Posve simbolično i primjereno svome profilu,
Zagreb Dox 2006. započeo je 19. veljače rasplesanim američkim Usijanim
podijem, a na istom ’usijanom’ mjestu, u reprezentativnom
kinu metropole za koje se žestoko otimaju neki nefilmski
ljudi, sedam dana poslije, 26. veljače, i završio projekcijom
nagrađenih i posebno traženih filmova. »Velikim« i »malim
pečatima«, kako se službeno nazivaju nagrade Zagreb Doxa,
’zapečaćeno’ i je drugo izdanje međunarodnog festivala
dokumentarnoga filma, prošle godine lansirana iz radionice
dokumentarnog filma Factum Nenada Puhovskog. S panoramskim
pogledom na recentnu svjetsku produkciju dokumentarca,
i posebnim fokusom na regionalnu produkciju (jugoistočne
Europe); obziran prema prošlosti svjetskog i domaćeg dokumentarizma
i radoznao kada su u pitanju nove forme i oblici (digitalne,
internetske) prezentacije dokumentarca; spreman na razmjenu
iskustava i dalju promociju kreativnog dokumentarizma u
regiji, Zagreb Dox je i ove godine premašio visoka očekivanja.
 |
| Početak |
Ponudivši stotinjak dokumentarnih naslova, koji su od
jutra do mraka prezentirani u četirima, pristojno ili dupkom
popunjenim (privremeno ili trajno reanimiranim) dvoranama
(Tuškanac, Europa, Central i KIC), doksovci su dokazali
da je dokumentarcu definitivno mjesto na velikom ekranu
te da ima publiku čak i u ’pasivnijim’ zakucima kinouniverzuma
poput hrvatskoga. Štoviše, pokazalo se da domaća publika
ima razvijenu osjetljivost za regionalne teme, ne samo
kada je riječ o još svježoj tragediji Vukovara, viđenoj
i s one druge strane u apsolutnom festivalskom hitu Vukovar,
završni rez hrvatsko-srpskog scenarističkog tima,
za koji se od početka festivala tražila karta i projekcija
više. A marketinška ’buka’ koju je uspješno stvorila ekipa
Zagreb Doxa dovela je na Tuškanac čak i Predsjednika Republike,
na premijere triju hrvatskih filmova (Nemam ti šta
reć’ lijepo Gorana Devića, Polusestra Ljiljane
Šišmanović i Željko Jerman — moj mjesec Ivana
Faktora) te kratko druženje s autorima.
 |
| S okruglog stola |
Svih 120 filmova Zagreb Doxa, koliko su ih pobrojali
njegovi organizatori, uspjeli su vidjeti vjerojatno samo
selektori, pa i po tome Zagreb Dox pokazuje ambiciju da
se razvije u veliki međunarodni festival poput maratonske
amsterdamske IDFA-e, gdje je obilatu festivalsku ponudu
jednostavno nemoguće ažurnije ’konzumirati’. Nova natjecateljska
kategorija Sport i glazba, uz regionalnu i međunarodnu,
dodatno je ’zakomplicirala život’ dokufilima, posebno onima
sa sportskim i glazbenim hobijima, pa i zato što je u konkurenciji
bilo nekoliko sočnih ili zvučnih mamaca, poput Finca Mike
iz kultnoga ’bratstva’ Kaurismäki s Brasileirinhom, filmom
o suvremenoj brazilskoj glazbi, ili FC Barcelona Confindential (a.:Daniel
Hernandez i Justin Webster), dobitnka ovogodišnjeg Prix
Europa. Sportu i glazbi konkurirao je BBC-ev serijal
Storyville, s izborom dokumentaraca koji su rezultat golema
BBC-eva dokumentarnog projekta (urednika Nicka Frasera).
Od pokretanja 1997. Storyville je (ko)produkcijski stimulirao
prizvodnju 255 dokumentaraca, a jedna od urednica projekta,
Jo Lapping, za Zagreb Dox izabrala je šest najboljih prošlogodišnjih
dokumentaraca.
 |
| Motori ZagrebDoxa: Puh i Dana |
No, i Storyville je u festivalskom programu imao jaka
konkurenta, u retrospektivi sjajnoga Johana van der Keukena,
prije tri godine preminula nizozemskog dokumenarista. Na
koncu, ne treba podcjenjivati domaću dokumentarističku
radionicu s dugom i slavnom tradicijom, koju su zastupali
dokumentarci osamdesetih (uglavnom ’kultur-filmovi’) po
izboru Hrvoja Turkovića te ’kamenjarski ciklus’ veterana
Zorana Tadića. A Zagreb Dox ’obavio’ je i svojevrsnu predselekciju
za dolazeće Dane hrvatskoga filma, s desetak recentnih
naslova prikazanih u konkurenciji ili izvan nje, u kojoj
su se, među ostalima, našli i novi fimovi Vinka Brešana,
Tanje Golić i Alda Tardozzija. Konačno, za one koji vole
manje ekrane, kućnu atmosferu i online-komunikaciju,
Andrej Korovljev priredio je u kategoriji Dox Online izbor
’videoblogova’ (ili, skraćeno ’vlogova’), vrstu audio-vizualnog
djela koja u videomediju spaja dnevnički zapis i osobne
refleksije i komentare, a distribuiraju se putem interneta.
