliko vremena da stignemo do gostionice gdje se trebamo naći i moramo se vraćati do auta, pa činimo ono što je logično: odlazimo do te pizzerije, ulazimo i uvjeravamo se da Mladen još nije stigao, vraćamo se mokri k’o Faktorov pas do auta i polazimo prema Vinkovcima.

Vinkovačka je projekcija posve drukčija, možda i zato što su po tom pljusku došli zaista samo oni koje film zanima. Predsjednik Matice hrvatske u Vinkovcima, Dražen Švagelj, ratni gradonačelnik Vinkovaca i patolog u vinkovačkoj bolnici, pozdravlja nas na početku i hvali nakon projekcije, on se nagledao svega i svačega i tvrdi da je Čučićev film vrijedan dokument vremena i vjerna slika problema s kojima se suočavaju mnogi peteespeovci. Stižemo i do stručnih pitanja iz publike, kakvom je kamerom film snimljen, kako se radila montaža i sve tako, razgovor dugo traje i ja se iskreno nadam i vjerujem kako je izazvan stvarnim zanimanjem, a ne samo čekanjem da kiša oslabi. Projekciju snima i vinkovačka televizija, organizatorima ostavljamo DVD kako bi mogli, kad im se učini zgodnim, organizirati još koju projekciju, a ako bude sreće i mogućnosti, i kakvu autorsku večer. Doktoru Švagelju predstoji i večernji odlazak kod najboljeg prijatelja kojemu je umro otac, ali ipak odlazi s nama na oproštajnu večeru i zaneseno priča o Vinkovcima, u ratu i poslije.

U subotu se vraćamo prema Zagrebu, kiša ostaje u Slavoniji, a pred nama je sve više sunca. Vozim Damira na HRT, dežuran je u montaži, rastajemo se zadovoljni našim putovanjem i dogovarajući nova, a slavonska turneja ostaje nam kao ugodno sjećanje i kao dobar, intrigantan, zanimljiv i poučan primjer o različitosti ljudi i sredina, o drukčijim shvaćanjima i o toleranciji. Bogatiji smo za novo i neponovljivo iskustvo. Čekaju nas nova, dok i sami ne sjednemo u svoj stolac za ljuljanje. U svemu smo se složili pa vjerujem i u tomu: ne žuri nam se!