 |
| Kino Europa: zaljubljeni u dokumentarce |
I inače se čini da su osobni iskaz i govor u prvom licu
sve primamljiviji i autorima i gledateljima, kada je riječ
o ’tradicionalnim’ dokumentarnim formama i medijima, a
to je, između ostaloga, potvrdio miljenik festivalske publike,
cjelovečernji bosansko-hercegovački film Sasvim lično Nedžada
Begovića. Premda je festival, šetajući svim kontinentima,
obuhvatio širok raspon problema, tema i stilova, te pokazao
toleranciju prema rodovskim (doku-eksperimentalnim ili
doku-animacijskim) hibridima, ideja da svatko može biti
predmet ili tema kreativnog dokumentrca odzvanjala je Zagreb
Doxom. Materijalizirana je nizom subjektivnih, autobiografskih
ili intimističkih dokumentaraca, pa i hrvatske proizvodnje
(poput izvrsne Polusestre Ljiljane
Šišmanović).
Dijalog u regiji: ’pitching
forum’ i okrugli stol
 |
| Domaći autori s predsjednikom
Mesićem |
U sklopu festivala, prvi put je
u regiji organiziran ’pitching forum’, tijekom kojega je
dvadesetak autora iz regije predstavilo svoje nove dokumentarne
projekte komisiji sastavljenoj od televizijskih urednika
iz zemalja regije. Forumu je prethodila radionica koju
su vodili istaknuti profesionalci: Tue Steen Müller (savjetnik
za dokumentarni film, Cecilia Lidin /European Documentary
Network, Danska), Uldis Cekulis (Vides Filmu Studija, Latvija)
Rada Šešić (Jan Vrijman Fond, Nizozemska). Prema iskazu
umjetničkog direktora Nenada Puhovskog, forum je pokazao
da su mladi autori zainteresirani za cijeli raspon tema,
od posve osobnih priča o vlastitoj obitelji, do traveloga
i putovanja u Kinu, a ponajmanje ih zanimaju čisto političke
teme.
A politika, programska politika (ponajprije državnih)
televizijskih kuća u regiji, od kojih se očekuje da budu
javni servis nezavisnim producentima, bila je u fokusu
okrugloga stola Položaj
televizijskog dokumentarca u regiji. Vodio
ga je domaći autor i novinar Igor Mirković, usmjeravajući
otvoreni dijalog nezavisnih producenata iz regije i nazočnih
televizijskih ljudi prema pronalaženju mosta izmađu kreativnog
dokumentarca i televizije, koja bi, kako je formulirao
Veran Matić sa srbijanskog B52, očekuje da bude motorna
snaga dokumentarizma. Pokazalo se da dokumentaristi i
producenti u regiji, osobito oni na području bivše Jugoslavije,
imaju slično negativna iskustva. Nezadovoljni su jer
državne televizije kupuju strane emisije zapadne proizvodnje,
a ne podupiru domaću prizvodnju i vode ’autističnu’ programsku
politiku, što nezavisne producente prisiljava na ’partizanski’
način produkcije.
 |
| Vrijeme za premijere: Puhovski
i Tanja Golić |
Osim toga, javne su televizije pod
sve većim pritiskom komercijalizacije i nisu zaintereresirane
za kreativni dokumentarac nezavisnih producenata, ni
kao (ko)producenti ni kao prikazivači (ako se ipak pojavi
u program, kreativni dokumentarac ne može osigurati prime-time,
jer nije marketinški isplativ). Uočena je i slaba razmjena
dokumentaranih filmova u regiji, pa tako Igor Mirković
ne pamti da je Hrvatska televizija prikazala neki film
iz regije, kao što su i televizije drugih zemalja nezainteresirane
za hrvatski dokumentarac. Specifičan je problem HRT-a
i to što, kako kaže Mirković, zbog velikog broja zaposlenih
redatelja i scenarista, u dokumentarnom programu nema
mjesta za vanjske autore i što se ne njeguje autorski
dokumentarizam. Zato Nenad Puhovski smatra da bi, osim
nadzora potrošnje javnog novca, trebalo zajedno raditi
pritisak iznutra i izvana na televizije da se otvore nezavisnoj
produkciji, pa tako ’izliječiti’ i autizam samih filmaša,
koji ništa ne poduzimaju. Hoće li se nešto slično dogoditi,
pokazat će vjerojatno godina pred nama i novi regionalni
susret 2007. s novom Zagreb Doxovom ponudom sasvim kreativnog
dokumentarca.
 |
| Pitching forum |
S dopuštenjem g. Nenada Puhovskog, fotografije su preuzete
iz web-arhiva ZagrebDoxa.